srijeda, 10. rujna 2014.

Koji stav trebamo zauzeti prema Papi?


Trenutačna je crkvena kriza na koncu i kriza papinstva. Nisu se samo teolozi i biskupi, nego i sami pokoncilski pape odrekli Kristova kraljevstva, njegove kraljevske vlasti nad društvom i s obzirom na druge konfesije i nekršćanske religije uvijek ponovno vršili čine koji su u protuslovlju s katoličkom vjerom. Upravo se sada vladajući papa Franjo od početka svojeg pontifikata istaknuo izjavama koje su šokirale tradicionalne vjernike.


Koji stav katolik u ovoj krizi treba zauzeti prema Papi?


Ponajprije se ne smije dopustiti da nas povede strast ili pobuna, nego se čovjek treba upitati kako valja reagirati na ovu krizu u svjetlu vjere.


A vjera nam govori da crkveni pastiri unatoč svojoj visokoj službi ostaju slabi i grješni ljudi. Tko poznaje crkvenu povijest, zna da je Crkva uvijek ponovno patila pod lošim pastirima. U vremenima u kojima su moralno izopačeni pape sjedili na Petrovoj stolici trebala je jaka vjera da se u ovim ljudima unatoč njihovim očitim grijesima vidi Kristova namjesnika. U određenom je smislu vrijeme između Tridentskog i II. vatikanskog sabora bilo sjajno vrijeme crkvene povijesti jer su pape ovoga vremena bili svi dobri pape i biskupi su općenito dobro vršili svoje dužnosti. To nije uvijek bilo tako.


Ali zar raniji pape nisu uvijek ostali čvrstima u vjeri i onda kada njihov vlastiti život nije bio primjeren?


Nedvojbeno se današnja kriza od mnogih ranijih kriza razlikuje po tome što je kriza vjere, a ne ćudoređa dok ćudoredno upitni pape iz prošlosti većinom nisu skrivili u vjerskim pitanjima. Unatoč tome, bilo bi krivo kada bi netko tvrdio da ne postoje povijesne paralele s današnjom krizom.

Tako je papa Liberije popustio pritisku arijanaca koji su nijekali Kristovo božanstvo, ekskomunicirao je 357. godine biskupa Atanazija, najrevnijeg branitelja katoličkog nauka i potpisao je dvosmislenu ispovijest vjere. Atanazija Crkva danas časti kao sveca, Liberija, naprotiv, ne časti.

U sedmom je stoljeću carigradski patrijarh Sergije izmislio krivovjerje monoteletizma. Ova zabluda tvrdi da u Kristu postoji samo jedna volja, nasuprot čemu Krist uistinu posjeduje dvije volje, naime božansku i ljudsku volju. Sergiju je uspjelo zavarati papu Honorija i pridobiti ga za sebe. Čini se da Honorije cijelo pitanje zapravo nije dobro razumio i neoprezno ga riješio misleći da je posrijedi teološka prepirka. On, dakle, nije zbilja zastupao Sergijevo krivovjerje, ali je ipak stao na njegovu stranu i nametnuo je šutnju svetom Sofroniju koji je branio katoličku stvar. Papu je Honorija stoga III. carigradski sabor čak osudio kao heretika. Papa Lav II. je potvrdio ovu osudu, zapravo ne zbog hereze, nego zbog zapuštanja svojih dužnosti.

Godine 866. papa je Nikola I. u jednom pismu Bugarima proglasio valjanim krštenje koje nije podijeljeno „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, nego samo „u ime Isusa Krista“. Unatoč tome bi Crkva danas jedno takvo krštenje držala nevaljanim. Izgovor da je papa Nikola ovdje odgovorio samo kao privatni učitelj ne vrijedi, jer ako se iz Bugarske pošalje upit papi, ne očekuje se njegovo privatno mišljenje, nego odgovor Kristova namjesnika.

Po ovim primjerima, osobito po primjeru svetog Atanazija, vidi se da i pojedini biskup može biti u pravu protiv pape. Možda će i pokoncilski pape jednom službeno biti ukoreni zbog zapuštanja svoje dužnosti kako se to dogodilo Honoriju I. Valja imati u vidu da Crkva ni o jednom od ovih papa nije tvrdila da nisu bili valjani pape ili da su zbog svojih pogrješaka izgubili svoju službu.


Ali kako se ove pogrješke papa mogu uskladiti s papinskom nezabludivošću?


Stvarni problem s ovim pitanjem može imati samo netko tko ima pogrešan pojam nezabludivosti. Po nauku I. vatikanskog sabora papa je samo onda nezabludiv kada govori ex cathedra, tj. kada kao vrhovni Naučitelj narodā uzdiže jednu istinu vjere ili morala u dogmu koja obvezuje sve vjernike. U ovim slučajevima papi je zajamčena pomoć Duha Svetoga da on ne može zabludjeti. Dakle, nužan je preduvjet za nezabludivost da se papa služi svojom vrhovnom vlašću i da želi izreći konačni, obvezujući sud. To nije samo slučaj kod svečanog dogmatiziranja jedne istine, nego može vrijediti i za proglašenje svetima ili za duge vrhovne sudove.

Budući da se II. vatikanski sabor izričito odrekao svoje vrhovne učiteljske vlasti, a ni pokoncilski se pape nigdje nisu poslužili ovom vlašću – jedino bi se ovdje moglo raspravljati o slučaju kanonizacija – njihovim učiteljskim pismima ne pripisuje se nezabludivost, tj. moguće zablude u ovim tekstovima nisu prigovor protiv papinske nezabludivosti.


Zar su tekstovi papa i sabora kojima se ne pripisuje nezabludivost beznačajni za vjeru?


Nipošto. Ponajprije, pape i sabori često samo ponavljaju tradicionalni nauk i s osobitom ga strogošću ponovno predlažu. Takve pouke katolik, što je samo po sebi razumljivo, mora prihvatiti.

Postoje također i učenja kod kojih Crkva svoje vjernike ne obvezuje na isto prihvaćanje kao kod dogme, kod koje bi svako odbacivanje bilo hereza, dakle otpad od vjere. Tako primjerice Marijino općenito posredovanje milosti još nije dogma iako je više papa izričito za to zalagalo. Tko niječe takvo učenje, nije dakle heretik, nego ostaje katolik.

Načelno bi se, dakako, i takva učenja trebalo prihvatiti u vjerskoj poslušnosti, jer ako Crkva nešto uči, mora se najprije poći od toga da je to dobro promišljeno i da stoji u suglasju s čitavom vjerom. Ako postoje ozbiljni razlozi za kritiziranje takvog učenja jer ono proturječi katoličkoj Tradiciji i sadrži očite zablude, ta se kritika s dužnim respektom smije iznijeti. Takve teške razloge imamo osobito s obzirom na ekumenizam, vjersku slobodu i novu liturgiju.


Mnogi su pak mišljenja da sve mora prihvatiti što dolazi od pape i uvijek mu biti poslušan…


Zanimljivo je da se dva suprotstavljena usmjerenja, naime sedisvakantisti i konzervativni katolici, kao primjerice Bratstvo svetog Petra slažu u ovome krivom poimanju papinske službe i njegove nezabludivosti. Dok sedisvakantisti iz toga zaključuju da pokoncilski pape ne mogu biti valjani pape jer naučavaju i zahtijevaju stvari koje se protive tradicionalnoj vjeri, konzervativni katolici misle da pod svaku cijenu moraju sve prihvatiti i braniti što dolazi od pape.

Međutim, pretpostavka nije točna. Mora se slijediti papu kada naviješta objavljenu vjeru – bilo to na izvanredan ili na redovit način – te kada daje naredbe koje stoje u suglasju s ovom vjerom. Ali ako propovijeda zablude i izdaje odredbe koje su na štetu vjere, ne dugujemo mu poslušnost. Za to već imamo primjer u početku crkvene povijesti. Sveti Pavao je naime korio svetog Petra jer se ovaj zbog krivog obzira prema židovskim kršćanima povukao od stola poganskih kršćana i time izazvao opasnost podjele: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu“ (Gal 2,11). Sveti Toma to komentira na sljedeći način: „Kad bi vjera bila ugrožena, crkvene bi velikodostojnike njihovi podložnici morali optužiti čak i u javnosti. Tako ga je sveti Pavao, koji je bio podložnik svetom Petru, zbog prijeteće opasnosti sablazni u pitanju koje se tiče vjere javno pozvao na odgovornost i kao što kaže glosa svetog Augustina, sveti je Petar dao primjer čak i onima koji upravljaju da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju kao nešto nedostojno da ih ukore njihovi podložnici“.

I drugi teolozi uče u ovom smislu. Tako piše Suarez, jedan od najvećih isusovačkih teologa: „Ako naime (papa) naredi nešto protiv dobrih običaja, ne treba ga slušati. Ako nešto poduzme protiv očite pravednosti i općeg dobra, dopušteno je oprijeti mu se.“ (Opera omnia X, Pariz 1856. Ff, str. 321, Tractatus de fide dogmatica, disp 10, sect 6, nr.16). A sveti Robert Bellarmin misli: „Kako je prema tome dopušteno oprijeti se papi koji napadne tijelo, tako je također dopušteno oprijeti se onome koji straši duše ili zbunjuje državu, a tim više, ako bi kanio razoriti Crkvu. Dopušteno je, kažem, pružiti mu otpor, ne ispunjajući mu naredbe i sprječavajući da mu se ostvari volja“ (O papi, Augsburg 1843., str. 403.; 2. Knjiga, odjeljak 29).


Zar papa ne može izgubiti svoju službu?


Ponajprije valja imati na umu da papa zacijelo ne gubi svoju službu ako navješćuje jednu zabludu ili ako izdaje lošu odredbu. Jedino za slučaj da papa postane heretikom, tj. da uporno niječe objavljenu istinu, niz je teologa mislilo da bi papa time izgubio svoju službu. Ali u ovome pitanju ne postoji još čak ni jedinstveno mišljenje teologa, a da i ne govorimo pak o izjavi Učiteljstva. Crkveno se Učiteljstvo o ovome pitanju nije izjasnilo.

Osim toga, pokoncilski su pape doduše rekli i učinili mnogo toga što je teško naštetilo Crkvi i vjeri i što je krivovjerce ojačalo u njihovu djelovanju, ali stvarno nijekanje jedne dogme ne može im se dokazati. Nadbiskup Lefebvre je bio mišljenja da ih se mora tako prosuđivati kako je crkveno Učiteljstvo u 19. i početkom 20. stoljeća prosuđivalo liberalne katolike, koji su s jedne strane željeli biti i ostati katolici, a s druge se strane također svidjeti svijetu i izići mu koliko je moguće ususret. Pijo je IX. primjerice govorio o tim katolicima da su „opasniji i štetniji od otvorenih neprijatelja“, ali nikada nije rečeno da više nisu katolici ili da su ekskomunicirani.

Mora se stoga papu Franju držati zakonitim papom premda čovjek ne može biti suglasan sa svim njegovim izjavama. Stoga se moramo za njega moliti i dalje se vježbati u strpljivosti dok se Bogu ne svidi darovati Crkvi papu kojega se cijelim srcem može slijediti.


pater Matthias Gaudron

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.