Prvo, davati
zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u Euharistiji, jer su bezbožnici
u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicima i
poubijanim svećenicima obeščastili samoga Krista. On je onaj čije
je ime uvijek prvo na listi osuđenih kod svakog progonstva. Njega
progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i
katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego
prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog
dostojanstva.
Protiv takve
strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji
Krista ljube ne stave pred noge euharistijskog Kralja, duboko
potreseni, svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno tisuću
puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune,
gaze po njemu, i na križ ga razapinju, naša vjerna srca treba
ispuniti velika bol i beskrajni stid, a sav svijet treba jasno i
glasno očitovati svoju vjernost i ljubav prema njemu. I što je veća
mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I
što više rana zadaju najamnici pakla njegovom mističnom Tijelu, to
jest Crkvi, i njegovu sakramentalnom tijelu na oltarima, to
gorljivija i žarča treba biti naša zadovoljština i naknada.
(odlomak iz knjige:
A. Benigar, „Stepinac“; str. 274)
