nedjelja, 29. ožujka 2015.

Gospodinov ulazak u Jeruzalem


Veliko mnoštvo koje je došlo na blagdan, kada su čuli da dolazi Isus u Jeruzalem, uzeše palmove grane, iziđoše mu ususret i klicahu: Hosana, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov. Palmove grane izražavaju čast i pobjedu, jer će Gospodin smrću nadvladati smrt i slavnim križem pobijediti đavla, začetnika smrti. Poklik s kojim su ga pozdravljali: hosana, kako kažu neki koji su poznavali hebrejski jezik, nema neko posebno značenje, već je to usklik, poput drugih sličnih koje koristimo da bismo izrazili radost ili žalovanje.

 
(sv. Augustin, iz II. čitanja matutina)

srijeda, 25. ožujka 2015.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (V.)


U ovom nastavku serijala 'Svećeniče, gdje je tvoja Misa?' imamo prilike održati intervju sa svećenikom čije se svjedočanstvo nalazi u istoimenoj knjizi, a koji nam dolazi iz susjedne Slovenije. Riječ je o p. Vidku Podržaju, tradicionalnom svećeniku koji vodi apostolat za skupinu slovenskih vjernika u kapelici Gospe od Dobrog Uspjeha u mjestu Zaklanec nedaleko Ljubljane. Ovom prilikom želimo p. Vidka upitati o razlozima njegovog opredjeljenja za katoličku Tradiciju, kao i putu koji ga je vodio do njegovog ostvarenja.


1. Poštovani p. Vidko, u Vašoj kratkoj biografiji čitamo da ste dvaput ulazili u svećeničku formaciju. Molimo Vas da nam ukratko opišete kako je ta formacija izgledala?


Doista sam bio dva puta u Bogosloviji u Ljubljani (1980. - 1981.; i 1990. - 1994. god.). U tom vremenu nisam znao ništa, ili jako malo, o tome što se događa u Crkvi u svijetu. Jedino kada sam bio u JNA u Skoplju prije bogoslovije i kazao da idem za svećenika, morao sam redovito na raporte u kancelariju oficira, gdje su me ispitivali i htjeli preobratiti na svaki način. Htjeli su me moralno pokvariti i prijetili su mi strijeljanjem i drugim stvarima, a desetari su me jednom tukli i gnjavili, kako su već mogli. Na jednom takvom raportu kazali su mi da oni imaju svog čovjeka u Vatikanu i da im je taj čovjek otkrio da su papu Ivana Pavla I. ubili njegovi vlastiti ljudi. Ja nisam imao pojma o tome, ali sam naslutio da se u Crkvi događa nešto neobično.

U sjemeništu sam čitao pored redovnog studija još više mnoge tradicionalne knjige iz knjižnice i sa sensusom fidei - vjerskim osjećajem, osjetio da nešto nije u redu, ali nisam znao što i zašto. Sada znam što je bilo naopako u bogosloviji i na Teološkom fakultetu. Sjećam se kako nas je jednom profesor pitao zašto ne čitamo protestantske autore. Ja sam inače bio jako šutljiv, ali u tom trenu sam uzviknuo kao pogođen gromom: „Jer smo katolici!“. I svi u razredu su mi zapljeskali. Taj je profesor otvoreno učio nekatolički nauk o duši poslije smrti. Ja sam o tome pitao jednog drugog profesora, koji je potvrdio moje sumnje, ali tako da sam znao da on tu ne može ništa pomoći. Onaj prvi profesor nam je rekao da on ide na župe pa ljude uči taj njegov nauk i da su ljudi uzbuđeni i kažu kako Crkva to nije nikad tako učila, a on ih uvjerava u svoj nauk. Ja sam iz knjižnice donio na fakultet cijelu hrpu knjiga i rekao studentima neka si tu pročitaju pravi nauk Crkve koji je drukčiji od profesorovog.

Kako već možete sami ustanoviti, taj modernistički profesor slobodno je predavao svoje zablude i dalje i čak je postao nadbiskup, ali je na kraju zbog velikih afera morao dati ostavku i bio je smijenjen s nadbiskupske stolice. Slično je bilo i kod drugih profesora, s puno citiranja protestantskih teologa i protestantskih nauka. A bilo je tu i tamo iznimaka. Jedan profesor je uvijek klečeći molio prije i poslije predavanja. Bio je jako konzervativan i pravovjeran, ali su ga ostali smatrali zbog toga crnom ovcom.

Na Fakultetu i u bogosloviji bila je poznata poslovica da ima u Rimu puno vjere. Zašto? Jer ju svaki, koji ide tamo studirati, tamo i izgubi! Moj me je nadbiskup Alojzije Šuštar dva puta pitao želim li ići studirati za doktorat u Rim jer sam imao jako dobre ocjene, ali sam mu dva puta rekao: ne, jer sam imao neizmjerni otpor prema modernizmu. „Ne“ sam rekao i rektoru Slovenika u Rimu, koji me je pitao isto, jer smo bili iz istog sela. I hvala Bogu i Djevici Mariji da nisam išao doktorirati u Rim. Dobio bih doktorat, a izgubio bih vjeru i dušu. I Isus kaže: što čovjeku koristi ako cijeli svijet dobije, a izgubi svoju dušu - vječni život!


2. Kakva su bila iskustva u Vašim prvim svećeničkim godinama? Jeste li mogli primijetiti da su zablude koje se šire u teološkim ustanovama zahvatile i narod, i u kojoj mjeri?


Bio sam kapelan dvije godine i župnik 5 godina. Kao kapelan radio sam što mi je župnik naredio. Čuo sam da ima ljudi koji su protiv modernih stvari u Crkvi, ali nisam ni ja znao što je naopako i zašto. Drugu godinu imao sam lošu savjest zbog pričesti na ruke i stojeći. Bio sam uvjeren da to nije pravilno, ali nisam znao što da radim. Jedva sam uspio da su ministranti klečali za vrijeme posvećenja u crkvi u kojoj sam najčešće misio.

Ljudi su išli gotovo potpuno za župnikom. Kad sam sam postao župnik poslije dvije godine, našao sam iznad sakristije pričesne klupe i vratio ih u crkvu. Lutherov sam stol stavio u sakristiju, stavio moći i napravio tridentski oltar za zimske Mise i počeo misiti na glavnom oltaru. Ljudima sam rekao jedne nedjelje da pričešćujem samo klečeći i na usta i svi su to uvažavali, a neki su me odmah tužili Nadbiskupiji u Ljubljani. Moj susjed koji je postao dekan rekao mi je da u Nadbiskupiji znaju sve što radim i da su jako ljuti na mene.

petak, 20. ožujka 2015.

Službeno priopćenje Generalne kuće FSSPX-a u vezi biskupskog ređenja p. Faurea


Službeno priopćenje Generalne kuće Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
u vezi biskupskog posvećenja p. Jean-Michel Faurea


Dana 19. ožujka 2015. biskup Richard Williamson poduzeo je biskupsko posvećenje p. Jean-Michel Faurea u benediktinskom samostanu sv. Križa u Nova Friburgo, u Brazilu.

Biskup Williamson i p. Faure nisu članovi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. od 2012., odnosno 2014. god., zbog svojih oštrih kritiziranja bilo kakvih veza s rimskim vlastima. Prema njima, takvi kontakti nisu u skladu s apostolskim djelom nadbiskupa Lefebvrea.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. iskreno žali što je taj duh protivljenja doveo do biskupskog posvećenja. Godine 1988. nadbiskup Lefebvre je jasno naznačio svoju namjeru da posveti pomoćne biskupe koji ne bi imali jurisdikciju, zbog stanja nužde u kojem su se Svećeničko bratstvo svetog Pija X. i vjerni katolici nalazili u to vrijeme. Njegov jedini cilj bio je omogućiti vjernicima sakramente koje će im podjeljivati svećenici, po ređenjima koje će im podjeljivati biskupi. Nakon što je učinio sve što je bilo moguće da bi dobio dopuštenje od Svete Stolice, nadbiskup Lefebvre je poduzeo svečana posvećenja 30. lipnja 1988. pred nekoliko tisuća svećenika i vjernika i stotina novinara iz cijelog svijeta. Bilo je posve očito iz svih okolnosti da je, unatoč nedostatku odobrenja iz Rima, ovaj javni čin bio za dobro Crkve i duša.

Svećeničko bratstvo svetog Pija X. osuđuje ovo biskupsko posvećenje p. Faurea, koje unatoč tvrdnjama dotičnih klerika, nije uopće usporedivo s posvećenjima iz 1988. Sve izjave biskupa Williamsona i p. Faurea dovoljno dokazuju da oni više ne priznaju rimske autoritete, osim na čisto retorički način.
 
Svećeničko bratstvo svetog Pija X. i dalje tvrdi da sadašnje stanje nužde čini zakonitim njegovo djelovanje širom svijeta, ne niječući zakonitu vlast onih za koje i dalje moli na svakoj Misi. Bratstvo namjerava nastaviti svoj rad svećeničke formacije u skladu sa svojim statutima. Ono namjerava zadržati polog vjere i čistoću moralnog nauka Crkve, u suprotnosti sa zabludama, ma od koga one dolazile, da bi prenosilo dalje takvu vjeru i moral u tradicionalnoj liturgiji i propovijedanju, u skladu s misionarskim duhom svoga utemeljitelja: Credidimus caritati [1 Iv 4,16].

Menzingen, 19. ožujka 2015.
 
Tekstovi o istoj temi:
 



četvrtak, 19. ožujka 2015.

Josipe jaki, moli za nas!


U sv. Josipu nalazimo uzvišenu krepost kršćanske hrabrosti i jakosti. Što je hrabrost? To je moralna krjepost, koja čovjeka jača da na putu za dobrim ne malakše, nadošle kako mu drago velike životne poteškoće. Tu je jakost sv. Josip pokazao u najvišem stupnju.

Zamislite samo koliko je duševne jakosti trebalo da ostane miran i ne počini ništa zbog čega bi se kasnije morao kajati kada je opazio svoju svetu Zaručnicu u blagoslovljenom stanju, a nije si mogao razjasniti stvar. Kako teške zločine ljudi počine često puta zbog kakve neznatne sumnje! Herod je na primjer posumnjao da bi mu novorođeni Krist mogao oteti i onako kukavno prijestolje. I odmah odluči ubiti ga. I kad nije mogao njega se dočepati, dade, veli sv. Pismo, poubijati svu mušku djecu u Betlehemu i okolici od dvije godine naniže. Da je u Herodu bio trunak one jakosti kao u sv. Josipu, ne bi sigurno nikada počinio tako krvavi zločin, nego bi se svladao, barem dok ne bi točno saznao o čemu je riječ.

Zamislite, koliko je jakosti trebalo sv. Josipu kad je od anđela saznao da Herod kani pogubiti dijete Isusa, i da mora zbog toga smjesta bježati u Egipat: bježati usred gluhe tamne noći s nejakim djetetom i Marijom, a možda će mu progonitelji biti neprestano za petama?

utorak, 17. ožujka 2015.

Časopis Christus Rex - br. 4



Predgovor


Dragi prijatelji i dobročinitelji, dragi vjernici,


u trećem broju našeg glasila mogli ste dobiti jedan obuhvatni pregled o tijeku i događanjima na izvanrednoj Biskupskoj sinodi u listopadu 2014. u Rimu, o temi obitelji. U međuvremenu je svim biskupima poslan zaključni izvještaj kao priprava za redovnu Biskupsku sinodu koja se treba održati naredne jeseni. Tome dokumentu priložen je još jedan spis, koji očituje nakane odgovornih, gdje se želi odijeliti crkveni nauk od pastorala. Tu stoji: naravno da je sakramentalna ženidba prema crkvenom nauku nerazrješiva, ali na pastoralnoj razini treba pronaći sredstva i putove, da bi se rastavljenima i 'ponovno oženjenima' i drugim rubnim skupinama otvorila vrata za aktivno sudjelovanje u crkvenom životu i za primanje sakramenata. Kardinal Burke je u jednom televizijskom intervjuu 8. veljače na to kazao, da će se oduprijeti, ako papa nastavi ići tom linijom: ,,Ne mogu učiniti ništa drugo". Molite puno za Svetog Oca za prosvjetljenje, molite za predstojeću Sinodu, molite da se spasi svetost i nerazrješivost ženidbe i obitelji.


U ovom, četvrtom broju našeg malog časopisa, pronaći ćete smjerokaz za današnje konfuzno stanje iz 1991. god., koji nije ništa izgubio na aktualnosti. Predavanje p. Tilošanca održano u Zagrebu 22. veljače pojasnit će vam koji je ispravan odnos prema autoritetima u Crkvi – prema Svetom Ocu, poglavito u onim stvarima kojima se katolički nauk stavlja u pitanje. Dvije propovijedi biskupa de Galarrete održane 1. i 2. veljače prigodom podjele nižih redova, tonzure i oblačenja, ojačat će vašu vjeru i bliže vas povezati s Bogoslovijom Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu.


Uskoro bi trebao biti tiskan hrvatski prijevod Katekizma o krizi u Crkvi p. Matthiasa Gaudrona, koji daje precizne odgovore na 100 pitanja. Tu vrijednu knjigu možemo vam samo najusrdnije preporučiti; predbilježite se za nju već sada!


Dajemo vam također na znanje da je osnovana Udruga svetog Josipa koja će služiti kao sredstvo za apostolat Bratstva u Hrvatskoj. Na ime Udruge otvoren je i bankovni račun na koji odsad možemo primati vašu materijalnu pomoć za sve one potrebe radi širenja vjere u vašoj domovini. Službeni glasnik FSSPX-a za Hrvatsku šaljemo svim prijateljima i dobročiniteljima besplatno. Ipak, zahvalni smo za svaki manji prilog da bi se pokrili troškovi za tiskanje i slanje časopisa. Uz naredne brojeve časopisa priložit ćemo uplatnicu da biste, kada to budete u mogućnosti, mogli pomoći našem apostolatu.


Na koncu jedan prijedlog: ako bi nam svaki primatelj Christus Rexa poslao barem jednu novu adresu od poznanika i prijatelja koji bi mogli biti zainteresirani, tada bismo mogli povećati naš registar adresa i tako pripremiti stvari za osnivanje priorata u vašoj domovini. No možete nam rado poslati i pet ili deset adresa!


Neka naš Gospodin Isus Krist podari vama i vašoj obitelji milostima ispunjenu korizmu da bismo se tako pripravili za blagdan njegovog slavnog uskrsnuća!

Vaš u Gospodinu,


p. Stefan Frey

Poglavar Distrikta

U Jaidhofu, na blagdan Ukazanja naše Gospe u Lourdesu, 11. veljače 2015.


Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na našu mail adresu:

christusrexhrvatska(et)gmail.com

subota, 14. ožujka 2015.

Termini sljedećih Misa FSSPX-a u Hrvatskoj (travanj 2015.)





Svećeničko bratstvo sv. Pija X. održat će svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu u sljedećim terminima:




U nedjelju, 12. travnja (Bijela nedjelja) u 10 h


Zagreb, Češki narodni dom, Šubićeva 20






U petak, 17. travnja (misni obrazac sv. Aniceta, pape i mučenika) u 17 h


Split, hotel Dujam, Velebitska 27



uz predavanje o temi:



,,Kako obnoviti katoličku vjeru u hrvatskom narodu"

srijeda, 11. ožujka 2015.

Put do otvorenog raskola i potom do krivovjerja


Katolička crkva u Njemačkoj je na najboljem putu da se odijeli od Rima. Kardinal Marx, predsjednik Biskupske konferencije, dao je 24. veljače 2015. prema DT-u izjavu: ,,Ne možemo čekati, dok Sinoda ne kaže, kako mi ovdje trebamo oblikovati pastoral braka i obitelji".


Kada je kardinal Müller nekoliko mjeseci prije izvanredne Sinode u listopadu 2014. progovorio o apsolutnoj nerazrješivosti kršćanske ženidbe, rekao je kard. Marx načelno, da treba čekati Sinodu; i da bi stav predstojnika Kongregacije za nauk vjere kroz nju mogao naići na promjene. Je li takvo taktiziranje iskreno? Očito sada on više nije siguran oko ishoda Sinode i traži drugi izlaz: da se biskupi potrude ,,krenuti novim putovima", i ,,pomognu, da se otvore vrata". Pritom ne preže ni od toga, da izokrene Gospodinove riječi o nerazrješivosti ženidbe: ,,Mi nismo podružnica Rimu. Svaka biskupska konferencija je nadležna za pastoral u svom kulturalnom krugu i ima sebi svojstvenu zadaću propovijedanja Evanđelja".


Pored sablažnjivih riječi o ženidbi, nalazimo ovdje jednu tešku pogrešku o otajstvu Crkve: ona nije identična slagalici sastavljenoj od mjesnih ili pak nacionalnih crkvi; ona je naprotiv u svojoj cjelini mistično Tijelo Kristovo koje se dijeli na mjesne crkve, pri čemu svaki biskup u svojoj oblasti treba vjerno čuvati božanski nauk i sveto ga izlagati.


Još gore očituje se biskup Bode iz Osnabrücka. Za njega je stvarnost ljudi i ovoga svijeta pored Pisma i Tradicije, izvor vjere. Je li biskup ikad pročitao Ivanovu poslanicu, u kojoj stoji: ,,Jer sve, što je od svijeta – požuda tijela, požuda očiju i oholost života, ne potječe od Oca, nego od svijeta" (2,16)? Pritom se poziva na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes II. Vatikanskog i na moralnog teologa Eberharda Schockenhofa, koji se odavno odijelio od obvezujućeg nauka Crkve. Mogli bismo biskupa također pitati, je li ikad čuo, da je objava zaključena smrću posljednjeg apostola? I otkad ono što jest, određuje ono što treba? Njegov citat iz Gaudium et spesa pokazuje samo, koliko su dvoznačni neki tekstovi ovog koncila i koliko pravo ima Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kada traži, da ih treba jednoznačno ispraviti. Samo tako je moguće nadvladati trenutno zapanjujuće nejedinstvo u episkopatu, kada biskup stoji protiv biskupa i kardinal protiv kardinala, kao što je to Majka Božja navijestila u jednom od njezinih ukazanja (u Fatimi, op. prev.).


Što se tiče Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ono će se kao i dosad odvažno oduprijeti svakoj težnji prema raskolu i svakom iskrivljivanju vjere i morala i ostati vjerno vječnom Rimu.


Zaitzkofen, 10. ožujka 2015.

p. Franz Schmidberger, rektor


nedjelja, 8. ožujka 2015.

Propovijed mons. de Galarrete, 2. veljače 2015.


Draga braćo u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici! Oba današnja svečana slavlja, oblačenje talara i tonzura, jako dobro pokazuju bitne vidike u nasljedovanju Krista kao učenika našega Gospodina.

Oblačenje talara jasno označava odvajanje od svijeta, odricanje od stvari ovoga svijeta i time odvajanje od zemaljskoga.

Tonzura jasno pokazuje posvemašnju pripadnost našemu Gospodinu Isusu Kristu. Odatle konsekracija, posveta Bogu, našemu Gospodinu Isusu Kristu, svetoj Crkvi i pravom bogoštovlju pravoga Boga. Svećeništvo prema kojemu ćete se uspeti na prvu stepenicu, u prvom je redu predanje bogoštovlju i Božjoj časti.

O ovome dvostrukom kretanju kršćanske duše govori i naš Spasitelj kada kaže apostolima: „Tko želi biti moj učenik neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Dakle, odricanje od svijeta, sebe samoga – što je još i više – a onda nasljedovanje Krista. Ovo je dvostruko kretanje duše prema Bogu. A to naš Gospodin zahtijeva od svakoga kršćanina. Onaj koji se posveti službi Božjoj, odriče se sebe samoga bez zadrške. Upravo se u tome sastoji razlika između svećenika, redovnika i laika: u ovoj apsolutnosti kao i odricanju te predanju Bogu, našemu Gospodinu i Crkvi.

Upravo na današnji blagdan vidimo duševno raspoloženje koje vi, dragi ređenici, morate imati. Prepoznajemo ga u očišćenju Presvete Djevice Marije i u prikazanju našega Gospodina Isusa Krista u Hramu. To su posve nutarnji i duboki stavovi koje moramo imati svi mi koji smo posvećeni Bogu. Oni se mogu sažeti na sljedeći način: poniznost, poslušnost, predanje.

četvrtak, 5. ožujka 2015.

(Ne)zabludivost pape


Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti


Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristovog namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođe čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegovog otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17) Također, čitamo u Lukinom evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).


Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istine obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.


Granice papinskog autoriteta


To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.


Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovom zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta


Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegovog autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovom nasljedniku.

utorak, 3. ožujka 2015.

Propovijed mons. de Galarrete, 1. veljače 2015.


Draga subraću u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici,


tokom ovog svečanog obreda podijelit ćemo niže redove koji su koraci prema katoličkom svećeništvu, k svećeništvu našega Gospodina. Posrijedi je postupno sudioništvo i u svećeničkom karakteru kao i u svećeničkoj milosti. Kao posljedicu toga dobivaju se, korak po korak, službe koje su onda sadržane u svećeništvu. Što sveta Crkva od Vas, dragi ređenici, ukratko zahtijeva, jest da nosite svjetlo, da sami budete svjetlo i da Vaše svjetlo zasja, svijetli pred ljudima, tj. ono svjetlo koje nosite i Vi sami da svijetlite u tami. Biti svjetlo – pontifikal navodi riječi svetoga Pavla: Doista, bili ste nekada tama, a sada ste svjetlo u Kristu", dakle svjetlo Gospodina Isusa Krista. Sveti Pavao nastavlja: „Ako ste svjetlo, kao djeca svjetla živite – plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina“. Vi ste dakle svjetlo, a ovo svjetlo označava pravu vjeru, nauk, pravednost Kristovu, tj. svetost, samoodricanje, znači njegovu ljubav prema Ocu i bližnjemu, njegovu dobrotu, njegovo milosrđe. Sveti papa Pio X. kaže da se u ovim riječima nalazi cijeli program svećenika i bogoslova.


Sažmimo: biti svjetlo znači svijetliti, zasjati po Kristovoj istini i svetosti. Istina i svetost: Ja sam svjetlo, ja sam život. Zanimljivo je promotriti kontekst u kojemu sveti Pavao izriče ovu preporuku, ovo upozorenje: to je u poslanici Efežanima kojima je najprije rekao da ne trebaju živjeti kao pogani čiji je razum pokriven tamom i koji su otuđeni od Božjega života, dakle života milosti, koji ne posjeduju taj život. Oni su prema tome u sljepoći, kao slijepci u svojem ćudoređu. Nemaju nadu u vječni život i predaju se svakoj vrsti razuzdanosti, nečistoće i lakomosti. Štoviše, kaže sveti Pavao, ako ste uistinu o Kristu bili poučeni, tj. u Kristovoj istini, morate odložiti staroga čovjeka i obući novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine, u onoj pravdi i svetosti koje odgovaraju Kristovoj istini. I malo dalje kaže Efežanima da trebaju biti nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca – dijete nasljeduje svoga oca – i živjeti u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Na ovome nas mjestu poziva da budemo svjetlo i dodaje: nitko neka vas ne prevari ispraznim riječima. Zbog tih grijeha koje on pojedinačno jasno nabraja: bludnost, besramnost i lakomost – zbog ovih je grijeha došao grijeh na pogane. Djeci svjetla kaže: provjeravajte što je volja Božja, nemojte pristajati uz jalova djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte! Ovo raskrinkavanje istodobno znači da se djela tame osvjetljava, da ih se razobličuje; znači da ih se razotkrije, da ih se također i napadne, osudi, žigoše, da se protiv njih borimo. To je zvanje svakoga kršćanina, a tim više svećenika koji ima službu prenošenja istine, poučavanja svetosti, obrane istine i svetosti, tj. kršćanske krjeposti. On pak ima zadaću javno osuditi grijeh i sva djela tame te se protiv njih boriti.


Ovo svjetlo koje svećenik na osobit način treba biti, svjetlo nauka, prave vjere, Kristove svetosti, svetosti Katoličke Crkve i njezine obrane, dakle proturječje prema (suprotstavljenim) zabludama, danas je potrebnije nego ikada! Moglo bi se reći: svaki dan je ovo nužnije, hitnije, svjetlo katoličkog svećenika. Pogledajmo Crkvu nakon 50 godina liberalizma: propadanje se ubrzava i mi vidimo da je katolička vjera razmrvljena, da se jedinstvo u vjeri raspalo i kada moramo promatrati uništenje liturgije, bogoslužja i svete Mise, onda moramo reći da sada na osobit način konstatiramo pogoršanje napada modernističkog duha na samo vodstvo Crkve. To je napad na hijerarhiju svete Crkve, na jedinstvo u upravljanju, ali je to jednostavno napad na katoličko ćudoređe, na evanđeoski moral koji ne obuhvaća samo Deset zapovijedi, nego je nadmašen zakonom ljubavi našega Gospodina Isusa Krista. Dakle, mora se reći da određeni ljudi žele uništiti cijelu katoličku duhovnost. Nije odveć nužno ostati kod ove teme jer svi ste, dakako, dobro obaviješteni o onome što se zbiva, što se govori. Međutim, unatoč svemu valja razumjeti ozbiljnost ovoga pokušaja da se rastavljenima i „ponovno vjenčanima“ daje Pričest, onima koji žive u preljubu; i ovaj novi stav je upravo prema svim vrstama poganske nečistoće i bludnosti. To doista predstavlja revoluciju na području morala, i to na nadnaravnome kao i na naravnome. To oni i hvale: naime, revoluciju u nadnaravnome i naravnome moralu. Ako rastavljeni („ponovno vjenčani“) koji k tome žive u situaciji grijeha jer su u preljubu, primaju svetu Pričest i sakrament Pomirenja i mogu dobiti odrješenje, onda se time uništava sakrament Ispovijedi, Pokore. Bez istinskog pokajanja, bez odluke da se više neće griješiti, ne može se dobiti odrješenje. Onda se može dobiti odrješenje i ostati u teškom grijehu. Onda se može primiti Euharistiju u stanju teškoga grijeha. Sakrament se Euharistije uništava ovim svetogrđima! To je logično. I ženidba se uništava ako bi se vrlo jednostavno dopustila rastava koja je sakramentu ženidbe posvema suprotstavljena, suprotstavljena vjernosti i nerazrješivosti ženidbe. I time se zadire i u bit obitelji u kojoj se nastavljaju ženidba i svetost ženidbe. A zašto bi se otvaranje ograničilo na one koji su samo jedanput pogriješili? Zašto ne uključiti i one koji su dvaput ili triput pogriješili? Postoje ljudi koji često pogriješe…Zašto se ne bi dopustilo što je dopušteno samo u okviru braka, zašto se to moralno ne bi dopustilo i izvan braka – zar to ne ide prema tome? – Dopustiti izvan braka što je dragi Bog dopustio samo u okviru braka? Zašto onda ograničavati ove stvari na rastavljene „ponovno vjenčane“? Zašto se ne bi uključilo i one koji su jednostavno samo civilno vjenčani? Zašto ne i one koji žive u slobodnoj vezi? Zašto ne uključiti i one druge oblike „braka“ koje danas dopušta naše društvo koje je postalo pogansko? Drugim riječima: gdje je granica i milosrđe o kojemu govore, gdje je kršćanska čistoća ako ne u braku? I tako bi se moglo nastaviti, dragi vjernici. I naravno, ne postoji više razumijevanje križa. Sukladno tome pada cijela kršćanska duhovnost koja se temelji na križu Kristovu i na nasljedovanju raspetog Krista jer se u određenim slučajevima ne može zahtijevati žrtva križa. Katolički se moral ovdje mora prilagoditi. Istodobno bi se moglo reći da se osporava djelotvornost križa jer ovi crkveni ljudi tvrde da su to nerješive situacije. Bog, dakle, kršćane vodi u situaciju koju ne mogu nadvladati, ili je križ Kristov nedjelotvoran za ove slučajeve. Onda je Kristova milost posve nedjelotvorna. A to uistinu znači ukloniti Kristov križ i kao primjer u njegovom egzemplarnom karakteru kao i u njegovoj djelotvornosti kao vrelo svih milosti. I onda, dolazi se do protestantizma: Krist je uskrsnuo kako bi ozdravio ljudsku narav. On nije kadar dati čovjeku ono što mu je potrebno u nadnaravnom redu kako bi se držao njegovih zapovijedi. Ovo su sve logične pretpostavke onoga što oni trenutačno unose u Crkvu ili što joj žele nametnuti.

nedjelja, 1. ožujka 2015.

Sestre Bratstva sv. Pija X. - jedan dan u samostanu (video)


Predstavljamo prijevod kratkog filma o Sestrama Bratstva sv. Pija X., koji prikazuje život i djelovanje sestara u samostanu u njemačkom Göffingenu. Vjerujemo da će ovaj mali uradak pomoći da pobudimo svijest, da je pravi redovnički život i danas ostvariv, ako ga se živi u duhu katoličke tradicije. Molimo za milost da se mnoge djevojke – posebno iz našeg naroda, odluče posvetiti Bogu u redovničkom životu.