srijeda, 28. kolovoza 2013.

U našem je vremenu teško pronaći cjelovitu vjeru


Tko zna kako bi se sveti Augustin (354.-430.), čiji liturgijski blagdan danas slavimo, izrazio glede svete Mise koja je zabranjena Franjevcima Bezgrješne; tko zna kako bi komentirao flash mob 1200 biskupa kako se lelujaju na Copacabani, tijekom Svjetskog dana mladih ovog ljeta… Ne znamo, a ono što znamo jest da je Biskup Hipona bio vrlo ozbiljan čovjek Crkve i pošto je ustrajno tražio pravu vjeru, nije davao primirja zabludama i onima koji su ih sijali. Uspjeh mu je bio jednoznačan, a Istina, ne njegova, nego Kristova trijumfirala je nad varalicama.



Augustinovo je biskupstvo bilo obilježeno strastvenom borbom protiv hereza i vodeći ovu bitku sve do pobjede, na neusporediv je način služio općoj Crkvi. Borba protiv manihejstva, koju je otpočeo u Rimu, nastavljajući je u Tagasti, pojačavajući je u Hiponu, okončala se povoljno u prvim godinama njegove biskupske službe. U sporu je izložio velike teme kršćanske filozofije: Bog, stvaranje, čovjekova sloboda, narav i podrijetlo zla; udarivši, sa svojim majstorskim osporavanjima i briljantnim javnim raspravama po glavnim predstavnicima sekte; Fortunat, Adimant, Faust, Feliks, Secondin i Mani. Fortunat, koji je već dugo godina živio u Hiponi i koji je bio okupio mnogo sljedbenika, napustio je grad i nije ga se moglo većma vidjeti; Feliks, nakon raspre 8. prosinca 398. odrekao se zablude i obratio.

Druga borba, za jedinstvo Crkve protiv donatista, bila je duža i žešća. Ona je već više od jednog stoljeća predstavljala najvažniji problem afričke Crkve i Augustin se angažirao u ovoj žučnoj raspri s nevjerojatnom gorljivošću i milosrdnom tolerancijom: na općem Saboru koji se održao 401. godine u Kartagi, zalagao se da obraćeni donatistički svećenici, ako se nisu zaprljali nedjelima i ako nisu ponovno krstili, mogu zadržati svoj stalež; osim toga, na konferenciji 411. godine predložio je da donatistički biskupi, iako poraženi, sačuvaju biskupsko dostojanstvo.

Donatisti, bijesni, išli su ulicama govoreći da je Augustin vuk kojeg treba ubiti radi obrane stada i jamčili su oprost svih grijeha onome tko odgovori na ovaj poziv; više su ga puta uistinu pokušali uništiti, ali milost je Božja bila s njime.

Još nije završila protudonatistička polemika kada je otpočela polemika protiv pelagijanske hereze: jedne vrste kršćanskog stoicizma koji je, uporno se držeći čovjekovih naravnih snaga i zaogrnut strogim moralizmom, nijekao bitne točke kršćanstva: istočni grijeh, otkupljenje, milost. Augustin, naoružan izvanrednom teološkom naobrazbom, izišao je na borilište bez oklijevanja, dokazavši se još jedanput kao junak katoličke vjere. Borio se svim snagama i imao je uspjeha. Na poziv biskupa Aurelije je u Kartagi održao niz govora; odgovarao je pismima i knjigama biskupima i laicima koji su tražili savjete; opovrgao je Pelagijeve spise kao i Celestijeve; raspršio je prijevaru kojom je Pelagije iznudio oprost na sinodi u Diospoliju; izložio je papi Inocencu, a potom papi Zosimu ono što je u zabludi bilo najpogubnije; prosvijetlio je mnoge Pelagijeve simpatizere i bio je dušom afričkih koncila koji ju osudili herezu (Mileva 416., Kartaga 417. i 418.) Inocencovo pismo 27. siječnja 417. i Zosimova poslanica, napisana u proljeće 418., osudili su pelagijansku herezu. Unatoč tome, Julijan iz Eklana, predstavnik osamnaest talijanskih biskupa koji su odbili potpisati poslanicu, i dalje je branio pelagijanstvo i svojim dijalektičkim i zajedljivim jezikom, postao joj je najvještijim pobornikom. Protiv njega je argumentirao sedamdesetogodišnji Augustin razotkrivajući protivnikove sofizme i produbljujući središnju i temeljnu temu: Tradiciju.

„U našem je vremenu teško pronaći cjelovitu vjeru“ govorio je sveti Augustin. Istu stvar možemo tvrditi i danas. Neka se Bezgrješno Srce Marijino, koje će pobijediti jednog dana, kako je Ona sama prorekla, a čiji se blagdan obilježava 22. kolovoza (po liturgijskom kalendaru u izvanrednom obliku), zauzme da Crkva iznjedri sposobne učitelje, snage i hrabrosti jednog svetog Augustina koji je prigrlio Istinu i branio je mudro i plemenito.

1 komentar:

  1. Posve se slažem s konstatacijom Cristine Siccardi koja citira sv.Augustina.
    Teško je pronaći cjelovitu vjeru, a one koji poput sv.Augustina neumorno traže cjelovitu vjeru ili su je pronašli pa je hrabro zastupaju, proglašava se uzrokom svih zala u Crkvi.Svi su dobri osim tradicionalista.
    Nadam se da smo svi pročitali ono pismo opravdanja biskupa Moreroda koji u crkve svoje biskupije pripušta sve šizmatike i heretike(nije isključeno da povremeno dolaze i azijske religije), samo FSSPX ne može.
    Daljnja je potvrda ovog nekatoličkog duha odnos prema Franjevcima Bezgrješne. Tijekom pontifikata pape u miru Benedikta XVI. nakupila se mržnja, bijes, gnušanje prema pravoj vjeri i Tradiciji: sada je brana pukla i sve se sručilo na njih. Nadam se da ih neće uspjeti uvjeriti da je celebracija sv.Mise svih vremena uzrokom svih problema što se nerijetko dogodilo onima koji su mislili lakšim putem do Tradicije. Valjda se prava vjera uvijek najskuplje plaćala.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.