Christus Rex

Bratstvo sv. Pija X. nije u raskolu



Postavlja se pitanje o zakonitosti tridentske mise koja se služi u kapelama Bratstva sv. Pija X. – je li dopušteno ili nije pohađati mise koje slave svećenici tog Bratstva. Pitanje je jednom postavljeno kardinalu Oddiju i on je naprosto citirao pravo - da je dopušteno pohađati misu u katoličkom obredu, koju služi katolički svećenik. Postoji velika zbunjenost izazvana od određenih biskupa, određenog dijela svećenstva, pa čak i iz Vatikana. Postavlja se tvrdnja, da se ne može pohađati misa Bratstva sv. Pija X., jer su oni navodno u raskolu (šizmi). Volio bih pitati te ljude, kako bi definirali raskol? Raspravljao sam o tome s kanonskim pravnicima, što je to raskol (šizma). Jer pošto je papa Ivan Pavao II. izašao s dokumentom, motuproprijem Ecclesia Dei gdje govori o ređenju biskupa od strane nadbiskupa Lefebvrea kao raskolničkom činu; osvrnuo se na vjernike, da ne smiju imati dioništva u raskolu, o kojem god raskolu bilo riječ.

Definicija i pojam raskola (šizme)


Prije svega, tko god je sastavio taj dokument za papu, bio je dovoljno mudar da bude suptilan i općenit u govoru – ništa previše specifično, ništa precizno. Kada se osvrće na raskol, o čemu govori? Kad papa kaže – taj raskolnički čin, koga to obuhvaća? Što je raskolnički čin? Prema kanonskom pravu, ako biskup izvrši nedopušteno posvećenje drugog biskupa, to je čin neposlušnosti, sankcioniran kaznom izopćenja (ekskomunikacije). Nikad nije bio nauk Crkve, da je taj čin neposlušnosti, sam po sebi i u sebi, raskolnički čin. U Zakoniku kanonskog prava iz 1917., ako bi biskup, bez papinskog dopuštenja, zaredio drugog biskupa, upao bi automatski u kaznu obustave (suspenzije a divinis). Ne bi bio izopćen, nego suspendiran – takva je bila kazna prije Zakonika kanonskog prava iz 1983. Ne bi bio izopćen, nego samo suspendiran – ako bi kao biskup odlučio posvetiti nekog za biskupa. Već to je dokaz da Crkva tradicionalno nije smatrala nedopušteno posvećenje biskupa, raskolničkim činom, kojim se počinitelj isključuje iz tijela Crkve. Kada čujemo: nadbiskup Lefebvre zaredio je biskupe bez papinskog dopuštenja, stoga je upao u raskol, to je zabluda. To je laž u koju nas žele uvjeriti javni službenici Crkve – ljudi iz područja javnih odnosa i poslova u Vatikanu. Oni žele da vjerujete da je to raskolnički čin, te su stoga oni (nadb. Lefebvre i biskupi Bratstva) izvan Crkve. Je li to utemeljeno u kanonskom pravu, je li utemeljeno na katoličkoj teologiji? Ne! Crkva nikad to nije naučavala. To je samo nešto što oni govore i objavljuju masama, sa svrhom zavaravanja vas, katoličkih vjernika, da biste mislili kako su upali u raskol, a nisu.

Puštajući po strani pitanje je li nadbiskup Lefebvre upao u raskol kada je zaredio biskupe, pitanje raskola obuhvaća samo pojedince koji su izvršili čin. Zareditelje, i ređenike koji su primili sakrament reda te su stoga posvećeni za biskupe. Kakav učinak to ima na Bratstvo sv. Pija X.? Odgovor, iz gledišta katoličke moralne teologije, i kanonskog prava, jest da nema uopće nikakvog učinka. To je još jedna laž koju Vatikan pokušava reći ljudima - da budući da je nadb. Lefebvre posvetio biskupe, upao je u raskol, to je laž broj 1, a laž broj 2 jest da njegovo Bratstvo upada u raskol zajedno s njime. To je toliko apsurdno, toliko smiješno, da držim nevjerojatnim da biskupi i kler u to mogu vjerovati. Nakon svega, da general isusovačkog reda zaredi biskupa protiv papine odredbe, da li bi to značilo, da su svi isusovci raskolnici? Ne, ništa slično tome. No zašto onda ljudi govore: čitavo Bratstvo sv. Pija X. je u raskolu, jer je nadb. Lefebvre zaredio biskupe? Nadbiskup Lefebre, kada je zaredio biskupe, nije bio ni generalni poglavar Bratstva. Generalni superior u vrijeme ređenja bio je o. Schmidberger, i još uvijek jest [početkom 90-ih god., nap. prev.]. Nadbiskup Lefebvre bio je samo umirovljeni biskup, i utemeljitelj Bratstva sv. Pija X. Činjenicom da je zaredio biskupe, ako ima kazne, ona pogađa samo nadbiskupa i pojedince koji su zaređeni.

Je li nad. Lefebvre (valjano) izopćen?


Stoga, postoje tri pitanja. Je li to raskolničko? Upadaju li uistinu u izopćenje? I koji učinak to ima na Bratstvo općenito? Prije svega, je li nadbiskup izopćen? Prema kanonskom pravu, ako biskup nekoga zaredi za biskupa bez dopuštenja, automatski upada u kaznu izopćenja. Znači li to da svaki puta kada biskup obavi posvećenje bez dozvole, automatski izopćen? Ne, nikako. U Ukrajini, ima tajnih biskupa koji su zaređeni, a da Vatikan nije obaviješten. A ipak, ni papa ni itko u Vatikanu ne smatra da su ti biskupi nezakonito zaređeni niti izopćeni. Postojao je razlog da se to učini tako, jer da su slijedili propisanu liniju odredbi i obavijestili papu, KGB bi otkrio i bilo bi neprilika, između podzemne Crkve i tzv. autoriteta, KGB-a. Drugim riječima, pojednostavljeno, određeni pojedinci bili bi uhićeni prije nego bi mogli upozoriti svoje nadređene. U slučaju nadb. Lefebvrea, on je objasnio svoje razloge u savjesti zašto je osjetio, za njega je bila moralna nužnost da zaredi biskupe i objasnio je to vrlo jednostavno. Dao je ono što u moralnoj teologiji nazivamo vjerojatnim argumentom. Je li apsolutno sigurno da je bio u pravu ili nije, nije važno. Jer da se ne upadne u kaznu izopćenja, objašnjeno je u Zakoniku kanonskog prava, da ako netko obavi zabranjeni čin, ali učini ga iz nužde, ili ako vjeruje da je učinjeno iz nužde, u takvim okolnostima, ne upada u kaznu [kan. 1323.]. Stoga, vrlo jasno je utvrđeno u pravu Katoličke crkve, da u takvim slučajevima kao onom od nadb. Lefebvrea, ako vjeruje da djeluje iz nužde i dade razloge zašto je bio prisiljen u savjesti učiniti ono što je učinio, samo Pravo objašnjava da je to olakotna činjenica zbog koje se ne upada u kaznu.

Kako znamo jesu li razlozi koje osoba iznosi opravdani ili ne? Prije svega, ako dade objašnjenje koje je istinski i jasno za svakoga stanje nužde, onda nitko to ne može dovesti u pitanje i očito je da nije upao u izopćenje. Ali što ako nije jasno da je stanje nužde, a osoba to vjeruje? Mogao bi se recimo poslužiti varkom i reći: mislim i vjerujem da je to bilo nužno, a autoritet bi mogao reći: nije bilo stanja nužde, tvoj argument je bezvrijedan te si izopćen. U drugom slučaju osoba bi mogla reći: ja mislim da je to bilo nužno, i ne možete reći da sam izopćen jer je ovo moj argument; i u moralnoj teologiji, ako osoba pruži uvjerljiv, vjerojatni argument, to je dovoljno da bi se dokazalo cijelome svijetu, da je ta osoba uistinu vjerovala da je djelovala u nužnosti. Takav je bio slučaj nadb. Lefebvrea, i stoga možemo reći, s teološkom sigurnošću, da nije upao u kaznu. Jer tako na jasan način govori pravo Katoličke crkve. To stoji u novom Zakoniku kanonskog prava koji je objavio papa Ivan Pavao II., da ako osoba djeluje iz nužde, ili vjeruje da postoji nužda da bi poduzeo zabranjeni čin, ne upada u kaznu [kan. 1323.]. Stoga možemo reći sa sigurnošću da nadb. Lefebvre nije upao u ipso facto, automatsku kaznu izopćenja.

Moglo bi se reći: nije li postojao dekret o izopćenju, gdje je kazna izopćenja izrečena nadb. Lefebvreu? Ovdje je odgovor naprosto: Ne! Nije bilo dekreta o izopćenju. Da bi se radilo o dekretu izopćenja, mjerodavni autoritet mora izdati dekret i reći: ovime izričemo kaznu izopćenja. Ono što se zapravo dogodilo je bio vrlo varljiv dokument koji je stvoren od kardinala Bernardina Gantina, koji je naprosto izdao priopćenje da ono što je nadb. Lefebvre učinio, samo po sebi, nosi sa sobom kaznu izopćenja. U biti, ono što izjava govori jest da je nadb. Lefebvre izopćen sam po svom činu. Pravno gledano, takva izjava nema apsolutno nikakve snage. To je samo pokušaj iznošenja činjenice, a u ovom slučaju već je dokazano, teološki i pravno, da je to krivo mišljenje i da on nije sam upao u izopćenje. Stoga, argumenti da su nadb. Lefebvre i biskupi koje je zaredio, izopćeni, jasno je dokazano, nisu valjani.

Jesu li biskupi Bratstva upali u raskol?


Broj jedan, oni nisu izopćeni. A što u vezi pitanja raskola (šizme)? Jesu li upali u raskol? Dekan kanonskog prava, na Katoličkom institutu u Parizu, što je - valja dodati - novus ordo institucija, objasnio je u vrlo preciznim pojmovima da nadb. Lefebvre i biskupi koje je zaredio nisu upali u raskol samim počinjenjem tog zabranjenog čina. Jer čin raskola je kad netko odbaci papinski autoritet. Tu treba napraviti distinkciju između iskazivanja neposlušnosti papi, i odbacivanja njegovog autoriteta, kad netko nije podložan njegovom autoritetu. Da bi bio raskolnik, netko mora potpuno odbaciti, odvojiti se od papinskog autoriteta, da više ne bude podložan njegovom autoritetu. Protivni slučaj bi bio sama neposlušnost – ako papa izda neku odredbu a osoba izrazi neposlušnost, ta osoba je neposlušna, a ne samim time raskolnik. To je konfuzija u umovima mnogih biskupa i klera, i to samo dokazuje u kakvom su neznanju o kanonskom pravu i teologiji. To samo dokazuje da se katolički vjernici trebaju probuditi i vidjeti u kakvom su neznanju njihovi crkveni vođe. Toliko su slaboumni u njihovom načinu razmišljanja da više ne mogu razlikovati između neposlušnosti i raskola. Moraju se vratiti u školu i uzeti jedan tečaj jer njihovi umovi postali su zamračeni i ne mogu učiniti najjednostavniju, najosnovniju razliku koju ne bi imao problema svladati nijedan dobro obrazovani sjemeništarac, a oni su pali na tim pitanjima koja su za njih preteška te su upali u zabludu.

Slučaj nadb. Lefebvrea je ogledni primjer neposlušnosti. Neću još odgovoriti pitanje je li ta neposlušnost opravdana ili ne; prvo ću odgovoriti na pitanje je li to neposlušnost ili raskol. Vrlo jasno, radi se o neposlušnosti. Crkva je povijesno to uvijek smatrala vrlo ozbiljnom neposlušnošću. Ali to je samo naposlušnost, Crkva nikad nije naučavala da samom činjenicom da netko zaredi biskupa [bez dopuštenja], postaje raskolnik. Da bi netko bio formalni raskolnik, što ga odsijeca od tijela Crkve, mora se izjasniti da je odijeljen od papinskog autoriteta. Ako netko izjavi: papa nije moj poglavar i nema autoriteta nada mnom, on je uistinu raskolnik te je izopćen. Drugi primjer bio bi potpuno odbacivanje papinske jurisdikcije (izvršne vlasti). Npr., ako je netko biskup, i zaredi drugu osobu za biskupa a papa kaže: ne, ne smiješ to učiniti, a ovaj odgovori: Sveti Oče, svejedno ću to učiniti - zaredit ću biskupa; bio bi u teškom grijehu, izopćen i teško neposlušan, ali ne bi bio raskolnik. Ipak, da on kaže Svetom Ocu: ono što ja činim, Vas se ne tiče, niste moj poglavar, zaredit ću tu osobu za biskupa i dat ću mu jurisdikciju da upravlja biskupijom. Tko bi to učinio, taj bi bio raskolnik. To je objasnio dekan kanonskog prava s Katoličkog instituta u Parizu. Da biskup zaredi drugu osobu za biskupa, i da si uzme za pravo da podjeljuje jurisdikciju tom biskupu, to bi bilo osporavanje papinske jurisdikcije i raskolnički čin. A nadb. Lefebvre bio je vrlo jasan, da nema nikakve namjere podjeljivati jurisdikciju. Kazao je vrlo jasno i jednostavno, da je očuvanje Bratstva sv. Pija X., očuvanje tradicionalnih obreda mise i podjeljivanja sakramenata, i samo to, razlog zašto je smatrao nužnim da poduzme taj čin neposlušnosti, ređenje biskupa. Jasno je stoga da to ne povlači sa sobom nikakav raskol. Zapravo, biskupi Bratstva sv. Pija X. izmjenjuju se – tako će recimo jedan biskup podjeljivati sakrament svete potvrde u Sjevernoj Americi, a iduće godine to će preuzeti drugi biskup. A to čine kao javni znak, da pokažu kako nemaju nikakve namjere vršiti teritorijalnu jurisdikciju. Nema toga da bi jedan biskup bio zadužen za Sjevernu Ameriku, drugi za Južnu Ameriku, a treći imao jurisdikciju nad Europom. Pokazuju vrlo jasno, da nijedan biskup nema nikakve pretenzije nad jurisdikciju. Oni čine to samo zbog potrebe, jer lokalni ordinariji nemaju namjere podjeljivati niti dopustiti tradicionalne obrede u svečanom podjeljivanju sakramenata i slavljenju svete mise. Stoga, njihova motivacija je vrlo jasna – očuvanje tradicionalnih obreda Crkve, i ne postavljaju nikakve zahtjeve ni prisvajanja jurisdikcije. Zbog tog razloga, prosudba stvari je vrlo jasna: prema katoličkom nauku, oni nisu u raskolu. I ako vam itko pokuša reći da su u raskolu, taj je u zabludi. I kad lokalni kler i biskupi govore: ako tko ide na njihovu misu, taj je ekskomuniciran, jer su oni u raskolu, ti ljudi vam lažu. Oni su ti koji su u neznanju, i konačno je vrijeme, da vjernici budu više informirani o tome, i trebali bi dobro znati da kler u toliko puno slučajeva pokušava nametnuti svoje neznanje ljudima, i vrijeme je da katolički ljudi budu svjesni činjenice da te tvrdnje proizlaze iz njihove zlonamjernosti i neznanja, i moralno gledajući, nema prigovora zašto osoba ne bi mogla pohađati misu koju služe svećenici Bratstva sv. Pija X.

Istinska i kriva poslušnost


Čuli ste da je rečeno: volja biskupa je volja Božja, papina volja je volja Božja, nikad nemojte biti neposlušni! Slijepa poslušnost? Ne! Dat ću primjer sv. Atanazija, koji je iskazao neposlušnost papi Liberiju, a ovaj ga je izopćio. Atanazije se nikad nije pokajao za svoju neposlušnost, a ipak je kanonizirani svetac i naučitelj Crkve. Jer je postojao moralni imperativ da se suprotstavi papi. Papa je bio sklon krivovjercima (hereticima), koji su imali dvoznačnu ispovijest vjere, te se mogla tumačiti tako da se zaniječe božanstvo druge osobe Presvetog Trojstva – kristološka hereza. Nijekanjem bilo koje dogme osoba upada u krivovjerje, ali postoji hijerarhija dogmi, gdje su neke veće i uzvišenije od drugih. I zasigurno, božanstvo druge osobe Presvetog Trojstva je jedna od temeljnih dogmi naše vjere. I ako bi papa učinio nešto što bi bacilo sumnju na božanstvo druge osobe Presvetog Trojstva, izložilo katoličku vjeru velikoj opasnosti, nauk Crkve je vrlo jasan: da se čak i papi treba suprotstaviti u takvom slučaju. I kada je tu dvoznačnu ispovijest vjere papa Liberije potpisao, poradi mira i jedinstva u Crkvi nije želio da joj se itko usprotivi, a sv. Atanazije je to učinio vrlo revno. I zbog toga je izopćen. I ne unatoč njegovoj neposlušnosti, nego zbog herojske kreposti koju je iskazao u neposlušnosti čak i prema papi i patnjama kroz koje je morao proći a morale biti vrlo snažne. Možemo zamisliti koji je to osjećaj biti prognan, izopćen – upitajte nadb. Lefebvrea, mislim da nije u tome nimalo uživao. Ali što je dobio zauzvrat svojoj nevolji? Sv. Atanazija štujemo na oltarima, on je svetac i misa se slavi u njegovu čast, jer je imao odvažnosti suprotstaviti se čak i papi, da iskaže javnu neposlušnost čak i papi. I zbog toga on je svetac Katoličke crkve i njegov blagdan slavi se svake godine.

To dokazuje jednu stvar – da je nekad ne samo dopušteno, nego i nužno iskazati neposlušnost papi. A papa Inocent III. u svojoj knjizi De consuetudine kaže da ako papa odstupi od univerzalnih običaja Crkve, ne treba ga slijediti. Univerzalni običaji Crkve su napose rimski obred mise, popularno nazivan tridentskom misom, i svečano podjeljivanje sakramenata prema tradicionalnim obredima – to su univerzalni običaji Crkve kroz mnoga stoljeća. Papa Inocent III. naučava da ako papa napusti te univerzalne običaje, ne treba ga slijediti. Stoga nije krivo biti neposlušan papi u tim okolnostima. Postoji viši zakon, viša poslušnost, kako sv. Petar kaže: ,,Moramo se pokoravati radije Bogu nego ljudima’’. A u ispovijesti vjere pape Pija IV. svečano je određeno, da moramo pristajati uz primljene i odobrene obrede koji se koriste u svečanom podjeljivanju sakramenata. Što mislimo pod primljenima – na obrede i ceremonije koje smo primili od Crkve, koje su biskupi primili od svojih prethodnika i otaca kroz vjekove. Primljene i odobrene ceremonije Crkve su tradicionalni obredi Crkve. Stoga ispovijest vjere svečano proglašava da moramo pristajati uz tradicionalne obrede. Naša vjera zahtjeva to od nas i stoga, postoji puno opravdanje i moralni imperativ da slijedimo tradicionalne običaje Crkve i da ne zastranimo zbog modernističkih inovacija. To je daljnje naglašeno u učenju Francisca Suareza, univerzalno prepoznatog kao najveći teološki um isusovačkog reda. On objašnjava da ako papa zastrani od univerzalnih obreda Crkve, osobito u liturgiji, papa bi upao u raskol (šizmu). Stoga ne upadaju u raskol oni koji čuvaju tradiciju, nego oni koji je napuste. To naučava i jedan od najvećih dominikanskih teologa, kard. Juan de Torquemada. To su neki od najvećih teoloških umova u povijesti Crkve – papa Inocent III., Juan de Torquemada, Suarez, koji govore da papu ne treba slijediti i da upada u raskol ako napusti običaje Crkve. Stoga, treba jasno razumjeti da imamo dužnost pristajati uz tradiciju, i ako to znači neposlušnost biskupima, pa čak i papi, naša katolička vjera zahtijeva to od nas.

Arhiva bloga

Glasnik: