Christus Rex

Korizma kad nas draga Gospa Fatimska drži za ruku


Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Na Pepelnicu započinje naše duhovno „kršćansko vojevanje svetim postom“.[1] Ovim riječima liturgija nas potiče da u pouzdanju u Božju pomoć hrabro otpočnemo četrdesetodnevno vrijeme pokore „da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnim zloćama, oboružamo oružjem pokore“[2]. Iz iskustva znamo doduše kako nam najčešće teško pada post, kako se brzo ohladi naša revnost za pokorom i kada nam sam Bog pošalje neko trpljenje kao pokoru, onda nezadovoljno reagiramo ili nam se čini da smo pogođeni sudbinom. K tome, u lice nam puše jak vjetar današnjega duha vremena kojemu zahtijevanje pokore slovi kao nešto grozno srednjovjekovno i neljudsko, kao ekstremističko i fundamentalističko, za što se u najboljem slučaju samo odmahne glavom bez ikakvog razumijevanja. No ipak Bog od nas sviju s pravom očekuje „plodove dostojne obraćenja“[3]. Kako bi to uspjelo, predlažem Vam da u ovoj jubilejskoj godini sljedećih 40 dana povjerite vodstvu Majke Božje Fatimske. Kojim ozbiljnim molbama punim ljubavi Gospa opominje i poziva čovječanstvo – svoju djecu – na obraćenje, pokoru i djela zadovoljštine. I kojim se junačkim djelima milosti možemo diviti u izabranim vidiocima koji su posvema odgovorili nebeskim molbama!

Velika ljubavna priča

Fatima je velika ljubavna priča 20. stoljeća koja do danas traje; priča Boga Otkupitelja koji šalje svoju Majku da spasi izgubljeno čovječanstvo. Daruje nam se Srce ove Majke u kojemu gori božanska ljubav u svojoj punini kako bi zapalila hladna ljudska srca. Možemo li ili smijemo li se opirati takvom nastojanju ljubavi? Pokora u ovome surječju nije ništa drugo nego neizostavni zahtjev ljubavi, nužna pretpostavka kako bi se mogla primiti božanska ljubav. Jer mi na svome putu k nebu, nažalost, uvijek iznova udaramo od oštro kamenje spoticanja koje se nagomilava: grijesi! Oni iskrivljuju pogled na Boga i krivi su za to da čovjek ne odgovara na Božju ljubav, ne kreće na put k nebu ili, ako to čini, na tome putu posrće, gubi se ili napreduje puževim korakom. Ovo kamenje spoticanja bezuvjetno se mora ukloniti. A to se događa samo pokorom, pobjednicom nad grijehom.

Stoga zapravo ne začuđuje, ali je ipak zadivljujuće da Gospa već za svog prvog ukazanja 13. svibnja govori o ovoj točci i od djece dosta toga zahtijeva: „Hoćete li se prikazati Bogu, spremni prihvatiti sva trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za mnoge grijehe kojima se vrijeđa Njegovo božansko Veličanstvo kako bi se postiglo obraćenje grješnika?“ – „Da, hoćemo“, odgovorila je Lucija srčano. Presveta Djevica smješkala se kako bi pokazala kako joj je ugodno bilo ovo velikodušno predanje. Gospa ne ostaje samo kod zahtjeva za pokorom, nego ona s time povezuje posebnu milost dubljega razumijevanja pokore. Jer za nas je zapravo neshvatljivo što znače grijeh, zadovoljština i pokora. Morali bismo shvatiti Božje uzvišeno veličanstvo kako bismo razumjeli što je grijeh koji ga napada i vrijeđa, što je pokora koja nas s Bogom ponovno izmiruje. Stoga je Majka Božja 13. svibnja otvorila svoje ruke iz kojih su izvirale zrake svjetla koje su djeci prenijele dublju spoznaju Boga.


U nadnaravnome svjetlu vidjeli su Presveto Trojstvo i same sebe u njemu. Posve svladan ovim viđenjem maleni Franjo uzviknuo je: „Kakav je Bog? To se uopće ne može izreći! To nitko živ ne bi mogao reći! Tako mnogo ljubim Boga! Ali On je toliko tužan zbog mnogih grijeha! Mi nikada ne smijemo griješiti!“

„Riječi pokreću, primjeri oduševljavaju“

Majka Božja Fatimska pokazala se kao pedagoginja puna nebeske mudrosti. Budući da poznaje naše oklijevanje i odugovlačenje, htjela je na ovo troje djece pokazati kako je jednostavno i istodobno djelotvorno ispuniti njezine molbe kad ona nekoga drži za ruku. U fatimsku povijest spada i divni uspon ovih odabranih duša k Bogu. U kratko vrijeme uspeli su se – doslovno u dječjoj jednostavnosti – do herojske svetosti. Premda su bili posve normalna djeca koja su ranije imala samo površan vjerski odgoj. Ljubav im je sve učinila jednostavnim. Spoznaja ožalošćenoga Boga koji ljubi i propadanja tolikih duša gonila ih je da se žrtvuju bez pridržaja i predaju životu pokore. Može li netko ne biti ganut kada si posvijesti postaje njihovog pokorničkog žara: kako su svoj podnevni obrok koji bi sa sobom nosili poklonili na putu k pašnjaku za ovce, kako cijelo ljeto nisu pili vodu i sebi su uskraćivali osvježavajuće plodove, kako su se bičevali i nosili pokornički pojas, kako su se moleći umarali do iznemoglosti, kako je na koncu dvoje mlađe djece svoju dugu tešku bolest koja je dovela do smrti, prikazivalo vedroga lica? Ova djeca darovana su nam kao potpuni ideali pokorničke revnosti pune ljubavi. Koja moć Majke Božje koja već u nježnim dječjim godinama tako veličanstveno pokazuje toliku djelotvornost! Zar se ne bismo morali toliko sramiti da ovu hrabru djecu ne slijedimo barem izdaleka, sporijim tempom? Ili zar ne vjerujemo našoj Nebeskoj Majci da može pobijediti i u našoj slabosti?

Pokora prikladna za naše vrijeme – savjeti za Korizmu

Svako vrijeme ima svoje izazove. To se ne tiče samo pokore koja se, kako bi bila učinkovita, mora pozabaviti kamenjem spoticanja određenog vremena. Danas ima kamenja spoticanja napretek, a među njima četiri posebno pogibeljna:

1.      Duh autonomije

Današnji čovjek osjeća se u svemu neovisan i slobodan. On želi svoj život urediti kako mu odgovara i uopće mu ne pada na pamet tražiti volju Božju. On uopće ne zna da mu je Bog dao jedno poslanje koje treba ispuniti. Mi smo djeca svoga vremena i moramo se stoga paziti. Odgovarajući lijek pokore sastoji se u mrtvljenju samovolje! „Budi volja Tvoja!“ Ne moja! Moramo učiti nadvladati same sebe kako ne bismo djelovali po svojoj ćudi i željama, nego stalno se s pogledom u Boga pitali: „Gospodine, što želiš od mene?“

2.      Duh površnosti

Čovjek je zadovoljan da njime upravljaju svakidašnji dojmovi, ono što vidi, čuje i osjeća. To u sebi skriva opasnost da drugi njime upravljaju. I zbilja, većina naših suvremenika jesu robovi medija koji im neprestano dosađuju. „Mrtvljenje radoznalosti“, tako glasi lijek. „Post od ekrana“, to je nužna terapija! Neka bude dopušteno ponoviti prošlogodišnji poziv ove vrste svetoga posta koji je tako važan kako bi se uklonio tašti otpad iz naše duše. Izbjegavajmo ovu pogibeljnu površnost i potrudimo se oko dubljeg gaza! Koju duboku nutarnju radost predstavlja vjerska izobrazba koja rasvjetljuje razum i molitveni žar koji ražaruje srce za nebeskim željama. I jedno i drugo bitno pripadaju Korizmi.

3.      Duh požude

Uživanje i zadovoljstvo za većinu je ljudi gotovo jedini smisao života. Pri tome se zapostavlja duša, ona se ne može uzdići k Bogu koji je duhovan sve dok je ovisna o sjetilnom uživanju. Stoga je pravi post tako važan, isto tako i ostala mrtvljenja sjetilnosti. Mi se svjesno moramo odricati kako bismo rastrgnuli okove sjetilne navezanosti i prinosili zadovoljštinu.

4.      Duh materijalizma – projekti korizmene žrtve

Za zemaljsko blagostanje i bogatstvo čovjek toliko puno čini i muči se te uvijek i ne pita je li nešto moralno ispravno. „Korijen svih zala jest srebroljublje.“[3] Kako bi se čovjek toga oslobodio i osim toga živio ljubav prema bližnjemu, Bog je već u Starome zavjetu kao djelotvorni lijek naredio milostinju. U tome se sastoji smisao projekata korizmene žrtve koje i ove godine ponovno želimo preporučiti Vašoj velikodušnosti: predstojeću izgradnju crkve u Salzburgu i našu misiju u Dominikanskoj Republici.

Neka nam draga Gospa Fatimska po zagovoru svojih troje štićenika pomogne da tijekom Korizme (i nakon nje) donosimo istinske plodove pokore i dokažemo se tako kao njezina prava djeca.

Vaš p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, ožujak 2017.

1 Liturgija Pepelnice
2 Luka 3,8
3 1 Tim 6,9f: „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.“

Arhiva bloga

Glasnik: