Christus Rex

Za slobodu i istinu


Bila je već duboka noć kad je Merry del Val završio svoje izvješće o teškom stanju Crkve u Francuskoj. On je kratko vrijeme nakon izbora Pija X. imenovan za kardinala državnog tajnika i ukrašen purpurom. Pio X. ga je slušao zatvorenih očiju, obuhvativši rukama križ na prsima.


Dakle, pitanje je, reče on konačno, hoćemo li priznati Udruženje kulta koja traži slobodnozidarska vlada i dopustiti kleru da s njima surađuje ili ne.


Da, to je pitanje. Ta je odluka vrlo dalekosežna. Nema sumnje da će Crkva u Francuskoj pasti u bijedu ako joj zabranimo sudjelovanje s Udruženjima kulta. Vaša Svetost znade da su se uvaženi glasovi u Konzistoriju digli za dopuštenje da se time zaštiti francuski kler od krajnje stiske. Rastava Crkve od države otela je Crkvi u Francuskoj godišnje prihode u vrijednosti od 44 milijuna franaka. Ako ne pristanemo uz Udruženja kulta, uzet ćemo kleru i posljednjih šest milijuna franaka koje je vlada spremna dati ali samo preko Udruženja kulta.


Vi govorite o milijunima franaka, a ja mislim na isto toliko milijuna duša kojima je ugrožen spas. Vi znadete i sami da bismo time, kad bismo priznali Udruženje, doveli Crkvu u kobnu ovisnost o bezbožnoj vladi. Vi govorite o koncesijama, Eminencijo. Vi znadete s kakvom je nezahvalnošću Francuska platila popustljivost Rampolline politike.

U nekim krugovima se ističe činjenica da je Vaša Svetost ipak pokazala vrlo veliku pomirljivost prema politici Italije.


Eminencijo!, odgovori Pio nestrpljivo. – Vi znadete da se u Rimskom pitanju radi o zemaljskom dobru, o Crkvenoj državi, ali ovdje se radi o spasu besmrtnih duša. Ja želim mir, da, ja želim izmirenje s Kvirinalom i spreman sam učiniti sve što mi savjet dopušta. No, ja ne želim nikakva mira na račun ljudskih duša, otkupljenih Isusovom krvlju. To je razlika, Eminencijo. Govori se tako mnogo o dobrima Crkve, a zaboravlja se pravo dobro, spas duša.


Papa položi ruku na knjigu Novoga zavjeta.


Pisano je: I poveo ga je na visoko brdo i pokazao mu sva blaga i bogatstva svijeta i rekao mu: Sve ću ti ovo dati ako padneš te mi se pokloniš. Došao je opet taj čas, Eminencijo, čas kušnje. Smije li nas zateći slabe?


Hoće li francuski kler imati snage da joj se odupre?


Hoće, ja sam siguran. Kardinal Ferrata me je upitao kako će pariški nadbiskup vršiti svoju službu bez doma, bez dohodaka, bez crkve. Odgovorio sam mu, ako se nadbiskup ne osjeća sposoban, prenijet ću njegovu službu na jednog franjevca koji je ionako obvezan na potpuno siromaštvo. No, ja imam veliko povjerenje u francuski episkopat i njegov kler.


Postavio sam svoje prigovore samo radi toga da upozorim Vašu Svetost na krajnje posljedice one nužne odluke, a ne zato sa Vas sklonem na „da“ ili „ne“!, reče Merry del Val koji se pobojao da bi ga Sveti Otac mogao krivo shvatiti.


A kad bih Vas ja zapitao što vi držite za pravo, „da“ ili „ne“, što biste mi odgovorili, Eminencijo?


Kad me silite da dadem odgovor na to pitanje, Sveti Oče, tada Vam savjetujem da kažete „ne“! Mi ne smijemo slobodnim zidarima izaći u susret ni za jedan jedini korak! odvrati kardinal čija se ruka i nehotice stisnula.


Zahvaljujem Vam, Eminencijo! Odgovori Pio tronuto. – To je i moje mišljenje. No, sada me, molim Vas, pustite samoga! Prije nego donesem konačnu odluku, moram razmisliti i moliti.


Još dugo nakon odlaska Merry del Vala sjedio je Pio duboko razmišljajući. Već je tri godine nosio teret pontifikata, njegova je kosa posijedjela, a njegovo srce se umorilo. Od prije kratkog vremena počeo je osjećati teret svojih godina. Bio je uvjeren da je nadvladao čežnju za rodnim zavičajem koja je mučila njega siromašnog vatikanskog sužnja, ali je odgovornost bivala iz dana u dan sve teža i potisnula ga gotovo sve do zemlje.


Sada dakle Francuska! Kolike li boli vidjeti da su se rastrgale stare veze između te zemlje i Apostolske Stolice! Bezbožna je vlada u Parizu opozvala svoga poslanika u Vatikanu i protjerala nuncija. Ali je Pio X. nekoliko mjeseci kasnije dao toj izmučenoj zemlji novoga blaženika, uzdigavši na oltar pobožnog župnika Ivana Vianneya.


Papin je pogled dugo počivao na slici velikoga dušobrižnika iz Arsa koja je stajala na njegovom radnom stolu. – Kako bi ti odlučio?, šaptao je. Kad bi ti imao birati između dobara i slobode Crkve, za što bi se ti odlučio? Ne, ne smijem te pitati jer znadem odgovor. Zar ne, ti bi rekao: Uzmite mi sve što imam! Ja trebam samo mali željezni lonac da mogu skuhati svoje krumpire. Ali Crkva mora biti slobodna.

Pio se podigne, prođe najprije kroz predsoblje pokraj sobnog ađutanta koji ga je iznenađeno pogledao, a potom kroz hodnike, stepenice i lože, pokraj čuvara palače i uputi se, a da nije prihvatio pratnju, u crkvu Svetog Petra. Pred Confessio se bacio na kameni pod i molio prvog papu za svjetlo i jakost.

U bazilici je bilo mračno, samo su pred oltarima tinjale crvene svjetiljčice. Na Papin mig povukli su se Švicarci koji su držali stražu tako da je veliki molitelj bio sam, posve sam sa svojim mislima i sumnjama koje su razdirale njegovo srce.

Činilo mu se u taj čas da vidi mnogo tisuća siromašnih svećenika s otrcanim talarima koji su došli iz bijede i prema njemu pružaju ruke koje su bile prazne. Bi li ih mogao pustiti da potonu u neizrecivom siromaštvu? Zar ne snosi i on krivnju za njihovu muku i nevolju? Ne tjera li ih on u beskonačno mučeništvo? U mučeništvu gladi i bijede?

Neće li oni podleći kao prosjaci poradi tog pripuštanja Božjega? Smije li on natovariti na njihova jadna ramena takav teret?

No, nije li za njih vrijedila ona Isusova utješna riječ? „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“

Kratka se ljetna noć približavala kraju. Posljednje su zvijezde blijedjele i prvo je jutarnje svjetlo prodrlo u svetište. Papa je još uvijek klečao pred Confessio i molio. Sat na Svetom Petru je odbio četiri. Pijo se podignuo. Bilo mu je zima, ali je njegovo srce bilo puno mira i sigurnosti. U prvom svjetlu dana sjajila su se zlatna slova nad grobom prvog pape:

Non praevalebunt!“ – „Vrata paklena neće je nadvladati“.

Odlučio sam, rekao je nekoliko sati kasnije Merry del Valu. Moj odgovor je „ne“!

Deo gratias! Odvrati kardinal, a onda prigne koljeno i poljubi ruku Svetom Ocu.

Dne 10. kolovoza 1906. izišla je enciklika „Gravissimo officii munere“ koja je navijestila čitavom svijetu da se Crkva neće prignuti pred svjetovnom vlasti. Ona je ujedno zabranila francuskom episkopatu i kleru suradnju s takozvanim Udruženjima kulta.

Crkva je u Francuskoj izgubila svoje posjede i zapala u bijedu, ali je njena sloboda bila spašena. Kod francuskih je katolika Papina odluka naišla na oduševljeni odjek. Oni su dragovoljno štitili svoje svećenike od krajnje bijede. Isto se tako požrtvovno odrekao sav kler cijele zemlje svojih zemaljskih dobara da živi od milostinje vjernika.

S velikim je klicanjem Pio gledao besprimjerno junaštvo progonjenih.

(Wilhelm Hünermann, Bukteći oganj – Sveti Pijo X., Treće hrvatsko izdanje, Đakovo 2007., str. 307 – 310)

Arhiva bloga

Glasnik: