petak, 30. kolovoza 2013.

Sveta Misa i poplava modernizma


“Vidite, najnormalnija je stvar koja postoji da nismo ništa učinili kako bi sve ovo otpočelo, nastavili smo služiti Misu u Cahirciveenu onako kako smo to vazda činili, onako kako su nas naučili da to činimo. Misa! Misa na latinskome, svećenik leđima, leđima okrenut vjernicima kako bi vjernici gledali oltar gdje je Bog. Prinositi Bogu svagdašnju Misnu Žrtvu. Kruh i vino koji postaju tijelom i krvlju Isusa Krista onako kako je Isus tijekom Posljednje Večere rekao svojim učenicima da to čine. „Ovo je moje tijelo i ovo je moja krv: ovo činite meni na spomen.“ 


Bog je poslao svoga Sina da nas spasi. Njegov je Sin došao na zemlju i bio je raspet poradi naših grijeha, a Misa je spomen raspinjanja, žrtve tijela i krvi Isusa Krista poradi naših grijeha. Misa je dakle svećenik i vjernici koji se mole Bogu, koji nazoče čudu po kojem Isus Krist ponovno dolazi među nas, tijelo i krv pod prilikama kruha i vina ondje, na oltaru. A Misa se govori na latinskome jer je latinski jezikom Crkve, Crkve koja je jedna i sveopća, tako je katolik mogao ići u svaku crkvu u svijetu, ovdje kao i u Timbuctuu, ili u Kini, i slušao je istu Misu, jedinu Misu koja je negda postojala, Misa na latinskome. Da je k tome Misa bila na latinskome, a puk nije govorio latinski, to je bio dio misnog misterija jer Misa nije govorila našemu susjedu, nego je govorila Bogu. Svemogućemu Bogu! Tako smo činili gotovo dvije tisuće godina i cijelo ovo vrijeme crkva je bila mjestom gdje je svatko bio miran, smjeran, bilo je to mjesto tišine jer je Bog bio ondje, Bog je bio na oltaru, u svetohraništu, u obliku Hostije i kaleža s vinom. Bila je to Kuća Gospodinova gdje se svednevice događao svagdanji misterij. Bog je dolazio među nas. To je misterij. Naprotiv, ova nova misa nije misterij, nego šala, vazda ista zamorna pjesma, ne govori Bogu, govori našem susjedu: a zbog toga je na engleskome, njemačkome, kineskome ili na svakom drugom jeziku koji ljudi govore u crkvi. Kažu da je simbol, ali simbol čega? To je predstava, eto što je ona. Ljudi su to razumjeli. I te kako su to razumjeli. Pa zbog toga se penju na brdo Coom, zbog toga dolaze zrakoplovima i brodovima, punim autima, sa šatorima koje podižu po poljima, neka ih Bog pomogne, i zbog toga ostaju ako bi došao i kraj svijeta, a kada zazvoni zvono u trenutku Podizanja, kada svećenik poklekne i podiže Hostiju-da, blaženoga Spasitelja-, drži visoko Hostiju, svemogućega Boga, zajednica kleči iza svećenikovih leđa, prigiba se kako bi se klanjala svojem Gospodinu, da, oče, ako vidite ove ljude, otkrivenih glava, a kiša pljušti po licu kada vide uzdignutu Hostiju, taj komadić beskvasnog kruha koji, zahvaljujući misteriju i čudu Mise, jest sada Tijelom i Krvlju Isusa Krista, našeg Spasitelja, ipak ćete osjetiti sram, oče, sram jer želite ukloniti sve to i na njegovo mjesto staviti ono što ste sada stavili - pjesme, gitare, zagrljaje sa susjedom, predstave i apsurdnosti, sve s ciljem da privučete ljude u crkvu na isti način kako ih se nekada privlačilo u župne dvorane na partiju binga!“

Uzeto iz “Cattolici”, od Briana Moorea (Lindau 2012.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.