Christus Rex

Papa Franjo na Lampedusi



Nije lako pratiti razvoj Franjina pontifikata premda se glavne crte tog pontifikata već jasno naziru. Veći je događaj zacijelo bio i nedavni posjet otoku Lampedusi, jednoj od “egzistencijalnih periferija” koje su mu veoma drage.
Problemu imigracije uvijek se bilo teško približiti jer stvarnoj drami mnogih pojedinih osoba u bijedi pridolazi i krajnje uznemirujući globalni scenarij, s disolucijom kršćanskog identiteta Europe u liberalnoj talionici različnih kultura među kojima pronalazi mjesto i snažna muslimanska zajednica, gotovo kao otpirač da se pokidaju šarke prevladavajućem položaju kršćanstva na vjerskoj razini. Nazočnost snažnih zajednica drugih vjera služi nedvojbeno opravdanju priznanja jednakih prava i dostojanstva svim kultovima i promicanju indiferentizma.


Tome se pridodaje i bojazan, ako tu jaku islamsku prisutnost neće probaviti liberalni materijalizam Zapada, da će doći do stvarnog preuzimanja vlasti takvih skupina nad našim društvima, kao što su nagovijestili i priželjkuju mnogobrojni imami i muslimanske javne osobe ili barem stvarna i već aktualna opasnost teških nereda.
 
Valja pridodati i probleme političke i gospodarske naravi: društvo ne može apsorbirati bez razlike masovni val useljavanja; također i činjenica da se to promiče da bi se takav pokret učinio jestivijim, po želji beskrupuloznih osoba da iskorištavaju siromahe s druge strane Sredozemnog mora kao jeftinu radnu snagu.

Svaki Europljanin, bilo kojeg političkog usmjerenja, ima na umu sve ove ili nekoliko ovih problema, neovisno o načinu na koji se misli s njima sučeliti. Od IX. stoljeća pape, među kojima i različiti sveci, naoružavali su brodovlja radi zaustavljanja muslimanskog prodora (oružanog, dakako) u Italiju, želeći sačuvati katoličanstvo ondje gdje ga još nisu uništila muhamedanska osvajanja. Papa Bergoglio, naprotiv, svojim putovanjem na Lampedusu htio je pak pojednostaviti pitanje: ima puno bijednika koji žele doći k bogatim egoistima kojih ne briga što umiru u moru, a ovi smo bogati krivci svi mi. Premda ova poruka može sadržavati malenu istinu, ne može iscrpiti tako težak i zamršen problem. Istina je da se prva pomoć u opasnosti po život nikome ne može zanijekati (kada je se može pružiti), jasno je da se također ne može podcijeniti masonski plan stvaranja multikulturalnog društva, osobito za nekoga tko je papa i ima odgovornost obrane vjere.

Geste su i riječi pape Franje bile dakle u razini obične, neuvjerljive progresističke simpflikacije sve do celebracije Mise na lađici s liturgijskim posuđem napravljenim od krhotina. Geste neposredne popularnosti kod izvjesne publike i osobito u medijima. Međutim, Papa nije samo odaslao globalnu SOS-poruku zbog jadnih brodolomaca što bi se s velikim naporom još moglo opravdati: on nije zaboravio stati pred useljenicima, uglavnom muslimanima (očigledno dovedenima da budu na Misi, unatoč veličanju poštivanja savjeti drugih). A koju je poruku njima uputio, a preko njih Europi? Zaželio je obilne duhovne plodove za Ramazan. Izričaj duhovni plodovi očito Ramazan ne stavlja na razinu čistog sociološkog obilježavanja zbog kojeg se želi da se ugodno provede svečanost njihove kulture, nego ga se nedvosmisleno procjenjuje vjerskim blagdanom koja može donijeti plodove za dušu. Valja se prisjetiti da su takve čestitke, u njihovim najslužbenijim oblicima i najrazličitijim religijama, navada u Vatikanu i episkopatima već desetljećima, dakako i tijekom pontifikata Benedikta XVI. U ovom slučaju one spominju samo problematiku vjerske pripadnosti useljenika. Nikakav poziv na obraćenje, dakako, nego da se ostane vjeran svojim vjerskim običajima koje se drže djelotvornima na temelju Nostra Aetate i uobičajenog modernizma. Islamizam useljenika, dakle, Europa ne bi trebala držati problemom. Katoličanstvo kojemu je na srcu očuvanje kršćanskog identiteta Starog Kontinenta toliko je diskreditirano dvama potezima kako je shvatio komunist Michele Serra iz kolumne dnevnika La Repubblica, zabrinut da reakcionari mogu napasti papu kao ekumenista i mondijalista.
Papa Franjo ne čini geste koje su bitno drukčije od već poznatih koncilskih učenja: vjerska sloboda za sve, spasenjska vrijednost krivih religija, liturgija koja se treba utjeloviti u konkretnom življenju zajednice, već su desetljećima svagdašnji kruh koji Prvosvećenici pružaju katolicima i svijetu. Unatoč tome, on to čini s posebnom umješnošću stavljajući se u službu medijima (dicite nobis placentia) i velikim arhitektima novog poretka. Zahvaljujući njemu ostvaruje se zavjet Enza Bianchija u članku o Bratstvu sv. Pija X. objavljenom u dnevniku La Repubblica 8. srpnja: «Ono što je naprotiv uznemirujuće jest da u Katoličkoj Crkvi nema sigurnosti o koncilu i liturgijskoj reformi. [...] Nadamo se da će papa Franjo uspjeti u ovom djelu ujedinjenja katolika također i po euharistijskom obredu koji je želio II. vatikanski sabor i koji je prihvatila cijela Crkva. Neka bude pluralizam, neka se dopusti slavljenje predkoncilskog obreda, ali neka prestane nesigurnost o koncilu i liturgijskoj reformi.“

Komentar: Premda znamo i vjerujemo da je papa Franjo Kristov namjesnik i Petrov nasljednik, kojemu su predani ključevi Kraljevstva Nebeskoga, sa žalošću moramo ustvrditi da s njim očito nećemo doživjeti osudu modernizma i povratak Rima pravovjerju i Tradiciji. Stoga prenosimo ovaj kritičan članak sa stranica talijanskog distrikta Bratstva sv.Pija X., kako bismo naše vjernike potakli na obranu kršćanskog identiteta u našoj Domovini i na katolički način razmišljanja o zamršenoj problematici imigracije iza koje se krije masonski plan uništenja kršćanske Europe. Dok se ekumenizam i vjerska sloboda javno ne osude, imat ćemo ovaj scenarij samouništenja poludjelih, nekoć kršćanskih društava. Međutim, ne zaboravimo Kristovo obećanje da Crkvu vrata paklena neće nadvladati te sigurnost da jedan papa, i kad bi to želio, ne može uništiti Crkvu.



Arhiva bloga

Glasnik: