ponedjeljak, 27. svibnja 2013.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor III.


I dok euforija s obzirom na velike plodove Drugog vatikanskog sabora među našim teolozima ne jenjava, premda nitko ništa ne može konkretno zamijetiti, a sve se uglavnom iscrpljuje u papagajskom ponavljanju nekoliko otrcanih fraza, malobrojni se usuđuju uprijeti prstom u stvarne opasnosti sadržane u koncilskim dokumentima.

Žalosno je da se uopće ne raspravlja o Drugom vatikanskom saboru što se već događa primjerice u Italiji. Kod nas se samo obilježavaju godišnjice, pišu politički korektni govori, sve podsjeća katkad na partijske sastanke. Vide se nasmiješena lica, čuju se velike riječi. O Koncilu se govori samo najpozitivnije, najljepše i najodanije. Dobro je da je to većini vjernika dosadno pa i ne prate o čemu se govori.

Nasreću, jakost naše Crkve je upravo u tome što su se reforme Drugog vatikanskog sabora sporije provodile i što se neke uopće nisu provele. Modernistima je iz zapadnoeuropskih zemalja hrvatsko katoličanstvo primjer predkoncilske zatucanosti i Bogu hvala da je tako. Naša Crkva katkad javno nastupa onako borbeno i energično kao u vrijeme velikog pape Pija XII. O tome se u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj ili Francuskoj može samo sanjati. Tu su modernisti posve zagospodarili. Jasno, ti moćni krugovi neće dopustiti predkoncilsku utvrdu u Europi. Već je uvođenjem novog obreda Duh Koncila presađen i kod nas, a posljedice su očigledna po našim župama i svetištima.

Ostale se ideje već desetljećima uvode i modernizam je odavno preuzeo nadzor na svim teološkim učilištima, u crkvenom tisku i izdavaštvu. S mlađom generacijom biskupa i po biskupskim palačama imat ćemo posvemašnju modernističku kontrolu.

Stoga, nastavimo s razmišljanjima o II. vatikanskom saboru i opasnostima za našu vjeru koja dolaze baš iz primjene tih svečano proklamiranih načela koje je Crkva ranije jednoglasno osuđivala. Valja ih dobro upoznati, proučiti i znati obrani svoju vjeru.
 
Najprije smo vidjeli u kakvom se povijesnom trenutku dogodio. Pater Schmidberger ga s pravom naziva najvećom nesrećom XX. stoljeća.

Tekst patera Gaudrona nam je donio malo više jasnoće o dokumentima i upozorio na pogubno subsistit in i razliku od tradicionalnog est.

Sada dolazimo do glavnih zabluda sadržanih u koncilskim tekstovima. Te zablude i kod nas miniraju tradicionalno katoličanstvo i vode nas u zagrljaj sinkretističke pohare, uništavaju monolitnost Crkve i slabe vjeru malog čovjeka.

Koje su to zablude? Jesmo li ih i sami dosada primjećivali i prešutno ih izbjegavali i pitali se čemu sve to? Kako bilo da bilo, vrijeme je sučeliti se s istinom.

Pater Gaudron odgovara:
„Dvije najpogubnije zablude Koncila su vjerska sloboda i ekumenizam. (…)
K tome dolazi nauk o kolegijalnosti biskupa. Zastrašujuća je i naivna vjera u napredak i divljenje modernom svijetu koje dolazi do izražaja u mnogim koncilskim tekstovima. Princip kolegijalnosti upravljen je protiv vršenja autoriteta. Papa i biskupi ne smiju upotrebljavati vlastitu moć, nego upravljati Crkvom na kolegijalan način. Biskup je danas samo teoretski upravitelj vlastite biskupije, u praksi je barem moralno vezan za zaključke Biskupske konferencije, svećeničkih savjeta i raznih drugih gremija. Čak se ni Rim više ne usuđuje suprotstaviti biskupskim konferencijama i popušta najčešće njihovom pritisku. Ovdje dolazi do izražaja ideja jednakosti koju je propagirala Francuska revolucija. Ona se oslanja na kriva učenja Rousseaua koja su nijekala postojanje autoriteta koji potječe od Boga i koja svu vlast prenose narodu. To je oprečno nauku Svetog pisma: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi“.(Poslanica Rimljanima 1f).
 
Tri koncilske zablude: vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam točno odgovaraju principima Francuske revolucije: sloboda, jednakost bratstvo. Time se još jedanput pojašnjava riječ kardinala Suenensa da je II. vatikanski sabor 1789. godina Crkve.

To su iste ideje revolucije koje mrzitelji križa Kristova žele nametnuti svijetu i Crkvi s ciljem uništenja kršćanske vjere. Zbog neprihvaćanja tih monstruoznih ideja katolička je Vandeja 1793./94. stravično kažnjena. Samostani su rušeni, redovnici i redovnice giljotinirani.

Crkva se odlučno suprotstavljala revoluciji. Pape su osuđivale protukršćanske ideje i zablude. Sve do II. vatikanskog sabora. Onda su te zablude unijete u krvotok Crkve. Posljedice su danas bjelodane.

U knjizi „Otvoreno pismo zbunjenim katolicima“ nadbiskup Lefebvre u 13. poglavlju zaključuje:

„Rezultat je taj da se Crkvina moć otpora Komunizmu, herezi, nemoralu znatno smanjila. To je ono čemu su se neprijatelji Crkve nadali i zašto su se toliko trudili za vrijeme Koncila i poslije njega; da ju potjeraju na pute demokracije.

Ako pažljivo pogledamo, Revolucija je svojim sloganom prodrla u Crkvu. "Sloboda" - to je vjerska sloboda o kojoj smo ranije govorili, koja daje pravo zabludi. "Jednakost" - kolegijalnost i uništenje osobnog autoriteta, autoriteta Boga, Pape i biskupa; u jednoj riječi, većina vlada. Naposljetku, "bratstvo" je predstavljeno ekumenizmom.

Tim riječima, revolucionarna ideologija 1789. godine je postala Zakon i Proroci. Modernisti su postigli što su htjeli.“


2 komentara:

  1. Da, modernisti su postigli što su hjeli. Međutim, još je čudnije da nakon pedeset godina rušenja katoličanstva nije došlo do zaokreta u glavama i srcima: iako se sve drma i urušava.
    Znamo da je gotovo pola stoljeća nakon velikog Nicejskog sabora nestala Ecclesia Docens. Arijanska pohara je bila sve osvojila.
    Valjda će nakon pola stoljeća i od II.vatikanskoga početi protuofenziva u cijeloj Crkvi protiv modernističke okupacije. K tome,treba revidirati dokumente što kod Nicejskog sabora nije bio slučaj. Sve to može samo Duh Sveti!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Mene vazda zabrinjava ona euforija dok se govori kako je neki pokoncilski papa prvi put u povijesti napravio ovo ili ono. Osobito kada su posrijedi stvari koje su ranije pape odbijale učiniti ili je za takvo ponašanje slijedila neka vrsta opomene ili osude.
    Očito je tijekom Koncila u mnoge mozgove stavljen novi softver, a taj novi softver, po svemu sudeći, izjeda moždane sinapse!
    Klement

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.