Christus Rex

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (crkva sv. Martina, 30. VI. 2013.) - propovijed



Dragi vjernici,

Radujemo se velikom danu kada možemo proslaviti nešto jedinstveno, znamenito za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za čitav pokret obnove katoličke tradicije u nas – a to je dan kada po prvi puta nakon gotovo 50 godina, jedan netom zaređeni svećenik, mladomisnik, može proslaviti svečanu, mladu misu po tradicionalnom rimskom obredu. Uistinu veliki dan za koji se može reći: ,,haec est dies quam fecit Dominus’’, jer u turbulentnim vremenima kada se smatralo da tradicionalna latinska misa, koja u svojoj biti seže sve do prvih stoljeća, nema pravo građanstva u Crkvi, takvo što bilo je potpuno nezamislivo. Božji dar i blagoslov koji nadilazi svako ljudsko predviđanje i očekivanje, na kojemu Bogu dugujemo veliku zahvalnost, a jednako tako, naša hvala upućena je i papi emeritusu Benediktu XVI. kojemu pripadaju iznimne zasluge za polagani, ali stabilan povratak drevne rimske liturgije u život Crkve.

A što nalazimo, i zašto cijenimo, ljubimo i slavimo tu istu liturgiju? U njoj nalazimo katoličku vjeru, čistu i nepomućenu, kao i bogoslužje Crkve u svoj njezinoj ljepoti i sjaju. Tu se nalazi sve ono bogatstvo molitve i duhovnosti koje je Crkva stvorila kroz čitavu svoju povijest, i zato tražimo da se napojimo s tog nepresušnog vrela Božje milosti. Želimo da nas Gospodin utvrdi u vjeri, u svemu onome što je nužno za naše spasenje, a zatim da progovori u našim srcima, da zapali u nama oganj svoje ljubavi i plamen vječnog predanja, kako to izriče jedna od misnih molitava. I zato je potrebno da rimsku liturgiju uzljubimo i brižno čuvamo, kako bismo se u njoj mogli sami okrijepiti, i k tom milosnom izvoru privesti druge.



U ovom slavlju na osobiti način spominjemo se svećeništva i euharistije, tog predragocjenog, najvećeg dara koji proistječe iz samog Srca našeg Gospodina. Definiciju svećeništva daje nam sv. Pavao apostol u Poslanici Hebrejima: ,,svaki svećenik od ljudi se uzima, za ljude se postavlja na službu Bogu, da prinosi darove i žrtve za grijehe’’. Dragi vjernici, u ovih nekoliko riječi sadržano je čitavo neizmjerno bogatstvo ovog velikog otajstva. Od ljudi se uzima, kao i Gospodin Isus, koji je morao uzeti ljudsko tijelo da bi za nas podnio žrtvu križa; za ljude se postavlja na službu Bogu – kako bi u ime Božje vršio djelo koje je na korist Božjem narodu, i kaže se dalje: ,,nitko sam sebi ne prisvaja časti, nego je pozvan od Boga, (…) tako i Krist ne proslavi sam sebe da bude svećenik, nego onaj koji mu reče: ti si Sin moj, danas te rodih’’. Sam Bog svog odabranika pomazuje, uzdiže ga na stupanj sličnosti sebi, da bi bio posrednik između Boga i ljudi. To je dragi vjernici temeljno određenje svećeništva koje savršeno dolazi do izraza u tradicionalnoj misi. Svi simboli i ceremonije, koje su dio ne samo rimskog, nego i ostalih drevnih obreda Crkve, proizašli su upravo iz vjekovne vjere Crkve koju smo primili od apostola i samog Krista te je liturgija najbolji izričaj te vjere. Upravo zato u tradicionalnoj misi svećenik – čovjek uzet iz naroda, zajedno s narodom stoji u istoj kući Božjoj, crkvi, ali je od tog naroda i jasno odvojen kako bi vršio službu povjerenu od Boga. I zato svećenik stoji, kao i odabrani službenici u Starom zavjetu, na izdvojenom, povišenom, mjestu, kod velikog oltara koji označuje Božje prebivalište, okrenut, ili usmjeren prema tom istom oltaru – ad Dominum, prema Gospodinu. Zato postoje molitve koje svećenik moli tihim glasom – jer su one dio tog misterija, božanske službe, upravo zato se koristi latinski jezik, koji je sakralni jezik, posvećen upravo za službu Božju, i stoga imamo odvojen Confiteor – ispovijed grijeha, kao i čin pričesti, za svećenika i za narod, jer on nije samo jedan od službenika iz naroda, nego upravo odabran i pomazan od Boga, učinjen sličnim, i štoviše postao alter Christus, drugi Krist. A koja je to zapravo služba koju svećenik vrši? Da prinosi darove i žrtve za grijehe. Najvrjedniji dar, i najveća žrtva koju on može prikazati jest upravo sveta misa – nekrvna žrtva novoga saveza. To je smisao njegova poslanja koje je na veličanstven način, u predivnim molitvama istaknut kroz čitavu misu a svoj izraz dobiva već u samom početku, pri prvim riječima koje svećenik izgovara: introibo ad altare Dei - pristupit ću k žrtveniku Božjem. I to zato, kako govori molitva prikazanja - da Bogu svome, živome i istinitome, prikaže neokaljanu žrtvu, za svoje nebrojene grijehe, uvrede i nemarnosti, i za sve vjernike žive i mrtve da njemu, i svima, ta žrtva bude na spasenje za život vječni. To je ona ista žrtva križa, koju je Gospodin iz svoje neizmjerne ljubavi prikazao za naše spasenje, ali koja se ovdje izvršava na nekrvni, mističan i sakramentalan način, te je sa žrtvom križa najuže povezana, što je označeno brojnim znakovima križa koje svećenik čini kod obreda svete mise. U euharistijskoj žrtvi Krist je prisutan na stvaran način, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom, pod svakom, i najmanjom česticom kruha i vina te mu upravo zato iskazujemo božansku čast, koja njemu pripada, stavom klanjanja, i svećenikove ruke se posvećuju zato da bi mogao doticati Kristovo tijelo – podjeljivati taj božanski dar vjernicima i izvršiti svoje djelo na službu Bogu za ljude.

Imajući pred očima veličinu i svetost Božjeg dara svećeništva i euharistije oko kojih smo okupljeni u današnjem slavlju, pridružimo se u duhu molitvama koje svećenik upućuje višem Bogu zahvaljujući mu na tom daru i moleći da ga sačuva u svojoj milosti za čitavog svog svećeničkog životnog poslanja. On moli najprije da ga učini dostojnim službenikom svetog oltara, da bude vjeran u vršenju preuzete službe. Da djelovanje ovog sakramenta izbriše u njemu ljage grijeha i učini ga dostojnim za vršenje službe bogoštovlja. Sveta misa je epifanija – objavljenje Božje slave, poput Mojsijevog iskustva gorućeg grma, te da bi se Boga moglo dostojno susresti, potrebno je pristupiti mu čista srca, kao što svećenik moli prije čitanja evanđelje – da Bog očisti njegove usne kao što je to očistio usne Izaije poroka užarenom žeravicom. Od svećenika se traži da, zbog svog posvećenja, na izuzetan način nasljeduje svog Učitelja, Gospodina Isusa u svom životu i djelu, da se trajno suobličuje njegovom uzoru svetosti. Zato se preporučam u Vaše molitve, riječima današnje popričesne molitve: ,,Svemogući vječni Bože, koji si htio da ja grešnik služim svetim oltarima i hvalim moć tvoga svetoga imena, udijeli mi milostivo po otajstvu ovoga sakramenta oproštenja mojih grijeha, da zavrijedim dostojno služiti tvome veličanstvu’’. Molimo dragi vjernici za naše svećenike, da u vjernosti tradiciji Crkve koja je jedino jamstvo njezine istinske obnove, budu istinski po Srcu Isusovom, čiju će ljubav ižarivati u svom djelovanju.

Ovo djelo obnove Crkve ne bi bilo od Boga, i kao siguran znak njegove prisutnosti i potpore, prepoznajemo poteškoće i protivljenja kroz koje svi mi po Božjem dopuštenju trebamo prolaziti. Suočeni smo s brojnim neprijateljstvima koja dolaze nažalost iz same Crkve, a ponekad sjeme razdora biva ubačeno u samu zajednicu. No utjehu nam ipak pružaju riječi sv. Petra: ,,Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista’’, kao i brojne milosti za koje svjedočimo u našim životima, koje su plod upravo čina hvale i klanjanja u tradicionalnom rimskom obredu. Dobivamo ohrabrenje, da budemo spremni, poput mučenika kojih se spominjemo u kanonu, i svoj život dati za Kristovo ime te očuvanje tradicionalne liturgije i katoličke vjere, bez koje nema spasenja.

A da bi svaki naš rad i nastojanje urodio plodom, potrebno je uteći se pomoći i zagovoru one, kojoj je Gospodin predao svakog od nas, a napose svoje svećenike, da nas trajno sačuva u svojem majčinskom okrilju, i privede Gospodinu. Pod njezinu se obranu utječemo, da ne odbije molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi: ,,Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči.’’ Amen.
vlč. Marko Tilošanec

Arhiva bloga

Glasnik: