srijeda, 3. rujna 2014.

Što su drugi pisali o svetom Piju X.


Na današnji dan, kada slavimo liturgijski spomen pape sv. Pija X., objavljujemo isječke o ovom svetom papi iz nekoliko domaćih izvora.
Sancte Pie decime, ora pro nobis!


HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA:

Pio X., sv. (pravo ime Giuseppe Sarto), papa od 1903. do 1914. (Riese, 2. VI. 1835. – Rim, 20. VIII. 1914.). Seoskoga podrijetla, zaređen 1858., mantovskim biskupom postao je 1884., a venecijanskim patrijarhom i kardinalom 1893. Konstitucijom Commissum nobis okončao je miješanje svjetovnih vladara u izbor papa. Ukinuo je zabranu Pija IX. po kojoj katolici ne smiju sudjelovati u političkome životu u Italiji. Nastojao je oko unutarnje reforme Crkve i njezine duhovne obnove. Preuredio je Rimsku kuriju (1908.), promicao gregorijansko pjevanje, obavio reviziju rimskoga časoslova i započeo pripremu Zakonika kanonskoga prava (dovršen 1917.). Propisao je sustavniju vjeronaučnu poduku i češće primanje pričesti. Brinuo se za američki katolicizam, osobito za misije među južnoameričkim Indijancima. Pokazao je veliko nerazumijevanje za susret kršćanstva s modernim dobom. Enciklikama Vehementer nos i Gravissimi officii (1906) odgovorio je na odvajanje Crkve od države u Francuskoj (1905.). Modernizam je osudio dekretom Lamentabili (1907.) i enciklikom Pascendi (1907.) te uveo antimodernističku prisegu. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij (1907.). Osudio je socijalne pokrete demokršćanskog usmjerenja u Italiji (don Romolo Murri) i Francuskoj. Kanoniziran je 1954.

VERBUM: o knjizi
Bukteći oganj
Sveti Pio X.


U ovoj knjizi znameniti pisac kršćanskih romana prikazuje jedinstveni životni put čovjeka iz priproste obitelji koji je postao svećenik te od svoje kapelanske službe kročio sve do vrha u crkvenom službovanju, do papinstva. Još za vrijeme života označavan je počasnim naslovima „Svetac“ i „Narodni Papa“. Takav je bio Papa Pio X. kojemu dušobrižništvo nije bilo samo neka fraza nego životna zadaća. Knjiga je puna životnosti i humora, oduševit će svakog čitatelja, bez obzira bio star ili mlad.


KATOLIČKI TJEDNIK:

PAPA PIO X.
3. rujna
Giuseppe Melchiore Sarto rođen je 2. lipnja 1835. u malenom gradiću Rieseu u Italiji. Vodeći već od malena solidan kršćanski život usađen u obitelji, stvorio je povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja. Jacopo kardinal Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Giuseppea osigurao besplatno mjesto za školovanje. Tamo je proveo osam godina studirajući klasične jezike, književnost, filozofiju te potom i teologiju. Nakon očeve smrti osjetio se dužnim da odustane od školovanja kako bi pomogao majci, braći i sestrama, no majka ga je srećom odgovorila od tog nauma. Svoju svećeničku službu počeo je 1858. i obilježio je svećeničkom revnošću, požrtvovanosti i ljubavlju prema siromasima, kasnije kao biskup je pokazivao čvrstu ruku prema nedostojnim svećenicima. Na tajnom konzistoriju 1893. papa Lav XIII. imenuje ga kardinalom, a tri dana kasnije i venecijanskim patrijarhom, ali se morala čekati službena potvrda Austrije jer je tada jedino car mogao imenovati patrijarha. Uz oduševljene puka u Veneciju je ušao 24. studenog 1894. te se kroz deset godina svoga djelovanja pokazao pravim pučkim pastirom, prakticirajući život u istinskom siromaštvu 20. srpnja 1903 umire Papa Lav XIII. umire, a kardinal Sarto je 4. kolovoza izabran za novog papu. Uzeo je ime Pio. U svom pontifikatu napisao je tri enciklike kojima je osuđivao pogoršanje položaja vjernika u Francuskoj: „Vehementer Nos“, i u kojima se usprostavio modernizmu, agnosticizmu i imanentizmu: „Une fois encore i Pascendi“. Priredio je novi Rimski katekizam a u nekoliko se dokumenata založio za katehizaciju. Zabranio je katolicima sudjelovanje u političkim pitanjima, mnogo se zalagao za bolje vjersko podučavanje te je sam nedjeljom poslije podne održavao vjeronauk. Kad je izbio I. svjetski rat, Papa je zapisao: «Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!» što se na kraju ispostavilo istinitim. Kad je car Franjo Josip I. zamolio za blagoslov austro-ugarske vojske, Papa je odgovorio: «Blagoslovit ću samo mir», jer je njegov stav bio neutralan. Papa Pio X., shrvan bolešću i ratom, umire 21. kolovoza 1914., u 79. godini života, u siromaštvu kako je i živio. Pokopan je u grobnicu kripte bazilike sv. Petra. Deset godina nakon njegove smrti papa Pio XI. pokreće postupak beatifikacije zbog njegova skromnog, svetačkog života, rada i zasluga, a svecem ga proglašava papa Pio XII., 29. svibnja 1954. Tijelo sv. Pija X., danas je u bazilici sv. Petra u brončano - staklenom sarkofagu izložen pogledima vjernika.

Ksenija Ninić


PREDKONCILISKI DOKUMENTI

Najznačajniji pretkoncilski dokumenat o crkvenoj glazbi jest motu proprio pape Pia X. Tra le sollecitudini (Inter pastoralis officii, od 22. studenog 1903.), kojeg su smatrali „pravnim kodeksom“ crkvene glazbe. Njime je započeta velika obnova liturgijske glazbe u dvadesetom stoljeću. Prema tom dokumentu pod crkvenom glazbom imaju se razumjeti skladbe koje su tekstom, sadržajem i oblikom prikladne za svečanu liturgiju. Liturgijska glazba treba da bude sveta, zatim prava umjetnost i napokon općenita. Sv. Pio X. postavlja i ovo načelo: „Glazbena kompozicija tim je većma za Crkvu sveta i liturgijska, čim se više naslanja na gregorijanski napjev, a tim je manje dostojna hrama, čim se više udaljuje od ovog vrhovnog uzora“ (br. 3).

Sljedeći važni dokument je apostolska konstitucija pape Pia XI. o liturgiji, gregorijanskom pjevanju i svetoj glazbi Divini cultus sanctitatem (od 20. prosinca 1928.). Slijede enciklike pape Pia XII. o svetoj liturgiji Mediator Dei et hominum (20. studenog 1947.) i o svetoj glazbi Musicae sacrae disciplina (25. prosinca 1955.).

Ova posljednja ističe se temeljitom obradbom svih vidova liturgijske glazbe. Obrađuje sljedeću građu: 1. Povijesni pregled, 2. Umjetnost i njezina načela u liturgiji, 3. Osobine svete glazbe i pravila za njezino izvođenje u liturgiji, 4. Odredbe biskupima. Papa Pio XII. posebno naglašava umjetničku stranu liturgijske glazbe. Također upozorava da crkvena umjetnost, napose glazba, zahtjeva umjetnike koje nadahnjuje vjera i ljubav prema Bogu.

Valja spomenuti i dokument koji nosi naziv Uputa o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u smislu enciklika pape Pia XII. Musicae sacrae disciplina i Mediator Dei et hominum (izdao Sveti zbor obreda dne 3. rujna 1958.). Ova uputa točnije objašnjava i tumači najvažnija poglavlja spomenutih enciklika.


(prof. Marijan Steiner, Crkvena glazba, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1988.)