srijeda, 7. kolovoza 2013.

Sveta Misa na latinskome: nerazumljiva?


Nakon II. vatikanskog sabora u Rimokatoličkoj se crkvi gotovo posvema  odustalo od skoro pa dvijetisućljetne Tradicije slavljenja svete Mise na latinskom jeziku i podjele sakramenata na tom jeziku. Međutim, u prijašnjim je vremenima Crkva uvijek osuđivala nastojanja da se sveta Misa slavi na narodnom jeziku.

U sljedećem su tekstu navedeni razlozi zbog kojih je Crkva uvijek zahtijevala uporabu latinskog jezika i zbog čega je napuštanje latinskoga opasna stranputica:

Latinski je jezik:
*   otajstveni jezik
*   nepromjenjivi jezik
*   jezik koji zavrjeđuje veliko poštovanje
*   simbol i veza crkvenog jedinstva
*   »katolički« jezik

1. Latinski je jezik otajstveni jezik

Misna je Žrtva veliki i duboki misterij, otajstvo koje možemo štovati i kojemu se možemo klanjati sa strahopočitanjem, a koje nikada sa svojim jadnim razumom nećemo posve dokučiti. Kao jezik koji čovjeku u svagdašnjici djeluje udaljeno, kao iz onostranosti, latinski jezik posjeduje dostojanstveno, sveto i tajanstveno obilježje i stoga je osobito prikladan za slavlje svete Mise. Kao i moljenje Kanona potiho, tako je i tajanstveni jezik znak toga da se u svetoj Misi događaju neizrecivo velike tajne. Tko stoga misli da bolje razumije Misu koja se slavi na narodnom jeziku, time samo pokazuje koliko je malo razumio od njezine biti. Na koncu, ne smije se brkati „prijevod“ s „razumljivošću“. Otajstvo ne prestaje time biti otastvo ako se o njemu izvješćuje na narodnom jeziku.

Uostalom, već su Židovi svoje molitve i obrede vršili na starohebrejskom jeziku koji obični ljudi nisu razumjeli. Krist ovu praksu nikada nije pokudio, nego se i sam toga pridržavao.

I u drugim katoličkim obredima razvoj je doveo do toga da se stari liturgijski tekstovi nisu prilagođavali jezičnim promjenama tako da su vremenom puku postali nerazumljivima. Tako Pravoslavna crkva primjerice još i danas slavi svoju liturgiju na starogrčkome, a ne na današnjem govornom grčkom jeziku.

2. Latinski je jezik nepromjenjiv jezik

Budući da latinski jezik ne govori nijedan narod, njegove riječi nisu više podložne promjeni značenja. Ovo je od velike važnosti za čistoću vjere, jer bi inače molitve tijekom vremena postale nejasne i dvosmislene i morale bi se stalno prilagođavati promjenama u jeziku. Mnoge su riječi i u našem materinjem jeziku prije imale drugo značenje nego danas.

3. Latinski jezik zavrjeđuje veliko poštovanje

To je jedan od jezika na kojem je Pilat dao postaviti na križ Isusov razlog krivnje, obznanu krivnje. U prva četiri stoljeća nije moguće dokazati postojanje liturgije koja ne bi bila napisana na jednom od ova tri jezika, naime na latinskome, grčkome ili hebrejskome. Među ovim je jezicima latinski već rano dobio prvenstvo i na cijelom je Zapadu postao jezikom liturgije, a nakon Velikog raskola (1054.) kultnim jezikom koji posve prevladava u katoličkom svijetu. Osim toga, latinski je jezik posvećen svojom dugom uporabom. Veoma je lijepo moliti na istom jeziku i po istim tekstovima na kojemu i po kojima su molili bezbrojni mučenici i sveci.

4. Latinski je jezik simbol i veza jedinstva Crkve

Pijo XI. je rekao u svojem Apostolskom pismu »Officiorum omnium«: »Katolička Crkva obuhvaća sve narode i postojat će do kraja vremena. Poradi toga joj je potreban jedan jezik koji je po svojoj naravi općenit i nepromjenjiv. To je latinski jezik.«

Do II. se vatikanskog sabora svagdje na svijetu rimokatolička liturgija održavala na istom jeziku. Različiti su narodi i nacije pjevali jednim jezikom slavu Bogu. Ako je netko bio daleko od svoje domovine, u crkvi bi ipak čuo poznate zvuke i mogao je sudjelovati na istoj Misi koju je poznavao i ljubio od svojeg djetinjstva.

Ovaj je simbol katoličkog jedinstva danas posvema uništen jer se Misa svagdje slavi na drugom jeziku i čak po obredima koje nisu stvorili mudrost i iskustvo Crkve, nego samo ukus vremena. Katolicitet kod ovih obreda načelno više ne postoji. Njihova je valjanost u većini slučajeva nesigurna.

Zaključci

1. Bolja razumljivost narodnog jezika nije prednost koja bi mogla nadomjestiti odlike latinskoga. To štoviše obmanjuje da je riječ o razumljivosti, koja kod svete Mise uopće ne postoji, jer je ona najveća tajna na zemlji. Svetu se Misu ne smije zamijeniti s vjerničkom poukom, nego je ona poglavito hvala i klanjanje Bogu. Naravno da nije poželjno da puk uopće ne zna što svećenik čini na oltaru, i s obzirom na poučavanje vjernika su se jamačno događali propusti u prošlosti. Da vjernici mogu pratiti sv. Misu, dovoljno je da svećenik uvijek ponovno u propovijedi i katehezi objasni obrede i molitve kako je to odredio Tridentski sabor (22. sjednica, 8. pogl.).

K tome postoji za svakoga mogućnost da pomoću molitvenika prati i moli molitve na svojem materinjem jeziku i tako upozna ljepotu liturgijskih tekstova.

Većina vjernika pak uopće ne želi svaki put doslovno izmoliti sve molitve, nego oni prate svetu Misu također rado i općenito i pri tome mole u svojoj nutrini. Upravo je jedna od odlika, prednosti tridentske Mise, da ostavlja prostora za osobnu nutarnju molitvu, dok smo u novoj Misi od početka do kraja stalno nečim zaokupljeni, bez prave koncentracije. Veliki je biskup Johann Michael Sailer  stoga rekao jedanput s obzirom na nastojanja da se uvede narodni jezik: »Ovi ljudi ne trebaju misliti na to da poboljšaju zvukove iz usta, nego štoviše nutarnje osjećaje srca«.

Crkveno Učiteljstvo o temi »kultnog jezika«: 

Tridentski je Sabor 1562. godine proglasio sljedeću dogmu protiv protestantskih zahtjeva i prakse uvođenja narodnog jezika:

»Tko kaže da treba osuditi obred Rimske crkve da se tihim glasom izgovara dio kanona i riječi pretvorbe; ili da se mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku…, neka bude kažnjen anatemom« (Sjednica XXII., Decr. de Missa, can. 9, DS 1759) 

Kada je 1786. biskup Scipio de Riccina, na poticaj toskanskog nadvojvode Leopolda II. na jednoj biskupijskoj sinodi u Pistoji (Italija), dao donijeti odluke koje su bile veoma slične odlukama modernističke liturgijske reforme, papa Pijo VI. osudio je cijelu sinodu i ustvrdio je među ostalim sljedeće:

(Držali smo nužnim da se isključi i odbaci:)
,,Sinodalna tvrdnja kojom pokazuje da želi, da se maknu uzroci zbog kojih je djelomice došlo do zaborava načela koja se odnose na liturgijske propise "pozivajući na pojednostavljenje obreda, da se oni iznose (vrše) narodnim jezikom i izgovaraju glasno"; kao da je sada važeći liturgijski red, prihvaćen i odobren od Crkve, djelomice proizišao iz zaborava principa, na temelju kojih bi trebao biti uređen: lakoumna je, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje.“ (33. tvrdnja, DS 2633)

,,Tvrdnja koja kaže: "Protivno je apostolskoj praksi i Božjem promislu ako se narodu ne bi nudili lakši putevi, da se njihov glas sjedini s glasom čitave Crkve"; shvaćeno prema običnom načinu govora da se uvede u liturgijske molitve: lažna je, lakoumna, narušava propisani red za slavljenje tajni, i može poizvesti mnogo zla. Ovo su temeljne, a dijelom i konačne izjave crkvenog Učiteljstva o našoj tematici.“ (66. tvrdnja, DS 2666)

2. Karakteristično je da je od 12. stoljeća bilo obilježje gotovo svih heretika da su napuštanjem jedinstva u vjeri napustili jedinstvo u jeziku. To vrijedi za katare, husite, reformatore, starokatolike itd. Također i pokreti koji su imali za cilj odvojiti se od opće Crkve i utemeljiti svoje državne crkve koje bi papi u najboljem slučaju priznale prvenstvo po časti, željeli su uporabu narodnog jezika u liturgiji, kao primjerice galikanci, febronijanci ili jozefinisti.

Za nekoga kome su oči otvorene, ni danas ne bi trebalo biti teško vidjeti da uporaba narodnog jezika nije dovela do produbljenja vjere i do većeg poštovanja Mise, nego da naprotiv crkve nikada nisu bile tako prazne i da poznavanje vjerskih istina i biti svete Mise nikada nije bilo toliko loše kao u našim danima. Istodobno proživljavamo proces samouništenja autoriteta papinstva, koje je uključeno u krizu, kao i raspad Crkve u dobrim dijelom neovisne „mjesne Crkve“ i nacionalne biskupske konferencije.

3. Budući da »katolički« znači »sveopći«, onda to mora poglavito i ponajprije doći do izražaja u liturgiji Crkve. Jer liturgija, to jest službeno štovanje Boga, prava je dužnost Crkve, a svi su ljudi pozvani uključiti se u ovu hvalu i slavu Bogu.

Stoga je prikladno da ovaj zbor koji obuhvaća sve ljude pjeva na jednom jeziku. Ovaj zbilja »katolički« (= sveopći) jezik jest latinski.
                         
Ne dirajte ga
Sveti jezik otaca
Ne dirajte ga
Malenim pametnim rukama
Tako je puno mudriji od tebe
Puno dulje on dalje prodire
Nego dan —
Skrivajući Neizrecivo
Neizrecivo svagda šapćući
U tvoje usamljenosti
I sveto bi bilo puno toga
Što mi zaboravljamo
Što više ne bi razumio
On pak poznaje svoj put
Na velikim grobovima leži mu stijeg
O ne diraj ga
Slobodnovladajuće jest sve veliko.
(Spisateljica i pjesnikinja Gertrud v. Le Fort u jednoj kasnijoj pjesmi zbog brige izazvane liturgijskim reformama)

Izdavač knjižice: Priesterseminar Herz Jesu Zaitzkofen

2 komentara:

  1. Izvrstan tekst. Jasan i uvjerljiv.
    S ovim bi se tezama složila svakako i moderna lingvistika. Međutim, modernizmu, kao ni svim rušilačkim revolucionarnim gibanjima, prava znanost ništa ne predstavlja.Sve se temelji na krilaticama, poluistinama, opsjenama i ponavljanju istih gluposti.

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni se posebno dopada citat biskupa Seilera koji do sada nisam čuo:Ovi ljudi ne trebaju misliti na to da poboljšaju zvukove iz usta, nego štoviše nutarnje osjećaje srca. Baš to, koliko je celebriranje i odgovaranje na N.O. zapravo ispuštanje zvukova iz usta bez da se razmišlja što se reklo. Baš zbog toga što su nam riječi na jeziku koji koristimo svakodnevno.

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.