subota, 10. kolovoza 2013.

Propovijed mons. Tissiera za Duhovsko hodočašće


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dragi hodočasnici,

ovdje smo na kiši i hladno nam je, ali nas zagrijava ljubav, Duh Sveti koji je u nama. Pomislimo na sv. Josipa na putu u Egipat. Nakon što je saznao da će postati poočimom i zakonskim ocem Sina Božjega, morao je napustiti žurno Betlehem, noću te ići u izgnanstvo.

Ovo je na pomalo slika naše situacije, dragi vjernici: i mi smo također na putu u izgnanstvo, možda i duže vrijeme i moramo tražiti hrabrost od Duha Svetoga da slijedimo djelovanje i zvanje sv. Josipa. Kada mu anđeo reče, tijekom noći: “Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat“, on se odmah uputi, bez rasprave u stranu zemlju čiji ni jezik nije poznavao i ostade ondje jednu ili dvije godine dok ga Bog ne pozove. “Iz Egipta dozvah Sina svoga.“



Naša nas situacija u Crkvi, dragi vjernici, čini pomalo sličnima Svetoj Obitelji. U izgnanstvu smo i stoga smo na neki način Sveta Obitelj.

Pogledajte Svetu Obitelj: Isus, Marija i Josip su Crkva u začetku. Crkva nije još postojala, ali je postojao začetak Crkve: prije svega, tu je bio Isus Krist, Sin Božji, Glava crkve, svog mističnog Tijela; bio je tu i prvi član Crkve, Marija, presveta i bezgrješna Djevica, unaprijed otkupljena Krvlju Isusovom; bio je i Josip, vjerojatno očišćen od istočnog grijeha prije svog rođenja, to ne znamo sa sigurnošću. U svakom slučaju Sveta je Obitelj predstavljala Crkvu.

Zbilja smo sačuvali jedinstvo Crkve, katolicitet Crkve, Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske

Dragi vjernici, u Tradiciji, Bratstvo sv. Pija X. skupa s prijateljskim  redovničkim i svećeničkim zajednicama, mi nosimo Crkvu u izgnanstvo. Crkvu su službeno zauzeli modernisti, a nama preostaje samo poći u izgnanstvo, noseći sa sobom Crkvu. Ovo izgnanstvo može potrajati još nekoliko godina dok Gospodin ne budu poslao svog Anđela koji će nam reći: “Sada se možeš vratiti u zemlju izraelsku“ službeno. No, u svakom slučaju nosimo Crkvu u sebi.

Sjećam se da nam je mons. Lefebvre jako dobro objasnio da u Tradiciji imamo četiri obilježja Katoličke Crkve da bi se dobro naglasilo da, iako u abnormalnoj situaciji izgnanstva, ostajemo katolicima, u srcu Crkve. I zbilja, sačuvali smo jedinstvo Crkve, katolicitet Crkve, Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske.

Jedinstvo, jer smo sačuvali vjeru, a jedinstvo Crkve sastoji se nadasve u katoličkoj vjeri: svi katolici moraju ispovijedati istu vjeru. Sada imamo jedinstvo Crkve jer imamo vjeru svih vremena i ni najmanje ne pomišljamo na to da je se odreknemo i da je izložimo opasnosti modernističke hereze.

Jedna…, sveta: sačuvali smo svetost Crkve jer ste vi dokaz toga, drage obitelji, gdje Bog odabire svoja lijepa svećenička i redovnička zvanja, dokaz ste života posvećena Bogu koji je uzor za cijelu Crkvu. Sačuvali smo obilježje svetosti Crkve, po milosti Božjoj!

Jedna…, Sveta…, Katolička: imamo i katolicitet Crkve jer predstavljamo Tradiciju u cijelom svijetu, ne samo u Francuskoj, ne samo u Sjedinjenim Državama (koje ovdje predstavlja njihov Poglavar distrikta), ne samo u Njemačkoj (koju ovdje predstavljaju brojni hodočasnici), nego u svim zemljama svijeta. Vi dragi hodočasnici, vi ste dokazom da je Tradicija, koja je živa u nama, izričito katolička.

Na koncu, predstavljamo apostolicitet Crkve. Crkva je apostolska i mi smo apostolski. To znači da smo dobili apostolsku sukcesiju preko biskupa i da smo mi, biskupi, dobili biskupstvo po rukama mons. Lefebvrea na legitiman način, iako ne na normalan način. Prema tome, dok smo u Crkvi i u izgnanstvu, u sebi nosimo Crkvu.

Zar možda ne predstavljamo Tradiciju, katoličku vjeru svih vremena?

Dragi vjernici, često se pitamo koje nam je zvanje. Bili to bilo možda traženje u Rimu blagoslova na koje imamo pravo? Traženje aprobacija i priznanja? Naravno, to je pitanje koje moramo sebi postaviti, ali nije bit svega. Istinsko pitanje koje trebamo sebi postaviti jest koje svjedočanstvo vjere moramo danas dati u trenutnoj situaciji u Crkvi koja proživljava strašnu krizu. A odgovor će biti svjedočanstvo koje daju svjedoci vjere i mučenici. Svi sveti Crkve, svi ispovjednici vjere, svi mučenici u tome su nam primjer.

Evo odgovora onome tko se pita, dragi vjernici, koje je sredstvo, način da se da svjedočanstvo pred Crkvom, kako se ponašati dok smo vezani za stup sramote, javno osuđeni na izgnanstvo.

Za nas je to štoviše prednost: naše je svjedočanstvo učinjeno senzacionalnijim jer smo kamen spoticanja za moderniste, onako kako je to bio Isus za Heroda u ono vrijeme. Zar nije prednost i za Crkvu vidjeti gdje se nalazi Tradicija? Ovaj kamen spoticanja za moderniste, za onu što se naziva koncilskom crkvom, dakle za sljedbu koja okupira Katoličku Crkvu? To je prednost za nas da nas drže isključenima, izgnanicima, dragi vjernici, da nas drže kamenom koji odbaciše graditelji koji će postati, koji je već postao, kamenom zaglavnim, kamenom koji podupire građevinu. Zar možda ne predstavljamo Tradiciju, katoličku vjeru svih vremena?

Mi zahtijevamo čuvanje ispovijesti katoličke vjere, javne i potpune.

Vidite dakle razloge zbog kojih ne plačemo ako ne dobijemo iz Rima aprobacije, možda očekivane, ne znam. Ostajemo mirno u izgnanstvu dok god to Bog bude želio i dajemo svjedočanstvo za katoličku vjeru koje su već dali i mučenici. Jutros sam djeci govorio o svetom Hermenegildu, mladom mučeniku od sedamnaest godina koji je živio u VI. stoljeću. Bio je prijestolonasljednik, španjolski kraljević, i bio je katolik, a njegov je otac bio heretik, arijanac, i nije podnosio što mu je sin bio katolik. Dakle, otac ga je razbaštinio i bacio ga u tamnicu. Kako se bližio blagdan Uskrsa - koji smo proslavili 13. travnja, dakle prije mjesec dana - u tamnici, već puno mjeseci, htjede primiti svetu uskrsnu Pričest. Njegov se otac za to pobrinuo i poslao je biskupa da mu odnese sv. Hostiju. Kako je samo bio sretan Hermenegild! Nažalost, kad biskup uđe u njegovu ćeliju, predstavi se ovako:“Ja sam biskup Huesce i ja sam arijanac. Nosim ti svetu Pričest.“ Ja sam arijanac, to jest ja nisam katolik. Bio je to nekatolički biskup, dragi vjernici, koji mu je donio Pričest.

Što je učinio Hermenegild? Što biste vi bili učinili na njegovu mjestu? Biste li svejedno bili prihvatili primiti svetu Pričest? Zar nije možda vrijedilo učiniti koji kompromis i prihvatiti primiti Isusa iako iz nedostojnih ruku? Ovaj je biskup valjano celebrirao Misu premda nije vjerovao da je Isus Bog, prema arijanskoj herezi.

Da, samo za jedan trenutak, nadahnut darom savjeta, darom Duha Svetoga, Duha Svetoga kojeg danas slavimo, odgovori mu: “Ne. Neću primiti Pričest iz vaših bogohulničkih ruku. Ja sam u verigama, ali sam slobodan spasiti se; vi ste na slobodi, Monsinjore, ali ste demonski rob jer imate krivu vjeru: vi niste katolik. Poradi toga neću primiti Pričest iz vaših bogohulničkih ruku.“

Kojeg li primjera za nas, dragi vjernici! Sve lijepe darove koje će nam moći ponuditi u Rimu, spremni smo prihvatiti bez ispitivanja i pregledavanja, bez procjene okolnosti u kojima će nam biti dani ovi darovi. Zahtijevamo zaštitu naše ispovijesti katoličke vjere, javne i potpune. Ne možemo primiti otrovane darove koji bi nas osudili na kompromise s modernistima. To je primjer koji nam daje sveti Hermenegild, nadahnut Duhom Svetim.

Josip i Marija, evo nam savjetnika

Također i primjer sv. Josipa koji ostaje u izgnanstvu, predstavlja Crkvu, cijelu Crkvu do časa povratka u Svetu Zemlju: “Iz Egipta dozvah Sina svoga.“

U ovom iščekivanju, dragi vjernici, molimo Svetu Djevicu, Zaručnicu Duha Svetoga, koja bijaše obasuta s Njegovih sedam darova od prvog trenutka svog začeća. Ona koja imaše dar savjeta kada joj arkanđeo Gabrijel navijesti da će postati Majkom Božjom. Ona reče odmah da, fiat, po daru savjeta. Ona koja imaše, podno križa, dar jakosti da može ustrajati tri sata stojeći ispred svog Sina, Boga koji je postao Čovjekom koji umire na križu pred njezinim očima. Bijaše postojana kao Majka Velikog Svećenika, Majka božanske Žrtve za naše grijehe.

Tražimo od Svete Djevice da nas obaspe sa sedam darova Duha Svetoga, po njezinu zagovoru, osobito tražimo dar savjeta koji će nas božanski voditi u našem djelovanju; dar jakosti da znamo reći ne kada je potrebno reći ne, jer jakost se sastoji većma u odupiranju zlu, nego u napadu na neprijatelja.

Budimo postojani, ujedinjeni u istoj katoličkoj vjeri, dragi vjernici, pod zaštitom svetog Josipa kojemu ćemo kasnije obnoviti posvetu Bratstva sv. Pija X.

Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Mons. Bernard Tissier de Mallerais, 19. svibnja 2013.


3 komentara:

  1. Zanimljivo je da sva tri biskupa imaju svoj specifičan, dosta različit stil i da se na neki način nadopunjuju. Mons.Tissier de Mallerais uvijek je zanimljiv,svaki nas put uputi na nešto što dosada nismo primjetili ili osjetili, k tome čovjek jake vjere.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Ah, kada ćemo imati tu sreću da mons.Tissier de Mallerais dođe u hrvatski priorat, primjerice radi podjele sv.Potvrde i održi nam ovakvu propovijed?!

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo je zbilja tekst za razmatranje, za sve nas koji želimo živjeti po sv.Tradiciji.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.