srijeda, 19. studenoga 2014.

Celibat - samo crkveni zakon ili apostolsko naslijeđe? (III.)


Objavljujemo u povodu intervjua vatikanskog Državnog tajnika Parolina, koji svećenički celibat stavlja na raspravu, članak u tri dijela autora Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.

Nakon što smo objavili prvi i drugi dio, slijedi treći i posljednji dio članka o apostolskom podrijetlu celibata.

Malo poznata pravila za oženjenog istočnjačkog svećenika

Na Zapadu je glede celibata bilo pravih vremena propadanja što se u katoličkim krugovima ni ranije nije poricalo. Pročitajmo samo vrijedno djelo Johanna Adama Möhlera, Der Geist des Zölibates (Duh celibata), koje je izišlo 1828. i koje je Dieter Hattrup ponovno izdao (Paderborn 1992., 63-72). Ali to nikada nije išlo tako daleko kao na Istoku gdje je brak kod svećenika službeno i općenito dopušten u svojem uobičajenom obliku.

Doduše, postoji jedna uredba koja se često previđa u današnjoj diskusiji: po tome brak mora biti sklopljen prije prihvaćanja prezbiterijata na Istoku. Ova nedosljednost morala bi se zapravo općenito zamijetiti. Zašto se onda netko ne smije oženiti i kao svećenik? Obrazloženje koje se povremeno čuje jest da je vrlo neumjesno da svećenik hoda uokolo kao prosac koji traži ženu. I premda to nije posve krivo, ne seže dovoljno duboko. U stvarnosti ovdje je nešto posve drugo razlog, naime prastaro pravilo da netko tko je oženjen doduše može biti zaređen, ali bi onda zapravo morao živjeti uzdržljivo!

I k tome pridolazi još drugi i često previđeni vidik gdje se iza toga nalaze stare uredbe o celibatu. Jer i orijentalni svećenik koji danas smije živjeti u normalnom braku, mora se prije prikazivanja svete misne Žrtve jedno određeno vrijeme uzdržavati spolnog odnosa. To je već spomenuti ukrajinski svećenik Roman Cholij s pravom primijetio (Clerical Celibacy in East and West, 151-161). Ova disciplina stoga je moguća jer se kod bizantinaca i drugih istočnjaka, ne uzimajući u obzir određene blagdane, liturgija u pravilu slavi samo nedjeljom. Po zapadnom običaju koji se može dokazati već kod Tertulijana i Ciprijana i koji se je zbilja rano, premda ne općenito prakticirao - da svećenik svednevice prinosi svetu Žrtvu, prakticiranje braka time više ne bi bilo uopće više moguće. To su sve misli koje zapadni protivnici celibata ili uopće ne poznaju ili ciljano prešućuju odnosno omalovažavaju!

Jedna slična praksa „kultne svetosti“ postojala je uostalom već kod starozavjetnih svećenika. (12) Ovdje bi trebalo, kako i Legrand primjećuje (vidi napomenu 12), radije uzeti ovaj pojam nego inače uobičajeni pojam „kultne čistoće“; jer legitimno vršenje bračnog čina koje Bog želi ne uzrokuje onečišćenje premda se u crkvenim tekstovima katkada pojavljuje predodžba o „okaljavanju“ seksualnim kontaktom. Svjedočanstva o tome se mogu pronaći primjerice kod Andreasa Weckertha, Das erste Konzil von Toledo - Ein kirchenhistorischer und philologischer Kommentar, Diss. Bonn 2002., 141-145.

Onu uzdržljivost u svetoj službi koja većini naših suvremenika s obzirom na nemjerljivo i sramotno prenaglašavanje čovjekove spolnosti izmami samo podrugljiv smiješak, poznavalo je uostalom već i poganstvo. O ovome se može pročitati u: Eugen Fehrle, Die kultische Keuschheit im Altertum (RGVV 6, Gießen 1990., pretisak 1966.) – no, čini se da je uzdržljivost tijekom cijelog života bila prije iznimka u poganskom svijetu (G Schöllgen, članak: „Jungfräulichkeit“, u: RAC 19/1999, 524-531). Od biskupske službe oženjeni je klerik uostalom isključen i na Istoku što opet predstavlja određenu nedosljednost. Jer Ordo ređenja đakona, svećenika i biskupa treba se dakle, kako smo već konstatirali, promatrati kao jedinstvo.

Povratak istinskoj biti i dostojanstvu katoličkog svećeništva

Do dana današnjega Rimokatolička je Crkva u svojem nauku o kleričkom celibatu duga stoljeća ostala vjerna apostolskom idealu pošto je to u Antici i u Srednjem vijeku sve dosljednije provodila u praksi. Bila je spremna odstupiti od toga samo ako je bilo posrijedi veće dobro. Odnosi li se to na novostvoreni stalni đakonat, čisto sumnjamo.

Nadajmo se da se celibat viših klerika neće dalje podrivati ili posve ukinuti! Za čuvanje ove karizme koja je usko povezana sa službom ovog božanskog dara milosti, potreban je poglavito povratak istinskoj biti i dostojanstvu katoličkog svećeništva. To opet nije moguće bez ponovnog stvaranja duboke liturgijske pobožnosti i sakralnosti. Ako dobro vidim, vladajući je Papa načelno ispravno spoznao ove odnose premda još nisu dostatne sve praktične mjere. U svakom slučaju, što se tiče obrane svećenstva koje živi u beženstvu u nasljedovanju Krista, istinskog blaga Katoličke Crkve, čini mi se da se možemo pouzdati u Benedikta XVI.



Završne bilješke
12 Lucien Legrand, Jungfräulichkeit nach der Heiligen Schrift (Djevičanstvo prema Svetom pismu), Mainz 1966., 72-79, usp. Möhler a.O. 44sl. U spomenutoj novoj knjižici o celibatu doduše se s pravom primjećuje razlika prema starozavjetnim svećeničkim običajima (Giorgio Paximandi, Ist der Zölibat ein Überbleibsel aus der alttestamentlichen Zeit mit ihren Reinheitsvorschriften für den Priester? - Je li celibat ostatak iz starozavjetnog vremena s njegovim propisima čistoće za svećenika?, u: Arturo Cattaneo, Verheiratete Priester, 20-22).

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.