subota, 10. kolovoza 2013.

Primjer sljepoće i licemjerja neokonzervativne ideologije


U posljednje vrijeme jedan naš čitatelj imao je zanimljivo i iznimno korisno iskustvo u jednoj raspravi o Tradiciji. Naišao je na jedan militantan, brutalan napad na Bratstvo sv. Pija X. i nadbiskupa Lefebvrea koji je vrvio teškim uvredama na njih, s nedostatkom čak elementarne ljudske pristojnosti. Pored svih lažnih optužbi i krivih argumenata, ušao je u raspravu oko jedne osobito groteskne tvrdnje – da je papa sv. Pijo V. svojom liturgijskom reformom i izdavanjem Misala učinio ono isto što i papa Pavao VI. – stvorio novi obred, i da ona misa koja se služila do sv. Pija V. nije u svojoj biti bila identična Misalu koji je ovaj veliki i sveti papa izdao. Apsurdnost i neodrživost te tvrdnje toliko je očita da nije potrebno tražiti neke specijalne izvore, i dovoljno je naprosto posegnuti za jednim od najuglednijih teologa u modernoj Crkvi – papom emeritusom Banediktom XVI., odnosno tada kardinalom Ratzingerom, koji u svojoj biografiji crno na bijelo iznosi sljedeće konstatacije:


,,Drugi je veliki događaj na početku mojih regensburških godina bilo objavljivanje Misala Pavla VI., povezano s gotovo potpunom zabranom dotadašnjeg Misala, nakon prijelazne faze od samo pola godine. Mogli smo samo pozdraviti činjenicu da je nakon vremena eksperimentiranja, koje je često duboko nagrđivalo liturgiju, pred nama ponovno bio obvezujući liturgijski tekst. Bio sam zaprepašten zabranom staroga Misala jer se nešto takvo nije dogodilo u cijeloj povijesti liturgije. Stvaran je dojam da je to nešto posve normalno. Dotadašnji je Misal izradio Pio V. 1570. slijedeći odluke Tridentinskoga sabora; stoga je normalno da nakon 400 godina i novoga sabora novi papa izda novi Misal. Međutim, povijesna je istina bila drukčija. Pio V. je samo dao preraditi postojeći Rimski misal, kako se uvijek događalo tijekom stoljeća živa i dinamična napredovanja povijesti. Tako su i mnogi njegovi nasljednici prerađivali taj Misal, nikada ne suprotstavljajući jedan Misal drugomu. Uvijek se radilo o neprekinutu procesu rasta i pročišćivanja u kojemu nikada nije uništavan kontinuitet. Ne postoji Misal Pija V. kojega bi on izradio. Pio V. je samo preradio već postojeći Misal i to treba shvatiti kao fazu u dugu procesu povijesnoga rasta. Novost je nakon Sabora u Tridentu bila drukčije naravi: prodor reformacije se posebice očitovao u načinu liturgijskih 'reforma'.

Katolička i protestantska Crkva nisu jednostavno postojale jedna pored druge. Odvajanje Crkava se zbivalo gotovo neprimjetno, a najvidljivije i povijesno najučinkovitije u promjeni liturgije koja je varirala od mjesta do mjesta tako da često nije bilo moguće povući granicu između onoga što je još bilo katoličko i onoga što više nije bilo katoličko. U ovoj zamršenoj situaciji, koja je nastala zbog jedinstvena liturgijskoga zakonodavstva i zbog liturgijskoga pluralizma koji je postojao u srednjemu vijeku, Papa je odlučio da Missale Romanum, Misal grada Rima, koji je nesumnjivo bio katolički, treba uvesti ondje gdje se nije mogli pozvati na liturgiju staru barem 200 godina. Gdje je to bilo prisutno, moglo se ostati pri dotadašnjoj liturgiji jer je bilo zajamčeno njezino katoličko obilježje. Stoga se ne može govoriti o zabrani dotadašnjega, odobrena Misala.

No, proglašavanje zabrane Misala, koji se razvijao tijekom stoljeća, od vremena sakramentara stare Crkve, unijelo je prekid i lom u povijest liturgije čije su posljedice mogle biti samo tragične. Kao što se već dogodilo puno puta prije, bilo je posve smisleno i u duhu saborskih odredaba da se izvrši revizija Misala, koja je trebala biti korjenitija nego do tada, pogotovu zbog uvođenja materinjega jezika u liturgiju. No dogodilo se nešto više: srušena je stara zgrada i izgrađena druga, od materijala dotadašnje, uz uporabu starih građevinskih planova.’’ (J. Ratzinger, Moj život, Verbum, Split, 2006., 123.-125.)

To je trebao biti jednostavan argument protiv kojeg neokonzervativni um, u svojoj bezuvjetnoj odanosti modernim papama i hijerarhiji, nije mogao ništa drugo nego kapitulirati. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano – sugovornik nije uopće prepoznao dio u kojem se iznosio citat kardinala Ratzingera, te njegove riječi pripisao komentatoru! Tako je mogao otkriti pravo lice i izraziti svoj mentalni sklop. Bezočno je napao izjave kard. Ratzingera, proglasivši ga pritom lašcem! Time se jasnije nego igdje očitovao um neokonzervativne papolatrije – štogod papa kaže, samo zato jer je papa, pa makar svakom razumnom čovjeku bilo očito da se je protivno tradiciji, bezuvjetno je istinito i tome se moramo slijepo posložiti. No kad to nije papa ili neki ugledni hijerarh, ili barem kad to ne znamo – tada možemo posve slobodno kazati kako stvari stoje. Ako su do danas ministrantice bile zlo i abusus, to je uistinu tako, no ako sutra papa kaže da su OK, tada će biti OK. Isto tako, ako su svi tradicionalni pape najoštrije osuđivali svaki pokušaj da se protestantizira katoličko bogoslužje i da se konstruira radikalno novi obred, to je bilo točno, no pošto je Pavao VI. uveo takav obred, svaki tko se usudi reći staru istinu, postaje radikal i šizmatik. Zato se ne možemo oteti dojmu, da je upravo papolatrija jedan od težih rakova na mističnom tkivu našeg Gospodina u moderno doba, te će dobiti prioritetni liječnički tretman kada Crkva doživi svoju istinsku obnovu.

Raspravu možete vidjeti na sljedećim linkovima:

http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/02/sspx-traitor-using-the-ffi-situation-to-advance-their-disobedience-to-the-pope/

http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/10/response-to-an-sspx-part-6-on-the-origin-of-tlm-pauline-mass/ 


Broj komentara: 9:

  1. Bravo. Čestitam na krasnom članku. I ja sam više puta doživio slične situacije. Vrijeme se zbilja okrenuti katoličkom nauku i Tradiciji, inače ništa vićma nema smisla.
    Rasprave s neokonzervama me podsjećaju na rasprave s jugounitaristima početkom devedesetih!Svi su dobri, osim Hrvata koji žele dobro svojoj Domovini. Tako i neokonzervativcima: svi su dobri osim tradicionalista koji žele dobro Crkvi!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Jako ste dobro prozreli neokonzervativnu ideologiju. Zanimljivo i korisno izlaganje!

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  3. Najbolje rješenje bilo bi pomladiti kardinalski zbog pa birati pape mlađe od 50 godina. Tada bi se spomenuti trebali apdejtati svakih 30-40 godina. Ovako, u slučaju pontifikata kraćeg od desetljeća postaje previše vidljivo, a i procesori im se zbog previše čestog apdejtanja umore pa dođe do sloma cijelog operacijskog sustava.
    Pročitao sam tekstove na danim linkovima. otvarajući ih, očekivao sam da ću se smijati. Na koncu mi je ostao gorak okus u ustima. Samozvani neokonzervativni apologeti ispodprosječnog talenta čije je jedino obilježje retoričko vrijeđanje protivnika ad hominem.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ipak mislim da i ovdje Tradicija daje odgovor. Dok se celebrirala stara Misa, dok se prenosio vazda isti nauk vjere, baš su tada stariji kardinali, biskupi, svećenici i teolozi bili zlata vrijedni. Njihovo je iskustvo bilo nezamjenjivo.
      Po mojoj prosudbi papa od 87.godina ima što reći svijetu-pod uvjetom da navješta vjeru svih vremena i celebrira sv.Misu svih vremena. I ne mora se svaku nedjelju pojavljivati za Angelus, ili svaku srijedu za audijenciju ili vazda putovati.
      A ovo što se događa, očita je kazna napuštanja svete Tradicije i njezine inspiracije. Tada bi i papa od 37.godina bio jednako "slab" kao i netko od 87.godina.
      Sjećam se da smo se nadali da će čovjek od 32.godine koji je zasjeo na fotelju čovjeka od 62.godine na lokalnoj razini SVE promjeniti. Na kraju je u mnogim stvarima bio još i gori. Stvar je u poštenju, poštivanju zakona, sposobnosti i kršćanskom pogledu na svijet.
      Tako i u Crkvu: stvar je u prenošenju nauka Crkve koji su crkvene vlasti dužne prenositi, a ne skraćivati i mijenjati. Stvar je u povratku Tradiciji-bez Tradicije svaki stil pape, kardinala ili biskupa postaje banalnim.

      Kikii
      P.S. osim toga mislim da će ovu krizu iznijeti žrtva, poniženja, suze mnogih tradicionalista povezane s molitvom, postom i predanjem Providnosti. Hoće li poteći mučenička krv-ne bi me čudilo!

      Izbriši
    2. Ideologija neokonzervativizma (zapravo bi ga trebali zvati 'polu-modernizam') je, u samoj osnovi, štovanje čovjeka - biranje nove religije ispred stare, mijenjanje, "updejtanje" tj. "osuvremenjivanje" ('aggiornamento' Ivana XXIII.) religije svih vjekova, i to samo zato što tako kaže papa, štovanje pape (što je dosl. značenje riječi 'papolatrija') tako da se njegova nepogrješivost preuveličava do točke da je gotovo uvijek nepogrješiv, u svemu što govori i čini, čak i ako naučava i čini protiv Svete tradicije i same Svete Vjere, a naravno, takva ideologija odmah sa sobom povlači i neizbježno, da se sa svakim novim papom neokonzervativac mijenja i povija kao trska na vjetru, prema hiru novog Svetog Oca.

      Iz govora Pavla VI. na zatvaranju katastrofalnog Koncila:
      "anche noi, noi più di tutti, siamo i cultori dell'uomo."
      (mi također, mi više od svih, štovatelji smo čovjeka)

      Izbriši
    3. I kada govorimo istinu, valja paziti kako je govorimo.
      Pater Waldemar Schulz FSSPX opominje:
      "Svagdje se vide zabluda, izdaja, liberalne tendencije, „ubačeni“, pogibeljni putovi i najedanput se ustvrđuje da sve vrvi ljudima koji odstupaju od pravila. A već se godinama hranilo ove guje u njedrima. Tada rizik zbilja postaje izuzetno velik da milost, pravednost i pamet padnu u vodu, a onda k tome još i ljubav prema istini, Crkvi i dušama. Zbilja postoje znakovi po kojima se može prepoznati ovu pogibelj: Ako se izgubi duboki mir duše, ako prekomjerna strasnost, kruta ovisnost o kritiziranju pa sve do velikog bijesa, da, i određeni fanatizam obuzmu dušu i ispune srce, ako se neprestance netko bavi samo problemima i ako problemi počnu apsorbirati cijelo mišljenje, cijelo meditiranje, sve snage. Na fatalan se način ne pazi većma na ove znakove ako je netko već duboko zapao u svoje krive predodžbe. Onda predah počesto više nije moguć."

      Izbriši
  4. Mislim da se ovaj citat iz članka Roberta De Matteija: "Lex dubia non obligat" dobrim dijelom odnosi na neokonzervativni legalizam i krivo shvaćanje poslušnosti:
    "Danas prevladava čisto legalističko i formalističko poimanje koje ide za reduciranjem prava na puko oruđe u rukama onoga tko ima vlast. (usp. Don Arturo Cattaneo, Fondamenit ecclesiologici del Diritto canonico, Marcianum Press, Venezia 2011). Po pravnom pozitivizmu koji je ušao u Crkvu, pravedno je ono što vlasti dopuste. U biti, Ius divinum temeljem je svakog očitovanja prava i pretpostavlja prednost prava jus pred zakonom lex. Pravni je pozitivizam preokrenuo pojmove i vršenjem zakona lex nadomješta legitimnost prava ius. U zakonu se samo vidi želja onoga koji upravlja, a ne odraz božanskog zakona po kojem je Bog temeljem svih prava. On je živim i vječnim Pravom, apsolutnim načelom svih prava (usp.Ius divinum, Juan Ignacio Arrieta, Marcianum Press, Venezia 2010.)"

    Dakle, modernizam...

    OdgovoriIzbriši
  5. Ne bih se uopce slozio da je pravni pozitivizam "modernisticka" pojava. Kralj Kreont u antickoj Antigoni je pozitivist par excellence. Pismoznanci i Farizeji su bili pozitivisti. I tako dalje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne znam je li se to odnosilo na moj komentar: puno pojava modernisti nisu izmislili. U biti, nisu baš ni u čemu posebno originalni. Modernizam je stjecište svih hereza, tako da je svim pojavama koje škode zdravom duhu u Crkvi, na neki način otvoren put.
      A da se svi oni koji otpadnu od duha katoličanstva odmah povijaju i klanjaju svjetovnoj vlasti kakva god bila(istočno cezaropapizam i protestantska statolatrija), i neokonzervativci pokazuju, po svojem pravnom pozitivizmu, da nažalost jednim dijelom pripadaju velikoj modernističkoj obitelji. No, opet, valjalo bi i tu praviti razlike, dati određena pojašnjenja itd., no mislim da je u članku sve krasno objašnjeno.

      Kikii

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.