četvrtak, 22. lipnja 2017.

Izvor spasenja i pravoga života


Molim te da misliš o tome kako je Gospodin naš Isus Krist tvoja prva glava, a ti jedan od njegovih udova. On je za te što i glava udovima. Sve njegovo tvoje je: duh, srce, tijelo, duša i sve moći. Svime se tim trebaš služiti kao svojim, da bi ga, služeći mu, slavio, ljubio i veličao. Ti si za nj što i ud glavi, i zato on žarko želi da ima na raspolaganje sve tvoje moći kao da su njegove, da bi služio Ocu i njega proslavljao.

Ali ne samo da on tebi pripada, već želi u tebi biti, u tebi živjeti i vladati, kao što glava živi i vlada u svojim udovima. On naime želi da sve što je u njemu, živi i vlada u tebi: njegov duh u tvome duhu, njegovo srce u tvome srcu, sve moći njegove duše u moćima tvoje duše. Tako će se na tebi ostvariti riječi: Proslavljujte i nosite Boga u svome tijelu, i nek se Isusov život očituje u vama. A i ti, ne samo da pripadaš Sinu Božjemu, već moraš u njemu biti kao što su udovi u glavi. Što god je u tebi, mora biti uključeno u njega. Od njega trebaš primiti život i on treba tobom ravnati. Za tebe nema pravog života osim u njemu, jer on je jedini izvor za istinski život. Izvan njega naći ćeš samo smrt i propast. Neka on bude jedino počelo tvojih pokreta, čina i silā tvoga života. Od njega i za njega moraš živjeti, da bi ostvario one riječi: Ni jedan od nas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima. Jedno si dakle sa samim Isusom kao što su udovi jedno s glavom. Zato moraš s njime imati jedan duh, jednu dušu, jedan život, jednu volju, jednu odluku, jedno srce. On treba biti tvoj duh, srce, ljubav i sve tvoje. Te kršćaninove uzvišenosti proistječu iz krštenja, a povećavaju se i jačaju potvrdom i dobrim vršenjem ostalih milosti što ih Bog udjeljuje. Nadasve ih pak usavršuje euharistija.

(Iz Rasprave „O divnom Isusovu Srcu“ svetoga Ivana Eudes, prezbitera (Knjiga 1,5; Sabrana djela 6, 107. 113-115))

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Posveta nove crkve na Filipinima


Biskup Bernard Fellay posvetio je 13. svibnja 2017., na 100. godišnjicu prvog ukazanja Majke Božje u Fatimi, crkvu posvećenu Bezgrješnom Srcu Marijinom na Filipinima. Krasna Božja kuća izgrađena u španjolskom kolonijalnom stilu nalazi se u pokrajini Iloilo i pripada Novicijatu časne braće Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Poglavar kuće za formaciju časne braće je flamanski svećenik Coenraad Daniels koji se već puno godina neumorno zalagao za dovršenje ovog novog marijanskog svetišta. P. Karl Stehlin, poglavar Azijskog distrikta Bratstva, bio je u asistenciji biskupu Fellayu u višesatnom svečanom pontifikalnom bogoslužju. On je zahvalio svim dobročiniteljima koji su omogućili izgradnju ove crkve koja će služiti formaciji novog naraštaja časne braće.


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. djeluje na Filipinima od 1996. godine. Iz ovog je apostolata dosad proizašlo više od 30 duhovnih zvanja za Tradiciju.



subota, 17. lipnja 2017.

Sotonin plan za posljednja vremena


Biskup Fulton J. Sheen 1948. je u sljedećim proročkim riječima predoznačio trenutnu krizu u svijetu i Crkvi.

Bog je sam sebe definirao kao: „Ja sam koji jesam“, a đavao sebe kao „onaj koji nije“. Nigdje u Svetom Pismu ne nalazimo opravdanje za popularni mit o đavlu kao lakrdijašu koji je obučen kao prvi „riđokosi“. Nego ga se opisuje kao anđela koji je pao s neba i kao „kneza ovoga svijeta“ čiji je posao uvjeravati nas da ne postoji drugi svijet. Njegova logika je jednostavna: ako ne postoji Nebo, ne postoji ni pakao; ako nema pakla, onda nema grijeha; ako nema grijeha, onda nema suca, a ako nema suda onda je zlo dobro, a dobro je zlo.

Ali osim tih opisa, naš Gospodina nam kaže da će on biti toliko poput Njega, da će zavesti čak i odabrane – a nikakav đavao iz slikovnica sigurno ne bi zaveo čak i odabrane. Kako će on doći u ovo novo doba da osvoji sljedbenike za svoju religiju?

Doći će prikriven kao veliki humanitarac; govorit će o miru, blagostanju i obilju ne kao sredstvima koja nas vode Bogu, već kao samim ciljevima, pisat će knjige o novoj ideji Boga koja će pristajati načinu kako ljudi žive; poticati vjeru u astrologiju tako da se prebaci krivnja za grijehe s volje na zvijezde; protumačit će krivnju kroz psihologiju kao sputani eroticizam; činit će da se ljudi srame ako njihovi kolege kažu da oni nisu tako slobodoumni i liberalni; on će biti tako slobodouman da će identificirati toleranciju s ravnodušnošću prema ispravnom i pogrešnom, istini i zabludi; on će širiti laž da ljudi nikada neće biti bolji dok ne učine društvo boljim i tako će dati gorivo sebičnosti za sljedeću revoluciju; promicat će znanost, ali samo da bi oružane snage mogle koristiti jedno čudo znanosti za uništenje drugih.

četvrtak, 15. lipnja 2017.

Nema razlike između povijesnoga i euharistijskoga Krista


I ne smije se reći da se ovim euharistijskim štovanjem takozvani »povijesni Krist«, koji je nekoć živio na zemlji, pogrješno zamjenjuje s Kristom prisutnim u uzvišenome oltarskom Sakramentu, kao i s onim koji slavno vlada u nebu i dijeli vrhunaravne darove; nego naprotiv, treba ustvrditi da tim načinom vjernici svjedoče i svečano ispovijedaju vjeru Crkve kojom se vjeruje da je jedan te isti Božja Riječ i Sin Marije Djevice koji je podnio muku na križu i koji se prisutan skriva u Euharistiji te koji na nebu kraljuje. Tako veli sveti Ivan Zlatousti: »Kada ga (tijelo Kristovo) vidiš pred sobom, reci samome sebi: Po ovome tijelu nisam više prah i pepeo, nisam više rob nego slobodan; zato se nadam da ću dobiti nebo i dobra ondje pohranjena, besmrtni život, baštinu anđela, zajedništvo s Kristom; ovo tijelo čavlima probijeno, bičevima izmrcvareno, smrt nije uništila… ovo je ono tijelo koje je bilo iskrvarilo, kopljem probodeno, iz kojega su provrela dva izvora svijetu spasonosna: jedan krvi, drugi vode… Ovo nam je tijelo dao da ga i čuvamo i blagujemo, a to sve iz neizmjerne ljubavi« (uz 1 Kor 24, 4).

[Odlomak iz enciklike Mediator Dei pape Pija XII., br. 134]

utorak, 13. lipnja 2017.

Bezgrješno Srce Marijino u ukazanjima od 13. lipnja 1917.


Vrijeme nakon prvih ukazanja donijelo je troje djece pastira puno patnje – kako je Majka Božja obećala, čak i protivljenja i progonstava. U selu su im se često izrugivali.

Sada dolazi 13. lipnja kada se u Fatimi vrlo svečano časti sv. Antun kao zaštitnik crkve. Troje djece odreklo se ipak zamamnog veselja i krenulo na sv. Misu u Cova da Iriju, kamo su stigli oko 11 h. Lucija je molila Krunicu s oko 50 osoba koje su se ondje okupile. Nakon Krunice spremala je Lucija svoju odjeću i najednom uzviknula: ,,Evo zrake svjetlosti... doći će Gospa!“.

Izvještaj s. Lucije o ukazanju prema ,,4. memoarima“

Vidjeli smo iznova svjetlo koje se približavalo, a potom Gospu iznad hrastovog stabla. Pitala sam: ,,Što želite od mene, Milostiva?“.

,,Želim da 13. sljedećeg mjeseca dođete ponovno ovamo, da svakoga dana molite Krunicu i učite čitati. Kasnije ću vam reći što još želim.“

Molila sam za izlječenje jednog bolesnika.

,,Ako se obrati, bit će u roku godine dana izliječen.“

Želim Vas moliti, da nas uzmete sa sobom u Nebo.

,,Da, Jacintu i Franju ću uskoro uzeti. Ali ti ostaješ još neko vrijeme ovdje. Isus se želi tobom poslužiti da bi me ljudi spoznali i uzljubili. On želi u svijetu utemeljiti čašćenje mojeg Bezgrješnog Srca. Svakome, tko tu pobožnost prihvati i bude je vršio, obećavam spasenje. Te će duše Bog uzljubiti poput cvijeća koje ja prinosim pred Njegovo prijestolje.“

,,Ostajem li sama ovdje?“, upitala je tužno Lucija.

,,Ne, kćeri moja. Trpiš li mnogo? Ne daj se obeshrabriti! Nikada te neću napustiti, moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji će te voditi Bogu.“

U tom trenutku kada je izgovorila posljednje riječi, otvorila je ruke i prenijela nam po drugi puta odbljesak onog neizmjernog svjetla. Pritom smo se vidjeli kao da smo uronjeni u Boga. Jacinta i Franjo izgledali su kao da stoje u dijelu svjetla koji se podiže prema Nebu, a ja u dijelu koji se izlijeva na zemlju.

U desnom Gospinom dlanu nalazilo se srce okruženo trnjem koje kao da ga probija. Razumjeli smo da je to bilo Bezgrješno Srce Marijino, ranjeno grijesima čovječanstva te traži zadovoljštinu.

Promatrajmo ukazanje i njegove riječi

Želim da svaki dan molite Krunicu.

Kod svakog će ukazanja Majka Božja ponavljati tu usrdnu molbu. Time ona naglašava odlučno značenje Krunice za naše vrijeme.

Ako se obrati...

Velika Gospina nakana je prije svega spasenje duša; tjelesno zdravlje daje se, kao u Evanđelju, često tek nakon ozdravljenja duše.

Jacintu i Franju ću uskoro uzeti...

Marija određuje različitu životnu zadaću troje djece. Jacinta i Franjo će ubrzo završiti svoj život i ući u Nebo. Lucija naprotiv dobiva ovdje zadaću da bude svjedokinjom Bezgrješnog Srca.

četvrtak, 8. lipnja 2017.

Đakonsko ređenje u Zaitzkofenu


Na Duhovsko bdijenje, 3. lipnja, zaredio je Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay, u Bogosloviji Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu pet đakona. Kandidati su što se tiče nacionalnog porijekla svi jedinci: potječu iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Poljske i Rusije. Nadbiskup Lefebvre je promatrao kao znak Božji ako jednog dana u Bratstvo dođu svjedoci neprekinute i neokrnjenje katoličke vjere iz različitih zemalja.

U svojoj propovijedi je misnik uputio na đakonove zadaće: on mora služiti na oltaru i naviještati evanđelje u Crkvi. Potom je istaknuo trostruki odnos đakona: prema Duhu Svetomu, Crkvi i đavlu. Prema Duhu Svetom, kojime treba biti ispunjen – Njegovim svjetlom, snagom i svetošću. Potom se on postavlja za služitelja Crkve, koji naviješta Evanđelje i tako vodi duše prema njihovom vječnom spasenju. Konačno se mora on, kao što to izriče bogoslužje ređenja, u snazi Duha Svetoga suprotstaviti đavlu, kao i svim njegovim oruđima, posebno svijetu koji je otpao od Boga. Veći broj vjernika, posebno mladih posjetitelja iz Poljske, sudjelovao je kasnije na svečanom ručku.

Na Uskrsni ponedjeljak podijelio je potom biskup Fellay nekoliko djece sakrament Potvrde i služio nakon toga pontifikalnu Misu, koja nam
vidljivo stavlja pred oči prodor božanskoga u zemaljsko, vječnosti u vrijeme.

Sada se radujemo predstojećem blagdanu Tijelova i svećeničkom ređenju 1. srpnja.

p. Franz Schmidberger, rektor Bogoslovije

Izvor: fsspx.de

P. S. Napomenimo također da su trojica novozaređenih đakona posjetili Hrvatsku sa skupinom bogoslova 1. svibnja 2016. kada je održana svečana Misa. Molimo za nove đakone, kao i za dvojicu kandidata koji će uskoro biti zaređeni za svećenike!


utorak, 6. lipnja 2017.

Nova kapela Bratstva u Miškolcu


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uspjelo je u mađarskom gradu Miškolcu u kojemu djeluje p. Péter Papp (koji također pomaže u apostolatu u Hrvatskoj), pronaći crkvu u kojoj će se ubuduće služiti sv. Mise. Prenosimo izvještaj o otvaranju kapele održanom 14. svibnja, koji je sastavio jedan od tamošnjih vjernika.

Sveta Misa ponovno u kapeli Presvetog Srca Isusovog u Miškolcu

Gaudium annuntiamus! Navještamo radost! Nakon više od godinu dana pregovora Svećeničko bratstvo sv. Pija X otvara kapelu u Miškolcu. Ovom prigodom želim zahvaliti superioru Austrijskog distrikta, svećenicima iz Jaidhofa, tamošnjoj časnoj braći i sestrama na njihovim molitvama te potpori kako materijalnoj, tako duhovnoj. Oni su najzaslužniji što će se nakon 60 godina ponovno upaliti vječno svijetlo u kapeli u Miškolcu u nekadašnjoj željezari Diósgyőr. Isto tako želio bih se zahvaliti ravnatelju bolnice u Miškolcu što nam je izašao u susret i dao nam na raspolaganje kapelu željezare.


Početkom prošlog stoljeća u sklopu već postojeće željezare nalazio se radnički dom, za ono vrijeme vrlo moderan. Da bi se udovoljilo ondašnjim potrebama, za vrijeme vladavine Franje Josipa sagradili su dobro opremljenu bolnicu i u sklopu bolnice kapelu Srca Isusova o kojoj su se skrbile časne sestre, kćeri svetoga Franje Asiškog. Župnici okolnih župa bili su pak odgovorni da se u kapeli svakog dana prikaže sveta Misa na kojoj su, pored časnih sestara, često pribivali liječnici, djelatnici bolnice te bolesnici.

Vjerski život tadašnjih katolika imao je potrebu za ovakvim svetim mjestima, a sveta majka Crkva osigurala kroz njeno svećenstvo da se vjera širi, a vjernici hrane navještanjem Evanđelja te svetim Tijelom Kristovim. Završetkom ll. svjetskog rata u našoj su se zemlji nad Crkvom Kritovom nadvili oblaci tame, komunizam je od svog samog početka imao za glavni zadatak uništenje Crkve koja je bila prisiljena povući se u kut te biti svjedokom uništenja svojih redova i zatvaranja samostana.


Među nama prisutni još uvijek nam svjedoče o strašnim zlodjelima koja su učinili komunisti u ljeto 1950. godine kada su na silu odvukli časne sestre na odlagalište smeća te ih primorali da skinu svoje redovničke habite i pronađu si odjeću među smećem. Kada su se odjenule, vraćene su da služe u bolnicu, ali ovaj puta u civilu. Kapelicu nije zadesila ništa bolja sudbina – sveta Misa se više nije služila, oltar, klupe i cijela unutrašnjost bila je premještana u obližnju župu gdje se i danas nalazi. Nakon toga su prebojali zidove kako freske ne bi bile vidljive i na nekada svetom mjestu počeli su partijski sastanci te radnička druženja i zabave. Miškolski su vjernici osjećali potrebu da se sveta Misna Žrtva prikazuje na njoj dostojnom mjestu i potaknuti tom potrebom počeli su tražiti i zahvaljujući starijim vjernicima, pronašli ovu kapelu koja je spavala svoj 50-godišnji san. Tada su počeli pregovori koji su trajali godinu i pol dana. Vodstvo bolnice odlučilo je da nam dade u zakup kapelu koja je u biti u državnom vlasništvu.

Nakon potpisivanja ugovora zahvaljujući p. Marku Tilošancu uspjeli smo dobiti oltar, a nakon toga i sve ostalo potrebno. 14. svibnja 2017. je u 17 sati molitvom Introibo ad altare Dei započela tradicionalna sveta Misa koju je prikazao svećenik Bratstva sv. Pija X. p. Péter Papp. Posebno nam je bilo drago što je među vjernicima bila prisutna jedna 92-godišnja gospođa koja je bila stalni posjetitelj kapele 40-ih godina prošlog stoljeća. Nadamo se kako će u budućnosti ova kapela postati utvrda katoličke vjere te biti dom svima vjernicima koji su željni da se sveta misna žrtva prikazuje na njoj dostojan način.




nedjelja, 4. lipnja 2017.

Nedjelja Duhova


Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličko” znači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

Da bi apostoli mogli shvatiti što je Isus govorio, što On jest, On je trebao otići. Značenje Kristovog nauka moći će shvatiti tek kada im dođe Duh Sveti. Treća osoba Presvetog Trojstva dolazi da bi rasvjetlila njihove umove, da zagrije njihova bojažljiva srca. Bez njega je Kristovo poslanje nepotpuno. On koji je Kristov Duh, bit će Duh Crkve, životvorno načelo kršćanskog života.

petak, 2. lipnja 2017.

Što je to župa?


Možda ste primijetili da Svećeničko bratstvo ne govori o svojim ,,župama ili župljanima, nego o ,,crkvama, prioratima i vjernicima“. Evo ovdje objašnjenje zašto.

Župa je dio biskupije unutar sveopće Crkve pod vlašću valjano imenovanog svećenika koji vodi brigu o vjernicima (koji se nazivaju župljani). Prema Tridentskom saboru, područje župe treba biti točno definirano i dužnost je mjesnog biskupa da odredi župnika koji će se o njoj brinuti, zajedno sa svojim župnim vikarima. Župa je središte liturgijskog života za župljane koji joj pripadaju.

U praktičnom smislu je župa mjesto na kojemu vjernici primaju sakramente, uključujući Pokoru i Euharistiju i pod vodstvom upravitelja župe sudjeluju u izvanliturgijskim pobožnostima poput Križnog puta i klanjanja. U župi vjernici nalaze svoju duhovnu okrepu i konkretno mjesto na kojemu se mogu približiti Bogu. U fizičkom je smislu župa tu, također, za one duše koje su prekinule (ili tek trebaju sklopiti) svoj vez s Kristom tako da po sakramentima kao objektivnim kanalima Gospodinove bezgranične milosti mogu primiti ozdravljenje i obnoviti se. Fizička župna građevina – crkva, kada je prikladno oblikovana i izgrađena, je simbol ljepote koja poziva k sebi sve koji žele primiti milost.

Nažalost, u ovom kriznom vremenu, mnoge katoličke župe prestale se ispunjavati tu funkciju. Zbog tog stanja nužde, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. bilo je primorano uspostaviti kapele kao centre autentičnog katoličkog bogoštovlja izvan regularne vlasti upravljanja mjesnog biskupa. Iako te kapele koje vodi Bratstvo nisu župe u pravom smislu riječi, one prenose milosti u skladu s tradicionalnom liturgijom i obredima Rimske Crkve. Te kapele vodi svećenik koji u tom slučaju izvršuje dužnosti vlastitog pastira, odnosno župnika. Takve su crkve neprolazno blago koje je Crkva prenosila kroz vjekove i na koje svaki katolički vjernik ima pravo. Tradicionalna latinska Misa, konačno, nije suvišni ukras, nego bitno sredstvo spasenja: ,,Ako ne jedete moje Tijelo i ne pijete moju Krv, nemate života u sebi
.

Izvor: sspx.org


utorak, 30. svibnja 2017.

Katoličke smjernice za hodanje


Kada je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To može izgledati kao smiješno pitanje u našem današnjem društvu, ali ono je zapravo još uvijek ozbiljno.

Savjet za mlade

Postoje li okolnosti kada nije dopušteno ,,izlaziti“ ili ,,hodati“ s nekim? Postoje određena pravila u vezi toga jer postoje određene opasnosti kod takvog druženja; opasnosti za čistoću od kojih se, radi slabosti naše ljudske naravi zbog istočnog grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom izlaganju dati neka pravila povezana s izlascima kao i neke savjete kako izbjeći prilike za grijeh.

Definicija pojmova

Pod izlascima mislimo na redovito, često, isključivo druženje između dvije osobe suprotna spola. To je kada mladić izvodi djevojku van jednom ili dva puta tjedno kroz dulje razdoblje, jasno je da se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze bilo da to priznaju ili ne.

Prije nego se počnemo baviti bilo kakvim moralnim načelom, dvije stvari moraju biti jasne:

Prva je da redoviti izlasci imaju za svoju svrhu brak. To ne znači da će se dvije osobe koje izlaze nužno oženiti. Čak i ako to razdoblje hodanja ne završi brakom zbog određene spoznaje da je za njih brak nemoguć, tu je ipak sadržana nakana ispitivanja ili otkrivanja te spoznaje. Tako ideja moguće ženidbe nikada ne može biti isključena kod hodanja, jer se izlazi zajedno da bi se saznalo je li brak moguć.

Druga stvar koju treba upamtiti je ta da zbog ljudske naravi postoje mnoge opasnosti kod redovitih izlazaka. Bog je stavio i u muškarce i u žene sklonost za brak u smislu rađanja. Ta sklonost je tu da im pomogne u primjerenim i povoljnim okolnostima ući u brak gdje će se ona moći kreposno ispuniti, odnosno u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog roda. Ali jasno je da naše sklonosti ne mogu prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, jer ih ta sklonost kod hodanja može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta opasnost ili prilika može se zakonito dopustiti dok god se može umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i dok god se vodi računa o glavnoj svrsi hodanja, odnosno o tome da se otkrije je li brak moguć i dok god je brak razuman i zakonit. Kada je brak nezakonit, nemoguć ili uopće ne dolazi u obzir, tada ne postoji moralno opravdanje za hodanje jer ne postoji razlog koji bi opravdao izlaganje intrinzičnim opasnostima takve veze.

Iz ova dva načela možemo zaključiti:

subota, 27. svibnja 2017.

Raspored svetih Misa (lipanj 2017.)


Zagreb (Hotel Fala, II. trnjanske ledine 18):

4. lipnja (Nedjelja Duhova) u 18 h
11. lipnja (Nedjelja Presvetog Trojstva) u 18 h
18. lipnja (proslava blagdana Tijelova) u 18 h
25. lipnja (proslava blagdana Srca Isusovog) u 18 h


4. lipnja (Nedjelja Duhova) u 10.30 h
5. lipnja (Duhovski ponedjeljak) u 11.30 h
6. lipnja (Duhovski utorak) u 11.30 h

10. lipnja (Subota duhovskih kvatri) u 18 h

17. lipnja (subota, sv. Grgur Barbarigo) u 18 h
18. lipnja (proslava blagdana Tijelova) u 9 h sv. Misa i procesija

24. lipnja (subota, sv. Ivan Krstitelj) u 18 h
25. lipnja (proslava blagdana Srca Isusovog) u 9.30 h

Rijeka (Hrvatska čitaonica Trsat, Šetalište Joakima Rakovca 33):

4. lipnja (Nedjelja Duhova) u 10 h

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Blagoslov uskrsne svijeće


Prema rubrikama Rimskog misala, na blagdan Spasova se nakon Evanđelja kao simbol otajstva koje danas slavimo – Kristovog uzašašća na Nebo, gasi uskrsna svijeća. Ona se blagoslivlja u uskrsnoj noći u svečnom obredu vazmenog bdijenja. Taj smo obred ove godine na Veliku subotu mogli održati u našoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu. Ovdje donosimo nekoliko fotografija od pojedinih dijelova obreda.


Obred započinje blagoslovom ognja pred vratima ili izvan crkve. Svećenik nosi plašt ljubičaste boje i izgovara blagoslovnu molitvu te potom škropi oganj blagoslovljenom vodom i pokadi ga. Zatim na uskrsnu svijeću upisuje znak križa, brojčane znakove dotične godine, te grčka slova alfa i omega koja simboliziraju Krista – početak i svršetak svega stvorenja. Potom u svijeću ubada pet Kristovih rana koje su sačinjene od tamjana i voska te iz blagoslovljenog ognja pali svijeću.


utorak, 23. svibnja 2017.

Pitanje papinskog krivovjerja (IV.)


Nakon pažljivog definiranja pojmova, osvrnut ćemo se na bitno pitanje: može li Kristov namjesnik biti krivovjernik u pravom smislu te riječi?


IV. dio: O Papi i krivovjerju

Definicija krivovjerja (hereze)

Krivovjerje treba prvo shvatiti kao moralno loš ljudski čin, drugim riječima – grijeh. Ali, kao i čin vjere kojoj je protivan, taj čin je složen, jer istodobno ovisi o razumu i volji. Utoliko što slijedi iz razuma, taj čin je zabluda, koja se može dogoditi na dva načina: čisto i jednostavno nijekanje ili samo sumnja. Utoliko što slijedi iz volje, taj čin je odbijanje da se dâ razumska potpora istini koju se niječe ili u koju se sumnja.

Okorjelost (ustrajnost) ili zabluda

Postoje dvije vrste odbijanja, ovisno o tome postoji li krivica ili ne. Do krivovjerja dolazi posebno kada postoji dobrovoljno odbijanje, s punom svješću o upravo jednostavnoj činjenici da istine koje se niječu ili u koje se sumnja predlažu crkvene vlasti, a ne (svijest) o dodatnoj činjenici da crkvene vlasti predstavljaju Božju vlast i stoga moralno obvezuju. S obzirom na ovu drugu činjenicu, pristanak ne definira krivovjerje kao takvo, nego ukoliko postoji krivica. Ta krivnja je jednaka ustrajnosti, drugim riječima, odbacivanju predmeta vjere ukoliko se, po mišljenju osobe koja ga odbija, čini jasno obaveznim jer ga predlaže vlast zakonitog Božjeg predstavnika, u ovom slučaju Učiteljstvo Crkve.


Odbacivanje bez krivnje se događa, s druge strane, kada netko bez svoje krivnje ne zna da ga crkveno Učiteljstvo na to obvezuje jer ono predstavlja božanski autoritet. Iz toga slijedi da se okorjelost (ustrajnost) tiče izravno nutarnjeg čina krivovjerja, koji je čin prianjanja uz zabludu.

Formalno ili materijalno

Na razini vanjskog čina, koji je čin ispovijedanja istine ili zablude, jednostavno odbijanje (s krivnjom ili bez nje) ispovijedati istinu koju predlaže Učiteljstvo već je dovoljno za specifičnu definiciju krivovjerja. Prema tome, kada označujemo krivovjerje govoreći da je ono formalno ili materijalno, ovisno o tome uključuje li ustrajnost ili ne, ta razlika se odnosi samo na nutarnji čin krivovjerja.

Čin krivovjerja ili krivovjerna tvrdnja?

Na razini vanjskog čina, odbacivanje vlasti crkvenog Učiteljstva već odgovara tzv. krivovjerju u pravom smislu riječi, bez obzira na to kakav može biti slučaj s obzirom na moguću ustrajnost na razini unutarnjeg čina. Ova ustrajnost se očituje u izvanjskom području kada mjerodavna vlast intervenira obvezujući dotičnu stranku na ispravak, a ona s punim znanjem o činjenicama taj ispravak odbija izvršiti. Pojam krivovjerja označava, kao drugo, i po analogiji atribucije, doktrinarnu vrijednost izjave kojoj se iskazuje protivnost i izjave koja se suprotstavlja katoličkoj dogmi. Iz ove perspektive, kako bi se odredilo krivovjerje, potrebno je i dovoljno primjeniti jednostavna pravila formalne logike. Određivanje se nameće automatski, htjeli mi to ili ne, ali ono vrijedi za spekulativne izričaje, jednostavnu doslovnu izjavu, neovisno od osobe koja je izgovara.

nedjelja, 21. svibnja 2017.

Procesija u Splitu na čast Gospe Fatimske


U subotu, 13. svibnja, provodom 100. obljetnice početka ukazanja Gospe Fatimske, imali smo prilike u Splitu održati procesiju s Gospinim kipom. Ovdje donosimo nekoliko fotografija.






srijeda, 17. svibnja 2017.

Odgovor na tekst mons. Vukšića o FSSPX-u


U časopisu ,,Movis“ Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj objavljen je članak vojnog ordinarija BIH, mons. Tome Vukšića, o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. čiju skeniranu kopiju donosimo u nastavku. Svećenik Bratstva, p. Marko Tilošanec, napisao je odgovor u kojemu odgovara na sve već uobičajene pogrešne tvrdnje. Tekst ovog pisma prenosimo također u nastavku. Odgovor je poslan na adresu autora kao i izdavača časopisa sa zamolbom da ga se objavi i tako ispravi nepravda i povreda istine. Reakcije sa strane odgovornih još uvijek nema.






Hvaljen Isus i Marija!

Preuzvišeni mons. Vukšiću,

obraćam Vam se ovim pismom kao svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. kako bih se osvrnuo na Vaš članak objavljen u časopisu ,,Movis“ (ožujak 2017.) HKM-a u Švicarskoj. Na to me potaknuo jedan naš vjernik koji mi je članak i poslao, uviđajući brojne netočnosti i teška iskrivljavanja stvarnosti na koja Vam ovdje želim svrnuti pozornost. Nastojat ću po redu iznijeti pogrešne tvrdnje o životu i djelu nadbiskupa Lefebvrea i Bratstva (ne: 'Bratovštine', kao što Vi pišete) sv. Pija X. te na njih odgovoriti.

1. Nije točno da je nadbiskup Lefebvre kao ordinarij Biskupije Tulle u Francuskoj ostao veoma kratko 'zbog novih (?) nesporazuma', nego zato što je bio izabran generalom Družbe otaca Duha Svetoga te je time automatski preuzeo novu službu. Da nije bio izabran na tu službu, ostao bi dalje vršiti službu mjesnog biskupa.

2. Pišete: ,,No tijekom Sabora on se otvoreno svrstao uz takozvano konzervativno krilo i kritizirao neke saborske misli, zaključke i reforme...“. Svaki biskup na koncilu imao je svoja stajališta za koja je imao slobodu i ostaje nejasno u čemu bi bila krivnja nadbiskupa Lefebvrea što je pristajao 'uz konzervativno krilo'. Za vrijeme trajanja sabora, kada zaključci još nisu bili doneseni, rasprava je bila otvorena i svatko je mogao izraziti svoje mišljenje, a pravo na svoje mišljenje ima svaki katolik uvijek u pogledu točaka koje su očito dvoznačne ili u suprotnosti sa stalnim naukom Katoličke crkve. Nasuprot tome, katolički nauk nitko nema pravo osporavati pod bilo kojim povodom, što danas nažalost čine brojni pripadnici klera, pa i biskupskog reda, što bi trebao biti pravi razlog za zabrinutost.

3. Tvrdite da je novi obred Mise bio ,,samo jedna od tolikih liturgijskih obnova istoga obreda tijekom povijesti Crkve“. Naveo bih ovdje suprotno mišljenje jednog vrsnog liturgijskog stručnjaka, mons. Klausa Gambera, u njegovoj knjizi 'Reform der römischen Liturgie' u kojoj sasvim jasno pokazuje kako se novi obred ne može smatrati organskim razvojem vjekovnog rimskog obreda, nego upravo novom tvorevinom. Predgovor toj knjizi napisao je tadašnji kardinal Ratzinger koji je sām novi obred nazvao 'banalnim fabriciranim proizvodom'. Isti je pohvalio također rad Michaela Daviesa, poznatog tradicionalnog autora, koji u svojim djelima pokazuje zapanjujuću podudarnost novog obreda s protestantskim obredima. Svaki katolik dužan je, prema definiranom, nezabludivom nauku Crkve, pristajati na ,,primljene i odobrene obrede Crkve“ (Tridentski sabor, Dekret o sakramentima, kan.13, DH 1613). Zato obred koji nije organski izrastao iz tradicionalnog obreda, nego je od njega gotovo posve različit te je podudaran obredima krivovjernika, ne može biti predmet obveze za jednog katolika jer 'pravilo molitve je pravilo vjere'. Protestanti su mijenjali bogoslužje upravo zato što ono nije odgovaralo njihovim krivovjerjima. I kako bi jedan katolik mogao prihvatiti da sudjeluje u bogoslužju koje je gotovo identično protestantskomu i u kojemu se uklanjaju gotovo sve reference za ključne vjerske istine? Posljedice tih promjena dobro su vidljive u praksi, gdje brojni katolici gube svijest o pojmu Misne Žrtve, Kristove stvarne prisutnosti, uloge svećenika, što je sve neizbježno povezano s načinom kako novi obred izražava ove vjerske istine.