subota, 17. kolovoza 2013.

Odgovor na pomutnju duhova


Pater Waldemar Schulz prior je crkve sv. Josipa u Beču. Dugo je godina djelovao u sjemeništu Srca Isusova kao vicerektor i moralni teolog.

List župne zajednice njegove crkve nosi naslov: „List sv. Josipa“. U posljednjem je izdanju u svojem predgovoru govorio o trenutačnoj pomutnji duhova koja je- na nesreću-zahvatila i neke svećenike i vjernike unutar Bratstva.

Dragi vjernici, smijem li Vam u ovome Listu sv. Josipa ukratko podastrijeti tri međusobno povezana promišljanja.


Sve je milost

1.)Milost je, i to čak veoma velika milost kada čovjek, duša, u ovome uzbudljivom vremenu za Crkvu i društvo, u ovome za srce i duh pogibeljnom i zavodljivom svijetu materijalnoga, očitoga, tehnički ostvarivoga, smije postojano stajati u vjeri i u vjernosti prema nadnaravnome cilju. Uz svu kritiku današnjih nazora o svijetu i životu, nepovoljnih prilika u Crkvi i državi, kod sve bijede, svih zabrinutosti i opravdanih zamjerki trenutačnih duhovnih prilika, brige o dušama i njihovom spasenju ipak nas treba ohrabriti pomisao na milost, pomisao na to da se konačno ipak sve nalazi u Božjim rukama, a mi sami moramo biti ništa drugo nego zahvalni ako nas Božja milost uzdržava i jača.

Dao Bog da tako ostane do konca života da kao sveti Pavao dobar boj bijemo, trku završimo, vjeru sačuvamo (2 Tim 4,7) i da smijemo pripadati k onima kod kojih „Ipak čvrsti temelj Božji stoji“ (2 Tim 2,19).

Nedvojbeno je dragi Bog čovjeku kod stvaranja podario razum i volju kako bi čovjek upotrebljavao ove duhovne snage. Gospodin Bog želi dakle čovjekovu suradnju, također i u mislima i željama, vazda pak s milošću, a da se ne trči pred njom ili da se za njom mrzovoljno kasa. Pronaći pri tome ispravno držanje i mišljenje nije posve lako. Potrebna je postojana molitva: kada su apostoli s Marijom, majkom Isusovom, bili ujedinjeni u molitvi, sišao je Duh Sveti nad njih kao „prst Božji koji nas vodi“ (himan Veni Creator). I potrebna je poniznost i mudrost da se pazi na milost Božju i da se stvari započnu u Božjem smislu i s Božjeg stajališta.

Stoga zapravo i nije začuđujuće-a to se nažalost relativno često događa-da se ovaj stav ne postigne ili da ga se opet napusti, da on postane žrtvom prekomjernosti drugih mišljenja, vlastitih promišljanja, tvrdoglavosti, gnušanja zbog korekcije vlastitih pogleda ili vlastitog načina djelovanja. Nerijetko igraju bitnu ulogu također  i ljudski kontakti, simpatije i priznanja što nije neispravno dok usmjerenost na Boga i njegove putove zadržava prvenstvo. Međutim, pronalazimo također i mnoge  uzorne primjere ispravnog usmjerenja u zajedničkom djelovanju milosti i Providnosti, prosvjetljenja i pameti, revne suradnje kod Božjih planova i djelovanja: kao primjerice kod svetog Pija X. ili kod utemeljitelja našeg Svećeničkog bratstva, nadbiskupa Marcela Lefebvrea.

Vlada borba

2.)Vlada-upravo u našem vremenu, možda više nego ikada- neviđena borba između nadnaravnoga i naravnoga, vjere i ideologija, između Neba i zemlje, milosti i svjetovnosti, jedna upravo  apokaliptična borba, pravo duhovno razračunavanje, duhovno ratno stanje u koje smo stavljeni, u kojemu se također i mi moramo boriti, hrvati i patiti.“S njima se zlopati kao dobar vojnik Isusa Krista.“ (2 Tim 2,3)

U ovoj bitci duha stoji i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.: Posrijedi je ništa manje nego sama vjera, sveta Crkva, sveta Misa, duše.  Već poduže, a osobito od dalekosežnog priznanja novovjekih moderno-liberalnih načela u Crkvi bjesni po II. vatikanskom saboru okršaj koji je jedva moguće pooštriti, odlučujuća borba između prave vjere i jedne zemaljski prožete religiozne slike svijeta, napadaj duha vremena na Svetog Duha Božjega. Budući da se mi zapravo nalazimo usred ove razmirice, u ovom duhovnom sukobu širokih razmjera, na ovu smo se situaciju-barem privremeno-već navikli da počesto uopće i ne zamjećujemo u kojem se dramatičnom i posve neusporedivom spektakularnom borbenom metežu zapravo nalazimo. Posrijedi je sveta vjera u trojedinoga Boga, u Krista i njegovu Crkvu, posrijedi su duše-posrijedi je zapravo sve!

„Gdje se blanja, tu padaju strugotine“ kaže poslovica. Gdje pak bukne takva jedna besprimjerna konfrontacija stava prema životu i vjeri, tu se lome i izgaraju također i cijele daske i kadšto i velike grede. Kod takve dosada nikada viđene borbe i hrvanja događa se kao u ratu da se-i to čak i kod kasnijih pobjednika-zamjećuju gubitci, lijevo i desno padaju mnogi borci, mnogi od slabosti ili radi vlastitog probitka čak i bježe k protivnicima.

Stoga se ne smijemo odveć čuditi da pokadšto čak i u našim redovima nije puno drukčije. Nije li sam naš poštovani Utemeljitelj jednoć morao ustvrditi da je povijest Bratstva povijest oproštaja? Jedan takav sukob, takvo duhovno hrvanje u Crkvi i svijetu ne podnosi iluzije-ono nam ih uzima. Koliko se često u sedamdesetima i osamdesetima razmišljalo, kada su mnogi svećenici, redovnici ili laici prekršili vjernost Bratstvu: Pa da, sada je došlo do određenog čišćenja, iskorjenjivanja nepouzdanih i smutljivaca, sada će pak tim bolje uspjeti unutarnja stabilizacija, a izvana će se sve harmonizirati?

Unutar sebe, Bratstvo je odista u mnogim pogiblima u pravilu vazda doživjelo ojačanje. Ali jedva je na jednoj strani odlazak u smjeru Rima, u smjeru modernog ili polu-konzervativnog mišljenja privremeno završen, nastavio se uskoro odlazak na drugoj strani u smjeru sedisvakantizma ili također samo „samostalnosti“ u obliku klerikalnih skitnica.

Dok god traje stanje duhovne konfrontacije i ratno stanje, to će uglavnom tako i ostati premda se mi zbog toga veoma žalostili i premda nas to boljelo. I to spada u hrvanje, u duhovnu bitku. To trebamo imati u vidu kada pak moramo žaliti zbog odlaska monsinjora Williamsona. Da je on jedan od nama tako vrijedne četvorice biskupa koje je sam Nadbiskup zaredio za Bratstvo, boli tim više i osobita je kušnja. Boli i odlazak Brilon-Walda i nekih drugih grupacija, članova i suradnika Svećeničkog bratstva-ovaj put očito opet u smjeru sedisvakantizma.

Sačuvati duševni mir

3.)Stoga ne smijemo dopustiti da nam se oduzme hrabrost, revnost i duševni mir kako se to nažalost češće događa. Čak i mnoge posve odane vjernike-barem to o sebi tvrde-zbog takvih događaja dijeljenja, odvajanja od Bratstva i napada na njega s različitih strana- a to katkad sve još istovremeno-uhvati prava panika i uzrujanost koju je jedva moguće smiriti: „Sada će se Bratstvo podijeliti, sada će pasti u ruke Rimu, sada će propasti, sada će pobijediti tvrdolinijaši, sada…sada…sada…“

Ali to nije ni duh prave vjere i pouzdanja, niti duh Crkve ili našega Nadbiskupa. Jer mi znamo „treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama“ (1 Kor 11,19). Pa, iako zbog toga i jako žalimo, iako svatko mora činiti što može da spriječi raskole: Bog ih u duhovnom sukobu očito dopušta kako bi unaprijedio prokušanost u vjernosti. Katolik, navlastito Duhom Svetim potvrđeni katolik Kristov jest bojovnik, borac za Kraljevstvo Nebesko, Božji i Kristov sluga. Ali on upravo zbog toga čuva u Duhu Svetome također i unutarnji mir duše, čak i danas u velikim nevoljama Crkve i svijeta, vjere i duša, u napadima na dobro i istinito i istinski lijepo.

I u ovome nam je nadbiskup Lefebvre zbilja postao svjetlećim primjerom za naše vrijeme i situaciju.  Ako ste već pogledali novi lijepi film o Nadbiskupovu životu, možda ćete se prisjetiti da je jedna prijašnja poglavarica Karmela kod Dakara o tome govorila kako joj je nekoć Nadbiskup kao ondašnji misijski biskup priznao da je prije imao velike i česte brige, ali onda je spoznao da Bog ionako sve mora činiti. A sada je posve miran u svim mnogim zadaćama i brigama.

I Nadbiskupova rođena sestra svjedoči u istom filmu da joj je na njezino pitanje o Svećeničkom bratstvu i njegovoj budućnosti odgovorio da Bratstvo neće opstati ako ga Nebo ne želi. Ali ono je od Neba, onda će također opstati. To je tako jednostavno.
Bio je posvema uvjerenim da Nebo stoji iza djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X.: Zašto se dakle prekomjerno brinuti? Naša prava zadaća kao članova i podupiratelja Bratstva sastoji se u služenju Crkvi, vjeri, svetoj Misnoj Žrtvi, Kristovu svećenstvu i dušama. I ostati vjernima u tome.

Zbilja je i odista velika, posve jedinstvena milost, u ovom vremenu prevrata i pomutnje još se neiskvareno i neokljaštreno smjeti pridržavati katoličke vjere, Kristove Crkve, vječnog Rima. Sve ovo-dakako i s pomoću Bratstva-smjeti pronaći i čuvati. Čuvajmo ovaj neprocjenjivi dar i imajmo pouzdanja. Pouzdanje , ali ne poglavito u ljude i organizacije, čak ni u crkvene poglavare, nego u Duha Svetoga i Božju providnost i vodstvo. Tko zna hoće li nam Gospodin Bog još drugi ili treći put povjeriti ovaj dar ako lakomisleno s time postupamo?

Jednostavno je činjenica da od mnogih skupina i frakcija koje su se tijekom vremena odcijepile od Bratstva, niti jedna nije sačuvala neokrnjeno i potpuno jasno tradicionalno usmjerenje u smislu vjere i naše svete religije. Da je jedva netko od onih koji su se kao pojedinci okrenuli od Bratstva zbilja dospio do sretnog, ispunjenog i uspješnog svećeničkog, odnosno kršćanskog života.

Jedni su se razasuli, mnogi su čak napustili svoj svećenički ili redovnički poziv. Drugi su se ujedinili s modernim Rimom i morali su prihvatiti kompromise s kojima su više ili manje žrtvovali temelje Tradicije. Opet drugi su se unaprijedili u pape i crkvene naučitelje. Neki su ostali klerički ili laički vagabundi. Mnogi trče za svim mogućim vidiocima i ukazanjima. Ljubav prema Tradiciji u Crkvi, koja je nekoć sve nadahnjivala, u službi vjere Crkve i duša, nijedan od ovih pokreta nije sačuvao neprekinutom!

Uostalom, ipak je znakovito: Od nekih klerika i laika koji su se zbog različitih osobnih razloga, pogleda ili drugih povoda odvojili od Bratstva, mnogi su se tijekom godina opet vratili.

Dok je od onih koji su otišli od Bratstva zbog krize vjere i krize u Crkvi samo jako, jako rijetko netko opet pronašao put natrag. Posve nenamjerno pada nam na pamet riječ Poslanice Hebrejima (6,4ff): „Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski(vjeru, milost), i postali dionici Duha Svetoga,  i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje.“

U ono je vrijeme vrijedilo ovo upozorenje za ponovan pad u židovstvo ili poganstvo. Mutatis mutandis pojavljuje se pak vazda slična pogibelj zamračenja i kratkovidnosti u duhovno-religioznim stvarima gdje se ugroza vjere i s njom crkveno-tradicionalnog držanja brzopleto prihvate u korist vlastitih predodžbi i promišljanja.

Očigledno se u ovim vremenima krize i pomutnje ne smije lakoumno i svojeglavo postupati s ovim neusporedivim, važnim darom milosti vjere ako je on jedanput nekome povjeren.“ Poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili. Milost s vama!“(1 Tim 6,20f)

Naravno, trebamo biti budni, informirati se, ali pri tome vazda paziti ponajprije na Objavu, stalni nauk Crkve, na pamet i svetost u vjeri dokazanih duša, a ne trčati za svakim tekstom, svakim govorom i informacijom. Tko stalno i intenzivno sluša i čita sve moguće informacije, za to stalno drži široko otvorene oči i uši, tko stalno prati svaku novu vijest na internetu i u sredstvima društvenog priopćavanja, a istodobno ne moli i ne žrtvuje puno više, ne raste u vršenju dobrih djela i zapovijedi, ne može izbjeći pomutnju; izlaže se pogibelji ubrzo napustiti pravi put, ne čuti ili ne željeti čuti većma glasove opomene vjernika koji istinski crkveno razmišljaju i u biti slijediti samoga sebe, svoje vlastite ideje ili ideje svojih prijatelja ili osoba kojima se divi. Tako se otpočne-a to zamračuje vidik i trajno zamagljuje pogled (upravo u ophođenju s Bratstvom to je tada uvijek vrlo svojstveno)-svagdje i vazda vidjeti samo nedostatke i pogrješke kojih , dakako, ima-kao općenito ondje gdje ljudi jesu i djeluju. Sada to pak postaje fiksnom idejom, opsesijom. Svagdje se vide zabluda, izdaja, liberalne tendencije, „ubačeni“, pogibeljni putovi i najedanput se ustvrđuje da sve vrvi ljudima koji odstupaju od pravila. A već se godinama hranilo ove guje u njedrima. Tada rizik zbilja postaje izuzetno velik da milost, pravednost i pamet padnu u vodu, a onda k tome još i ljubav prema istini, Crkvi i dušama. Zbilja postoje znakovi po kojima se može prepoznati ovu pogibelj: Ako se izgubi duboki mir duše, ako prekomjerna strasnost, kruta ovisnost o kritiziranju pa sve do velikog bijesa, da, i određeni fanatizam obuzmu dušu i ispune srce, ako se neprestance netko bavi samo problemima i ako problemi počnu apsorbirati cijelo mišljenje, cijelo meditiranje, sve snage. Na fatalan se način ne pazi većma na ove znakove ako je netko već duboko zapao u svoje krive predodžbe. Onda predah počesto više nije moguć.

Pri tome bi čovjek to bez oklijevanja trebao zaustaviti i vratiti  se natrag, povjerenju u Duha Svetoga, u Evanđelje i u trajni crkveni nauk,k divnoj milosti poziva za katoličku vjeru svih vremena, k primjerima vjere i crkvenosti, Presvetoj Djevici kao praliku ovog neprocjenjivog dara vjere kako bi se i nas pronašlo u njemu vjernima do kraja. Jer  "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje:  Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogat! - i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života." (Otkrivenje 2,8ff)

Slika: Kristove kušnje-Vrag prerušen u monaha s brojanicom, prepoznatljiv jedino po vražjoj nozi/kandži i krilu (S, Botticelli, 1481.)


Broj komentara: 10:

  1. Zanimljiva je ova Botticellijeva slika: odakle sve kušnje mogu doći. Vrag prerušen u monaha koji se moli, posti...No opet se vide kandže i vražji rep. Nije li to upravo sadašnja situacija, nisu li to upravo sadašnje kušnje oko Bratstva?!
    Sedisvakantizam je zbilja demon prerušen u monaha.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Na Bratstvo je sručio napad sedisvakantista. Kod nas, čini se, ED braća vrše tu časnu dužnost napada na Tradiciju.
    Premda se u ED svijetu mora strogo razlikovati između benignih i malignih tipova, a usmjerenja ima koliko i ED-ovaca(a očito ih povezuje ekumenska svijest-neznam kako i čime povezati cijeli raspon od sedisvakantizma do bolno ulijevo, i svi skupa, vazda protiv FSSPX-a), maligni su ojačali.
    Zbilja sam vjerovao da su neokonzervativci kraj drkosti i zasljepljenosti. No, očito nakon "havarije u zrakoplovu" na povratku iz Rija nastavljaju iznositi hrabro našminkani nauk, međutim, nedostaje im uvjerenja i uvjerljivosti.Oči se otvaraju.
    Neka braća ED usmjerenja(kažem samo neka, ne svi) uhvatili su kormilo-namirisali su da je nastupio čas za njihovo iživljavanje: sada oni spašavaju Crkvu i hrabro odašilju Providnosti poruke kako se treba držati u sadašnjoj situaciji. Najveća su opasnost, opet, kao i uvijek, lefebvrovci "neki koji pozivaju na šizmu". Strašna pogibelj!A oni je hrabro prepoznali.
    A da su po Europi ED skupine praktično puno uzrujanije nego Bratstvo, vidljivo je od početka ovoga pontifikata. Za Bratstvo je prošli pontifikat bio puno težim.O tome drugi put.
    No, našim jurišnicima to nije bitno. Provincijalac valjda i u posljednjim vremenima ostaje kakav jest. Valja napasti šizmatike-a to smo očito mi koji čitamo ovaj blog i pišemo komentare-i pozivati na poslušnost i uništenje ostataka Tradicije u Crkvi.To je tradicija...ta nova replika sedamdesetih. A to je moguće samo u zaostalim sredinama kao što je naša.
    Rekao bih, to je sotonino remek-djelo, odnosno sotonin majstorski potez o kojemu je govorio Nadbiskup.
    Meni nije jasno kako nekoga nije sramota graditi vlastitu duhovnost i ugled u napadu na druge koji se trude pronaći odgovarajući odgovor na strahote kojima smo svjedoci.
    Kriza je ionako prekomplicirana, u igri je "salus animarum" mnogih vjernika. Modernisti bezočno uništavaju Crkvu-barem je to 2013.bjelodano. Stvara se stav-ovaj put ne samo Bratstvo-probudilo se mnoštvo katolika, velikih intelektualaca koji traže prikladan katolički odgovor. Onda se nađe netko i to proglasi šizmatičkim duhom, pozivom na neposluh itd.
    Možda bi bilo lijepo da toj braći napišemo pismeno zahvalnice za njihovo revnovanje za Tradiciju. Možda im se oči otvore...

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  3. "Tko stalno i intenzivno sluša i čita sve moguće informacije, za to stalno drži široko otvorene oči i uši, tko stalno prati svaku novu vijest na internetu i u sredstvima društvenog priopćavanja, a istodobno ne moli i ne žrtvuje puno više, ne raste u vršenju dobrih djela i zapovijedi, ne može izbjeći pomutnju; izlaže se pogibelji ubrzo napustiti pravi put, ne čuti ili ne željeti čuti većma glasove opomene vjernika koji istinski crkveno razmišljaju i u biti slijediti samoga sebe, svoje vlastite ideje ili ideje svojih prijatelja ili osoba kojima se divi. Tako se otpočne-a to zamračuje vidik i trajno zamagljuje pogled"

    Jako lijepo rečeno ...

    S.H.

    OdgovoriIzbriši
  4. Treba se veoma paziti lažnih optužbi.

    Od onih koji su poradi dogovora s Rimom prošle godine izbačeni iz Bratstva (mons. Williamson et al.) niti jedan jedini nije sedevakantist.

    Temeljni razlog zašto su se oni suprotstavili superiorima jest jer su smatrali da postoji opasnost za Vjeru u sadašnjem mogućem dogovoru s modernističkim Rimom, npr. stavljanje Bratstva pod mjesne biskupe, problematične izjave iz Doktrinarne preambule itd.

    Osobno, čini mi se da s obje strane ima grešaka, te svakako s obje strane zna biti vrijeđanja. Na kraju krajeva, to i jest bio jedan od ciljeva napasti u ovoj situaciji - podijeliti i što više osakatiti Tradiciju. Osobno, drago mi je da nije došlo do dogovora jer su među ostalim bili neki vrlo opasni uvjeti, a tko zna što bi tek bilo s papom Franciscom - vidimo što se dogodilo Franjevcima Bezgrješne.

    Nije uzalud da u Katekizmu krize u Crkvi, odjeljak pitanja 100. (izdanje FSSPX-a) piše ovako:
    "Now, these conciliar errors continue to ravage the Church, and they reign even at Rome. To continue to be protected against them effectively, it is therefore necessary to keep a distance from the Roman authorities."

    "During an epidemic, the most basic prudence imposes the strict separation of the sick from the healthy. (...) it is impossible to frequent the conciliar authorities on a regular basis without exposing oneself to contracting their errors. The example of the Ecclesia Dei communities furnishes the striking proof."

    "Now as then, for those who desire to defend the Catholic Faith to the bitter end, collaboration with Rome is impossible."


    Napokon, poslušajmo mudre i veoma jasne riječi mons. Lefebvra. Tko im može proturječiti?
    "Zato nešto što može izgledati kao ustupak [od strane modernističkog Rima] je zapravo manevar da nas odvoje od što većeg mogućeg broja vjernika.

    To je perspektiva u kojoj se čini da uvijek davaju malo više, i čak idu vrlo daleko. Moramo apsolutno uvjeriti vjernike da to nije ništa više od manevra, da je opasno staviti se u ruke koncilijarnih biskupa i modernističkog Rima. To je najveća opasnost koja prijeti našim ljudima. Ako smo se borili dvadeset godina da izbjegnemo koncilijarne zablude, to nije bilo zato da se sada stavimo u ruke onih koji ispovijedaju te zablude."

    (http://archives.sspx.org/archbishop_lefebvre/one_year_after_the_consecrations.htm)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi Mateo!

      Pročitao sam tvoj komentar, vrlo je zanimljiv. No htio bih dodati nekoliko stvari:

      1. Kada razgovaraš ili raspravljaš s nekim tko nije tvoga mišljenja ili nije tvoje vjere, vrlo je važno naći način na koji ćeš to učiniti. Ako bi došao i bacio mu u lice sve ono što misliš, ta se osoba nikada ne bi obratila nego bi se stvorio zid i ona bi samo još tvrdoglavije nastavila biti u svojoj zabludi. Osobi treba postupiti sa strpljivošću i razumjevanjem. Sveti je Franjo Saleški znao reći: "Prije ćeš privući pčelu na žlicu meda, nego na bure octa; Ne činimo ništa na silu, nego s ljubavlju." Zamisli si situaciju da je mons. Fellay došao u Rim i rekao pregovaračima kako su oni modernisti i liberali te da nemaju ništa više sa Crkvom. Ovi isti bi odmah prekinuli pregovore. On je postupio diplomatski kako je to u povijesti činila i Crkva kada je na koncilima raspravljala sa hereticima. Sveti je Benedikt znao reći svojim redovnicima kako se trebaju čuvati tzv. "Gorke gorljivosti" Iako smo možda u pravu tj. objektivna je istina na našoj strani, to ne znači kako trebamo sve druge proglasiti otpadnicima, nevjernicima, liberalima i notornim hereticima. Trebamo im pristupiti bratskom ljubavlju. Mislim kako je potrebno sačuvati mir i biti mudar. Na napadni način ne možemo postići ništa. Evo primjera: Razgovarao sam s jednim mladićem koji je imao sumnje u vjeri. Prišao mu je prijatelj i počeo ga napadno uvjeravati, govoriti mu kako je u grijehu, citirati crkvene dokumente itd. Taj mi je mladić priznao kako je zbog takog nastupa htio postati ateist, te kako ga je to još više udaljilo od vjere. Činimo, dakle istinu u ljubavi. Prvi problem mons. Willamsona i svećenika koji su s njime je upravo ova "gorka gorljivost".

      2. Istina je kako je vjera vrlo važna i kako se za nju trebamo boriti, no autoritet je također važan. On je princip jedinstva u nekome društvu. Bilo bi suludo reći kako je princip jedinstva u nekoj bolnici ideja o zdravlju. Tamo gdje više osoba teži za nekim ciljem važan je princip jedinstva a to je autoritet. Mons. Williamson i njegovi partizani čitavo vrijeme tvrde kako je princip jedinstva "samo vjera" što uopće nema veza sa stvarnošću i istinom. Ako govorimo da je princip jedinstva samo vjera postajemo protestanti i uzimamo si kao princip "sola fides". Svakome je teologu poznato kako postoje tri principa jedinstva u Crkvi: ista vjera, isti sakramenti te isti legitimni poglavari. Mons. Williamson se čitavo vrijeme odupirao legitimnom autoritetu a to je Mons. Fellay i odbio mu poslušnost. Bilo mu je zabranjeno govoriti i komentirati o holokhaustu, nije poslušao; zabranili su mu objaviti neke "tajne" dokumente, on je odbio. Dobio je pet opomena, ne tri. Nije se htio podložiti. Krajnje je rješenje bilo isključiti ga iz Bratstva. Zadaća je autoriteta sačuvati jedinstvo u društvu te ima pravo isključiti one koji štete tome jedinstvu tj. druge pozivaju na javni neposluh poglavarima.

      3. Bratska nam ljubav nalaže da poštujemo svoje bližnje. Mislim kako nije u redu nazivati poglavare pogrdnim imenima (Fellayova banda) te im želiti smrt kao što je to činio Mons. Williamson. Možemo imati različito mišljenje no nije u redu nekoga vrijeđati.
      Pater Pfeifer je išao tako daleko da je izjavio kako svećenici trebaju napraviti ustanak, otići u Menzingen te svrgnuti Mons. Fellaya, njegove tajnike te sve poglavare provincija; otvoriti sudske procese protiv njih, osuditi ih i svrgnuti sa vlasti. Nečuveno!

      4. Vrlo je važno također zadržati crkvenost i biti ljudi od Crkve i za Crkvu. Svakome je katoliku dužnost doći u Rim ako ga Papa na to poziva. Ubi Petrus, ibi Ecclesia. Ako rimski autoriteti možda i jesu u zabludi te su postali liberali i modernisti, to ne znači kako prestaju biti autoriteti. Mons. Williamson nije otvoreno rekao kako je sedisvakantist, no rekao je kako uopće ne treba imati ništa sa Crkvenim autoritetima dok se ne obrate,te je ove godine posvetio kapelicu u Njemačkoj koja pripada jednoj sedisvakantističkoj zajednici.

      Pius

      Izbriši
    2. 5. Razgovori koje je Generalna kuća FSSPX-a vodila sa Rimom bili su vođeni u tajnosti. Obje su se strane obavezale na šutnju. Objaviti tajne dokumente je povreda autoriteta i grijeh. Na taj se način samo uznemirila javnost. Dokumenti uopće još nisu bili ni potpisani a javnost je govorila kako će Mons. Fellay uništiti FSSPX. Kada s nekim raspravljamo, normalno je da će tu biti različitih mišljenja, izmjena pisanih argumenata. To ne znači kako je sve gotovo i kako će isti dokumenti biti potpisani. U konačnici i nisu bili potpisani. Kada đavao želi nešto uništiti onda napravi u nekoj zajednici razdore. Tako su neki "gorljivi svećenici" pustili u javnost tajne dokumente te na taj način napravili razdor. Mislim kako je tu trebalo razlikovati duhove. Nemir i razdor ne dolazi od Božjeg Duha kako nam to govori sv. Ignacije.

      6. Ali Mons. Fellay je bio spreman izručiti nas biskupima te postoje i upitne stvari koje se nalaze u preambuli. Mons. Fellay je rekao kako ne želi učiniti ništa sam te kako će sazvati generalnu skupštinu da ona o tome odluči. To je i učinio. Sima je poznato što je odlučila generalna skupština.

      7. Kada citiramo Mons. Lefebvrea treba citirati što je on rekao i prije i poslije biskupskih ređenja. Trebamo biti mudri poput njega. Njegovi zaključci nisu bili matematičke naravi. 2+2=4 Stvarnost je puno, puno kompleksnija. Nemojmo suditi sa strašću i ohološću. Nemojmo cjepidlačiti, tražiti iglu u plastu sjena. Imajmo malo smisla za cjelinu, za analogiju. Budimo mudri, jer mudrost je krepost vodilja svih drugih, rekao je sv. Toma Akvinski.

      8. Mons. Fellay je čovjek od krvi i mesa te griješi. Sam je to u nekoliko navrata priznao. Rekao je kako je bio prevaren. Pa zašto mu onda mnogi ne mogu oprostiti? Zašto? Zato što su oholi i puni ponosa.

      9. Budimo ljudi molitve i žrtve. Bog je jači od modernizma, liberalizma i drugih zabluda. Nikada ne smijemo zaboraviti taj nadnaravni element. To ne znači kako se ne treba boriti, ne. To znači kako u našoj borbi moramo imati povjerenja u Boga i nadu u Njegovu pomoć. Najbolji primjer za to nam je sv. Ivana Orleanska. Ona se borila ali i znala kako će uz Božju pomoć pobjediti.

      Mateo. Ponekad su tvoji komentari cjepidlačenje te donose više štete nego koristi. Mnogi na taj način bivaju odbijeni od tradicije te smatraju tradicionalce, a osobito FSSPX luđacima i sektašima. Molim te da izneseš nekad i nešto pozitivno, a ne samo teške i vrlo kompleksne argumente. Sv. Ignacije je rekao u svojim "Duhovnim vježbama" kako ne treba vjernicima propovijedati o teškim i vrlo složenim temama kako ih ne bismo zbunili. Druga stvar. Usmjeri se na vlastiti duhovni život te izvršavanje staleških dužnosti. Ostavi se komentiranja i cjepidlačenja. Okreni se sebi, pa onda drugima i problemima u Crkvi. Pronađi si duhovnog vođu i povjeri mu se. Rasti duhovno. Rasti u onome "Sentire cum Ecclesia"

      Pius

      Izbriši
    3. Veličanstven odgovor. Nema se što dodati.
      Čestitka piusu!
      Mislim da je diskusija ovim kooooonačno okončana, praktični sedisvakantizam raskrinkan, a ED braća pravilno obaviještena koje su pozicije Bratstva. Odsada svoje postojanje, te jadno i bijedno životarenje uz stalno ljubljenje ruku ili čak davanje (ili primanje?!) vrećica punih "dukata" onima (od onih) koji imaju trenutačno vlast, ne bi smjeli opravdavati zastrašujući ostale navodnim sablasnim sedisvakantizmom, kroničnom neposlušnošću i pozivima na raskol onih tamo.
      "Ali mi želimo ostati u Crkvi?!"
      Pa i mi želimo svim srcem ostati u svetoj Katoličkoj Crkvi. Želimo rješenje kanonskog statusa, želimo svetu Misu po starom Obredu. Želimo mir s mjesnim biskupima i Papin blagoslov. (Govorim u ime simpatizera FSSPX-a)-

      Kikii

      Izbriši
    4. Svaka čast!

      Klement

      Izbriši
  5. Inače, svima onima koji vole Bratstvo, mislim da je ovaj članak lijepo razjasnio kakva je situacija bila od utemeljenja i kakve pogibelji postoje za tradicionalnog vjernika. I jednim udarcem ubijene su dvije muhe: napad sedisvakantizma, osobito jak i intenzivan u posljednje vrijeme(dakle, ne postoje dva FSSPX-a, nego jedan) kao i cvilenje onih drugih o sedisvakantističkim tendencijama, subjektivizmu, neposluhu, neprepoznavanju plodova Koncila...
    Svi ostali, kad iznose svoja uvjerenja, misle da se Nebo otvara i anđeli silaze.
    Kad se prava Tradicija brani, onda je to drskost, tvrdoglavost i bezočnost.
    A svi su drugi nastali "s obzirom na..."!
    Ja inače nisam rođen u FSSPX-u i dugo sam bio s ED ekipom, (do prvog susreta s FSSPX-om) pa nešto govorim iz iskustva premda ne isključujem da katkad lupam svašta u ovoj posvemašnjoj pritješnjenosti sa svih strana.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  6. Valjda smo zamijetili jednu od glavnih izjava ovog tekst: "Sve je milost"!
    Dakle, ipak nismo pelagijanci, mi trady ekipa...

    klement

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.