Škole,
ulice, vijesti, pa čak i crkve ispunjene su nezadovoljstvom i
revolucijom posljednjih godina. Kako trebamo reagirati?
Ne
tako davno, prisjetili smo se riječi velikog antirevolucionarnog
branitelja katoličke tradicije iz 19. stoljeća, Juan Donoso
Cortésa, kako bismo utvrdili vječnu lekciju da su
socijalno-politička
pitanja uvijek teološka u svojoj biti. U
rubrici
'Svećenikov
kutak'
podsjetilo nas
se
na „titansku bitku dvaju
gradova“
koju je opisao sv. Augustin i našu pažnju se usmjerilo na herojski
otpor (sv. Ivane Orleanske, profesora Lejeune, generala de Charette)
s poklikom “Ništa nikad nije izgubljeno!” za one koji nose
barjak Krista Kralja.
U
ovim našim vlastitim teškim vremenima, svakodnevne su vijesti
stalna ponovna potvrda da su svi problemi religijski problemi i
neprestani izvještaj o bitci između Božjeg grada i grada ljudi.
Svatko tko to redovito prati (“bdij i moli!”) mogao je
primijetiti osobito agresivnu taktiku, koja zavrjeđuje osudu, a koja
se sve više koristi protiv onih koji se bore sačuvati vjeru usprkos
socijalnom, političkom i zakonskom pritisku. Nedavni
izvještaj
na Life
Site News
objavio
je „sve veću listu navodnih anti-LGBT
zločina iz mržnje koji su ispali prijevara”. Opisujući te
incidente kao “obmane zločina mržnje” u kojima takozvane žrtve proizvode svoje vlastite lažne
uvrede, jedan komentator tvrdi da „je to strašna istina koja bi
mogla ispuniti debelu knjigu dokumentirajući obmane „zločina
mržnje“.
Članak
detaljno opisuje istaknuti slučaj u kojem se radilo o torti
kupljenoj u trgovini Whole
Foods u
Austinu, Texas. „Žrtva“ tog slučaja podnijela je tužbu nakon
što je kupila tortu tvrdeći da je kleveta bila napisana u glazuri.
Whole
Foods je
na kraju objavio video snimku nadzornog sustava koja je
diskreditirala tvrdnje, nakon čega su tražili „žrtvu“ da izda
javnu pisanu izjavu isprike (ali dugo nakon što je on sazvao
konferenciju za novinare da prolije lažne suze zbog svog „mučnog
iskustva“). Sada se našao kao okrivljeni na protutužbi koju je
podnio Whole
Foods.
Moramo moliti za tog jadnog čovjeka, ali moramo također moliti i da
se izvrši pravda i da ona posluži za odvraćanje od daljnjeg
širenja takvih odvratnih trikova.
Bez
sumnje možemo reći da su sve to „znakovi vremena“ koji su
duboko zabrinjavajući na toliko različitih razina, od kojih nisu
najmanje zabrinjavajuća njihova lažljivost i drskost. Međutim, ti
znakovi također trebaju služiti kao podsjetnik vjernim katolicima
kao jedna vječna poduka: što se više stvari mijenjaju, to više
ostaju iste (kao što Francuzi kažu: plus ça change, plus c'est la
même chose). Da bismo bolje razumjeli tu lekciju, još jednom se
moramo pozvati na našeg heroja iz 19. stoljeća, Juana Donoso
Cortésa, markiza de Valdegamas.
U
onome što se smatra najjasnijim izlaganjem njegovih misli, Donoso
opisuje znakove svoga vremena u poznatom “Pismu kardinalu
Fornariju” (1852.). (vidi Donoso Cortés: Readings
in Political Theory uredio
R.A. Herrera, Sapientia Press.) U tom pismu, Donoso izlaže da su
zablude njegovog vremena imale svoje porijeklo u dvije negacije:
negiranju Božanske Providnosti i negiranju grijeha. (Zvuči li vam
to poznato?) On je razumio da kada se pretpostavlja prirođena
dobrota čovjeka, da će to na kraju voditi odbacivanju Otkupljenja,
Crkve i Presvetog Trojstva. Gosp. Herrera zaključuje:
„Religija
je reducirana na neodređeni deizam. Crkva je utamničena u svetište,
a Bog je zatvoren na nebu. To predskazuje zlo za društvo, jer
društvo ovisi o tim vječnim principima religijskog, političkog i
socijalnog reda koji proizlazi iz izvora pretpostavljenog prirodnom
redu.“
“Pismo
kardinalu Fornariju” kratak je dokument toliko bogat sadržajem da
ga se mora pročitati nekoliko puta da se do kraja može cijeniti.
Donoso počinje pismo pokušavajući objasniti razloge za pažnju
koju daje političkim i socijalnim pitanjima, primjećujući prvo da
su ona teološka u svom porijeklu i biti. Zatim identificira ključnu
razliku između zabluda prošlosti (koje, ako ih se ne može naći u
knjigama, onda ih se „uopće ne može naći“) i zabluda
sadašnjosti „koje se mogu naći u knjigama i izvan njih, jer su u
njima i svugdje drugdje: u knjigama, institucijama, zakonima,
časopisima, govorima, razredima, klubovima, domovima, javnosti, u
onome što se govori i onome što se ne govori.“ Riječ koju Donoso
koristi da izrazi poantu svojih misli je ona koju se i danas može
primijeniti: atmosfera.
Dragi
čitatelji, jasno je da Bog od nas traži da trpimo ovu sadašnju
atmosferu u
borbi za duše. Jasno je jer ne možemo pobjeći toj atmosferi,
a Bog nam nikada ne daje više nego možemo podnijeti. Ali moramo
biti srčani. Konflikt između Božjeg grada i grada ljudi je star
kao i vrijeme. U stvari, on prethodi vremenu kao i uzvik non
serviam (“Ja
neću služiti”), i nastavit će se do okončanja svijeta. Naše
vrijeme možda pruža nove inačice neprijateljskih taktika, ali
temeljni konflikt je uvijek isti. Plus
ça change, plus c'est la même chose. (Odlično
objašnjenje sadašnje krize, njezinih korijena i povijesnog razvitka
može se naći u kompletu
konferencija dostupnom na audio snimci bogoslovije Sv. Tome Akvinskog
o Crkvi,
kršćanstvu i revoluciji.)
Što
se može učiniti?
Mi
ne možemo pobjeći toj atmosferi,
ali mu se uvijek možemo suprotstaviti molitvom, žrtvom, i
prikladnim, hrabrim djelovanjem. Moramo uvijek imati na umu da „tko
ustraje do konca, taj će se spasiti” (Mt 10,22). Kao što o.
Juan-Carlos Iscara objašnjava na gore spomenutoj konferenciji,
jedini protuotrov sadašnjoj atmosferi
je
Krist i Njegova Crkva:
Mi
moramo obnoviti Krista u sebi; prakticiranjem kreposti, radeći na
svom vječnom spasenju. Ali također, jer živimo u svijetu i naša
vjera nije samo naša privatna stvar, naša vjera mora biti vidljiva
u našim djelima, u našem javnom životu, u našem društvenom
životu, u našem političkom životu, u našim domovima, u našim
školama, na ulicama, u trgovačkim centrima. Tim djelima, svaki od
nas radit će na obnavljanju kršćanstva, kao što to Crkva želi.
Crkva želi da Krist vlada! Da Krist vlada u našim dušama, da Krist
vlada našim obiteljima, da Krist vlada u našim narodima.“
Na
kraju, ne smijemo gubiti nadu. Iz tog razloga, još jednom ćemo se
vratiti markizu de Valdegamas. Rečeno je da je Donosovo “Pismo
kardinalu Fornariju” snažno utjecalo na stvaranje Syllabusa zabluda
koji
je pratio encikliku pape Pija IX. Quanta
cura.
Vjerni se katolici samo trebaju sjetiti linije velikih papa i
magisterijalnog učenja koje je slijedilo: Lav XIII., sv. Pio X.,
Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Možda će biti potrebno više od
pisma jednog laika da posve razotkrije zablude našeg vremena, ali mi
znamo gdje se jedini lijek za sadašnju atmosferu
može naći. To što znamo treba nas potaknuti da sve vatrenije
prinosimo prekrasne javne molitve za Crkvu. Na svakoj Svetoj Misi, mi
moramo ujediniti naše molitve sa svećenikovom kada on počinje
moliti kanon. Mi moramo moliti:
„Tebe
dakle, preblagi Oče, po Isusu Kristu, Sinu Tvome, Gospodinu našemu,
smjerno molimo i prosimo, da primiš i blagosloviš ove darove, ove
prinose, ove svete neokaljane žrtve, koje Ti prinosimo ponajprije za
Tvoju svetu Crkvu katoličku: udostoj se dati joj mir, čuvati je,
ujediniti i ravnati po svemu svijetu: zajedno sa slugom svojim papom
našim I., i biskupom našim I., i sa svima pravovjernim štovateljima
katoličke i apostolske vjere.“
Izvor: sspx.org
