nedjelja, 11. svibnja 2014.

III. nedjelja nakon Uskrsa

 

Tekstovi i molitve današnje nedjelje stavljaju pred nas temu strpljivosti i ustrajnosti u podnošenju trpljenja i žrtvi, kao svjedočanstvo za vjeru. Može nam se činiti neobičnim, zašto upravo u ovo uskrsno vrijeme, koje je obilježeno radošću, nalazimo ovu poruku. No upravo je to jedan važan segment naše uskrsne vjere, da ona ne prebiva samo u nadnaravnom području, nego nas upućuje na našu zemaljsku stvarnost, u kojoj smo duboko ukorijenjeni, i gdje snaga Gospodnjeg uskrsnuća treba dobiti svog odraz, u našim životima.

,,Zaista, kažem vam, vi ćete žalovati i plakati, a svijet će se veseliti", govori nam Gospodin u današnjem evanđelju. Vjerujem da ove riječi ne predstavljaju za nas ništa strano. Možda njihovo ostvarenje možemo doživjeti i svakog dana, u optužbama, prigovorima, prijekim pogledima, na koje nailazimo u našoj okolini – kod ljudi koje susrećemo, u profesionalnim kontaktima, pa čak i u našoj rodbini i obiteljima. Vjernost tradiciji – katoličkoj vjeri i liturgiji svih vjekova, u današnje je vrijeme osobita žrtva. Svijet koji se veseli, u svojim osudama i progonima, nije samo onaj nevjerni, bezbožni svijet, nego nažalost i sami predstavnici Crkve i katolici, koji su se okrenuli protiv tradicije svoje Crkve, koja je toliko važna za očuvanje naše vjere. Zaista mučna situacija, ali to u svojoj biti nije ništa novo; jer one koji su vjerni Bogu, uvijek će zadesiti ta sudbina, nove su samo okolnosti u kojima se danas nalazimo.

A kako odgovoriti na taj današnji izazov? Sveti Petar nam odgovara u današnjoj poslanici: ljubljeni, zaklinjem vas, kao tuđince i putnike, klonite se tjelesnih požuda koje vojuju protiv duše. Provodite dobar život među poganima da bi, promatrajući ga po vašim dobrim djelima u onome u čemu vas sada napadaju kao zločince, proslavili Boga na dan pohođenja. Ovdje smo na zemlji samo tuđinci i putnici. Nemamo trajnog prebivališta, kako kaže sv. Pavao, nego težimo prema nebeskoj domovini. Tada ćemo Gospodinovo uskrsnuće i sami doživjeti, no da bismo to ostvarili, moramo ostati Gospodinu vjerni. Za to nije dovoljno da se samo ophodimo prema našim ljudskim nagonima, nego trebamo krotiti sve ono neuredno u sebi. Tjelesne požude koje vojuju protiv duše pogađaju svakoga od nas. Svi mi nosimo u sebi slabu i krhku ljudsku narav, koju smo naslijedili od naših praroditelja te je ranjena istočnim grijehom. Zato nam je potrebna Božja milost, koja će uzdići, i ojačati našu ljudsku narav, da bismo tako mogli posve živjeti u Kristu. Naš dobar primjer, čisti život, mora uvijek biti ono glavno svjedočanstvo, onaj kamen spoticanja protiv kojeg naši protivnici neće ništa moći, i koji će ih voditi da spoznaju istinu. Upravo za to molimo u današnjoj zbornoj molitvi: da Gospodin pokaže svjetlo svoje istine onim kršćanima koji su zastranili, da se vrate na put pravednosti.

Uočavamo draga braćo, oko sebe strašne posljedice raskršćanjenosti. Koliki su oni koji se hvale kršćanskim, katoličkim imenom, a da su prema svojoj vjeri postali posve ravnodušni! Kako su nažalost mnogi katolici nasjeli na ovaj duh vremena – duh materijalizma, hedonizma, lažnog humanizma, koji čovjeka postavlja u središte svega, tako da se on izjednačuje, ili čak ustupa mjesto koje pripada Bogu. I sve to, moramo sa žaljenjem konstatirati, pod uplivom Drugog vatikanskog sabora, koji je svojom politikom dao povoda takvim posljedicama. Koncil je kao glavno načelo postavio dijalog, prilagođavanje toj modernoj kulturi, duhu vremena koji je uistinu obuzeo mnoge katolike. I ti su isti onda postali najveći neprijatelji istinski katoličke kulture. Zato je žalosno, da naši najveći naprijatelji danas nisu bezbožni svijet, pa možda čak ni otvoreni modernisti, nego tzv. neokonzervativci, oni koji pod lažnim prizivom na poslušnost i vjernost poglavarima u Crkvi, provode najžešće progone protiv tradicionalnih katolika, čiji je jedini grijeh vjernost Crkvi svih vremena. Upravo su ti najrevniji branitelji ove revolucije koja se provodi u Crkvi, i od njih moramo trpjeti najveće klevete, ozloglašavanja, napade i neugodnosti. I često smo u napasti, da uzvratimo istom mjerom. Svakako, ponekad je potrebno obraniti se, na ljubazan način odgovoriti na optužbe, ali često moramo konstatirati, da je to neprijateljstvo uzelo tolikog maha, da čovjek postane jednostavno nerazuman i da bilo kakav razumni razgovor postaje naprosto nemoguć. Tada se trebamo ugledati u Kristov primjer, koji, kako nam sv. Petar govora u nastavku današnjeg čitanja: bi uvrijeđen, ali nije vrijeđao, trpio je a nije prijetio, nego je to prepuštao Sucu pravednom. Nije odgovarao na optužbe židova i Pilata, znajući da to nema smisla, nego je molio svog Oca: oprosti im, jer ne znaju što čine. To je bio njegov put, koji je vodio do uskrsnuća, a na nj je pozvan i svatko od nas.
 
Današnja situacija u Crkvi toliko je teška, da se ponekad upitamo, je li uopće izgledno da će se išta popraviti? Svijet svakim danom sve više tone u bezvjerstvo, u otpad od Boga, dotle da nam se čini nezamislivim, da će se ona prošla vremena kada je duh vjere u ovom narodu bio jak, ikad vratiti. Prekosutra obilježavamo obljetnicu prvog ukazanja u Fatimi. Ondje nam naša Gospa daje odgovor. Ona nam obećava, da će njezino Begrešno Srce na koncu pobijediti, da će svijetu biti podaren trajni mir – a taj mir ne može biti drugo nego onaj božanski, kada će se svi narodi obratiti na katoličku vjeru, i svi jezici priznati da je Isus Gospodin. Kada će doći taj trenutak, nije nam poznato. Da bi se to moglo ostvariti, Gospa je zatražila da papa zajedno s biskupima posveti Rusiju njezinom Bezgrešnom Srcu. To se zasad nažalost nije dogodilo. Prepuštamo sve u ruke Božje providnosti, a na nama ostaje, da za to molimo. Upravo je to jedna od nakana križarske vojne svete krunice, koja ulazi u svoju završnu fazu – još je nešto manje od mjesec dana preostalo. Uključimo se zato u nju s posebnim žarom, za obnovu vjere u Crkvi, i za ostvarenje Kristova kraljevstva u svijetu.
 
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
 
vlč. Marko Tilošanec