Christus Rex

Na putu decentralizacije istine?


Dana 17. listopada 2015., pošto su prošle dvije trećine druge Sinode o obitelji, papa Franjo je predsjedao svečanosti u sjećanje na ustanovljenje Biskupske sinode koju je utemeljio Pavao VI.

U svojem govoru spomenuo je nužnost da se preradi Petrova služba u nadi da će se tako promicati sinodalnost i biskupska kolegijalnost te je zahtijevao „jaku decentralizaciju“ Crkve u korist lokalnih episkopata. „Papa ne stoji sam iznad Crkve, nego joj pripada kao krštenik među krštenicima i u Biskupskom zboru kao biskup među biskupima. Istodobno je pozvan kao nasljednik apostola Petra upravljati Rimskom Crkvom koja u ljubavi predsjeda svim crkvama“, rekao je Papa.

Onda je Papa ponovio svoju želju koju je već 2013. godine bio izrekao u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium o „obraćenju papinstva“. U ovome dokumentu čovjek koji se sam predstavlja kao Rimski biskup tuži se na „preveliku centralizaciju“ koja se „nije pokazala od pomoći, nego otežava crkveni život i njezinu misionarsku zadaću“. Molio je da se izradi iscrpna studija o statusu biskupskih konferencija kako bi se njima „dodijelile određene zadaće, među njima i istinska učiteljska vlast“. Reforma crkvenih struktura, napisao je Franjo dalje, zahtijeva od svakoga da bude „hrabar i kreativan“.

Francuski dnevnik La Croix od 17. listopada ustvrdio je u jednoj kolumni Sébastiena Maillarda: „Ovaj govor ponajprije pokazuje da trenutačna Sinoda prelazi onkraj svoje specifične teme koja se tiče obitelji kako bi sama u sebi bila primjerom za buduće napretke Crkve“. To je upravo ono što Paul-André Durocher, nadbiskup Gatineaua (Kanada) naglašava: „Mislim da je Papa prihvatio velike spoznaje Drugog vatikanskog sabora o Crkvi i ekleziologiji i pomoću njih utemeljio konkretnu sliku o pojmu 'sinodalnosti'.“ Navodeći Franjine riječi „Sinodalnost može biti put trećeg tisućljeća Crkve“, prelat dalje kaže da je Sveti Otac opisao put za budućnost Crkve, a ne samo „vježbu za sljedeće tjedne“.

Tri dana ranije, 14. listopada, njemački redovnik Jeremias Schröder (naša fotografija), poglavar benediktinske kongregacije svete Odile, na poziv patera Federica Lombardija, glasnogovornika Svete Odlije, dao je novinarima izvješće o raspravama tijekom Sinode. Rekao je sljedeće: „Mnogi govori tijekom općih rasprava spomenuli su mogućnost svladavanja pitanjā na temelju jednog određenog kulturnog surječja. Rekao bih da je bilo gotovo dvadeset intervencija i da su samo dvije ili tri govorile protiv toga, rekavši da bi u interesu jedinstva Crkve prenošenje ovlasti imalo fatalne posljedice.

Ja sam primjerice Nijemac i čini mi se da se pitanje o rastavljenima i ponovno oženjenima i dalje promatra važnim, a mnogo manje na drugom mjestu. To je tema kod koje bi bile moguće izvorne pastoralne ideje, isto kao i na razini našega shvaćanja homoseksualnosti, jedno pitanje koje se zbilja mijenja iz kulture u kulturu. Nacionalne biskupske konferencije bi se mogle ovlastiti da traže pastoralna rješenja u skladu sa svojim specifičnim kulturalnim surječjem.“

Nastavio je rekavši: „Za svaki problem ne trebamo jedinstveno rješenje iz Rima za cijelu Crkvu. Crkva bi možda trebala doći do jedinstvenog stava o činjenici da je dopustiv jedan drugi pristup kompleksnoj temi obitelji u različitim društvima i krajevima svijeta. Jedan član Benediktinskog reda na Bliskom Istoku nedavno mi reče: Priznavanje određenih oblika homoseksualnog života od Crkve bilo bi zamislivo, čisto hipotetski govoreći, možda u Europi. Ali u islamskom kontekstu bi to bilo posve nemoguće.“

Takve izjave podsjećaju na jednog drugog Nijemca, naime kardinala Reinharda Marxa koji je u veljači ove godine izjavio da Crkva u Njemačkoj nije „rimska filijala“.

Međunarodna web stranica Voice of the Family (Glas obitelji) 17. listopada jasno i glasno je kritizirala ove heterodoksne izjave: „Što je u praksi moralno ili duhovno ispravno ili krivo, treba ovisiti o tome koja biskupska konferencija o tome govori. Da budemo iskreni, ovo prešutno trpljenje relativizma od sinodskih otaca i kardinala Marxa natuknuo je već nitko manji nego sam papa Franjo koji u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) napisao da 'pravni status biskupskih konferencija koji ih vidi kao subjekt sa specifičnim ovlastima, među kojima i pravom doktrinarnom vlašću, još nije dovoljno razrađen.'…čini se da ovo upućuje na to da bi Franjo bio otvoren za mogućnost decentralizacije i prenošenja određene doktrinarne moći papinstva pojedinim biskupskim konferencijama. Ako ovo uopće nešto znači, onda upravo to da se biskupskim konferencijama daje moć o stezi i o nauku koji se razlikuje o nauka drugih biskupskih konferencija.

S obzirom na debakl koji možemo zamisliti i koji će jamačno uslijediti ako se biskupskim konferencijama dade doktrinarna i stegovna vlast, kardinal Gerhard Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere je osudio cijelu ideju kao 'posve protukatoličku ideju koja ne može funkcionirati i koja ne poštuje katolicitet Crkve'. I zbilja, katolički doslovno znači sveopći, univerzalan kao u univerzalnom moralnom i duhovnom kodu koji vrijedi za sve i svagdje, za vijeke vjekova: to je suprotnost relativizmu koji kaže da su moralne i duhovne istine istinite samo za neke krajeve ili za određeno vrijeme…. Prenošenje ovlastī papinstva na biskupske konferencije stoga ugrožava i katolicitet (univerzalnost) kao i jedincanost (jedinstvo) Crkve tako da bi nastala zbrka, konglomerat 'Crkava' koje djeluju pod svojim vlastitim pravilima i uvjerenjima i na koncu stoje pod stijegom ćudi pojedinih ega koji ih nastanjuju.“


Izvor: La croix / Voice of the Family/ blog Jeanne Smits – DICI br. 323 od 23. listopada 2015.


Arhiva bloga

Glasnik: