petak, 11. travnja 2014.

Držanje rimskih prvosvećenika prema barbarima

 
Petrovska odgovornost u doba džendera

Dvojica prvosvećenika koji su na osobit način osjećali smisao petrovske odgovornosti bili su sveti Grgur Veliki (otprilike 540.-604.) i sveti Inocent I. (?-417.) čiji liturgijski spomen za obojicu pada na 12. ožujak: prvi u kalendaru Vetus Orda, a drugi u kalendaru Novus Orda.
Što podrazumijevamo pod smislom petrovske odgovornosti? „Cijela je Europa u rukama barbara…i unatoč svemu, svećenici…traže još za same sebe i razmeću se novim i profanim naslovima oholosti!“, ovo je govorio papa Grgur, jedan od najvećih prvosvećenika u povijesti koji je na sebe natovario svu odgovornost na koju je pozvan Kristov namjesnik. I danas, kao i jučer, cijela je Europa u rukama barbara koji uništavaju kršćanske korijene, koji ubijaju još nerođenu djecu, koji ubijaju one koji pate (ne razumijevajući više ni život križa, niti mogućnost čuda), koji baš među nevinima šire demonsku rodnu teoriju s razornim školskim programima. A Papa naših tragičnih dana, kako bi se mogao boriti protiv ovih krvnika? Zacijelo ne „slobodom savjesti“.
Reče Isus: "Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' (31) Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?" (Lk 23, 27-31). S obzirom na barbare onog vremena sveti je Grgur Veliki djelovao odgovorno: Langobardi uništavaju Italiju, protjerujući kler i zarobljavajući ljude. „Svojim sam vlastitim očima“, napisa, „vidio Rimljane vezane kao pse uzicom na vratu koji su odvođeni da bi ih se prodalo kao robove“.
Papini pokušaji da se postigne mir naišli su na neodobravanje cara Mauricija koji ga je optužio za nevjernost Carstvu i za nerazboritost njegovih pokušaja pregovaranja. Pontifeks je odgovorio pismom u kojem je ustvrdio da se car treba čuvati loših savjetnika koji su ga okruživali:
Italija se svednevice odvodi u sužanjstvo pod jarmom Langobarda i, dok se uopće ne vjeruje mojim argumentima, neprijateljske snage prekomjerno rastu.“ Pregovori s Langobardima su nastavljeni i donijeli su dobre plodove.
Grgur je Veliki bio djelatan na više bojišnica: pokušavao je razuvjeriti narode od idolatrije i poganstva; u manje od dvije godine deset se tisuća Angla, uključujući i kralja Kenta, Edelberta, obratilo, a doveo je do obraćenja i same Langobarde koji su s arijanske hereze prešli na katoličanstvo, zahvaljujući također i utjecajnoj podršci kraljice Teodolinde.
Pisma i propovijedi svetog Grgura dokumentiraju njegovu široku naobrazbu i mnogovrsne aktivnosti među kojima i reorganizaciju rimske liturgije i promicanje gregorijanskog korala.
Ikonografija ga često prikazuje s golubom na ramenu jer Tradicija (koju je prenio langobardski intelektualac s dvora Karla Velikoga Paul Warnefried, zvan Pavao Đakon) priča da je Papa diktirao svoje pjesme jednom monahu, izmjenjujući to diktiranje s dugim stankama; monah, postavši znatiželjan, odškrinu rub paravana koji ga je dijelio od Pontifeksa kako bi vidio što je činio tijekom dugih stanki šutnje i vidje čudo: golub (Duh Sveti) mu je diktirao pjesme u uho.
I sveti je Inocent branio papinstvo i kršćanstvo. Njegovu brižnost svjedoče brojne poslanice upućene raznim biskupima koje su postale sastavnim dijelom učiteljstva sljedećih rimskih prvosvećenika. Alarikovi Vizigoti su opsjedali i osvojili Rim tijekom njegova pontifikata. Usprkos tome, pad Rima o kojem je pisao i sveti Augustin kao i sveti Jeronim, nije obilježio opadanje papinske vlasti jer je Papa vlastitom odlučnošću i s Božjom milošću uspio postići dogovore s Alarikom koji je svojim ljudima dao punu slobodu za pljačkanje, ali je naredio da poštede život stanovništvu i da poštuju crkve.
Prva misao i svetog Grgura Velikoga kao i svetog Inocenta koji su bili svjesni odgovornosti svojeg božanskog poslanja uvijek je i samo bila obrana vjere i Kristove Zaručnice i nikome, čak ni barbarima nisu dopustili da ih gaze.


Izvor: Corrispondenza Romana