srijeda, 15. svibnja 2013.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor II.



Vidjeli smo dakle da se Koncil ne može opravdati. Krivnja se ne može pripisati samo medijima i duhu Koncila. Već u samim dokumentima postoje dvoznačnosti i opasne izjave.


Čuveni subsistit in, možda jedna od najopasnijih. Nejasnoće i posvemašnja maglovitost postaju uspješnom taktikom tijekom Koncila, no s već unaprijed dogovorenim ciljevima koje kasnije priznaju mnogi liberalni oci i peritusi.
Nakon Koncila krenulo se u uništenje katoličke vjere i uslijedio je strašan napad na Crkvu.
 
Poslušajmo što o saborskim dokumentima kaže p. Matthias Gaudron u svom „Katekizmu o crkvenoj krizi“ (Br. 29):


Trebaju li se odbaciti svi tekstovi Drugog vatikanskog sabora?

Tekstovi se Drugog vatikanskog sabora mogu podijeliti u tri skupine: niz tekstova je svakako moguće prihvatiti, jer su u suglasju s katoličkim naukom, kao primjerice Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika. Drugi su tekstovi dvoznačni, to jest može ih se doduše ispravno razumjeti, ali može ih se tumačiti i u krivom smislu.

Na koncu, ima još nekoliko koncilskih tekstova koje se više uopće ne može ispravno tumačiti i koje se, kako su sada formulirani, sa stajališta katoličke vjere nipošto ne može prihvatiti. Jedan takav tekst je primjerice Deklaracija o vjerskoj slobodi.

Dvoznačne se tekstove može prihvatiti ako se po riječi nadbiskupa Lefebvrea tumače u „svjetlu Tradicije“. Međutim, treća se skupina tekstova mora najprije preraditi prije nego što bi ih se moglo prihvatiti.

Dvoznačnosti su se svjesno ugradile u koncilske tekstove kako bi se zavaralo konzervativne koncilske oce. Njih se umirivalo naglašavajući da tekst ne želi reći ništa drugo, nego ono što je  Crkva u biti uvijek naučavala. Međutim, kasnije se moglo pozvati na ova mjesta za obranu posve nepravovjernih teza. Ovo potvrđuju primjerice Karl Rahner i Herbert Vorgrimler kada pišu da „su se mnoga ne baš sporedna teološka pitanja o kojima se nije moglo ujediniti, ostavila otvorenima, odabrane su formulacije koje pojedine teološke skupine i usmjerenja nakon Koncila još različito mogu tumačiti“. Ovu svjesnu neodređenost se obrazlagalo time da Drugi vatikanski koncil želi biti samo pastoralni koncil te stoga ne mora govoriti s takvom teološkom jasnoćom što bi bilo nužno za dogmatski koncil.

Primjer za takvu jednu dvoznačnost je poznati subsistit in u dogmatskoj Konstituciji o Crkvi Lumen Gentium(1.8). Tu se kaže da je Crkva Kristova „ostvarena“(=subsistit in) u Katoličkoj Crkvi. Raniji je pak nauk izričito govorio da je Crkva Kristova Katolička Crkva. Ovo „est = je“stajalo je još u prvim nacrtima Konstitucije o Crkvi. Katolička Crkva dakle nije samo neko ostvarenje Crkve Kristove, nego postoji apsolutni identitet između Crkve Kristove i Katoličke Crkve. Druge crkvene zajednice stoga nikada ne pripadaju Crkvi Kristovoj. Subsistit in se doduše još nekako može razumjeti u tradicionalnom smislu. Međutim, novotari su ga ubacili da bi time nakon Koncila tumačili novo razumijevanje Crkve po kojem je Katolička Crkva samo još jedan oblik ostvarenja Crkve Kristove te da se za druge Crkve također može reći da pripadaju Crkvi Kristovoj. To primjerice čini kardinal Willebrands: „Subsistit in ističe još jedan drugi aspekt; u duhu koncilske diskusije o Lumen gentium ono je isto tako važno kao i ono koje mu je prethodilo. U formulacijama inspiriranim enciklikom Humani generis i poglavito enciklikom Mystici corporis (ovo su enciklike pape Pija XII., napomena autora) est je bilo isključivo. Jednostavno je konstatiralo ono što je kardinal Lienart u svom govoru bio predstavio kao striktni identitet između Rimokatoličke Crkve i Mističnog Tijela 'kao da je Mistično Tijelo posvema omeđeno unutar granica rimske Crkve'. Subsistit in naprotiv ide za tim da naznači da se Crkva, koju u Credu priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom, u ovome svijetu, koja je konstituirana i organizirana kao zajednica, nalazi u Katoličkoj Crkvi premda je šire protegnuta od njezinih vidljivih granica.

Subsistit in dopušta dakle također i uvjerenje da se jedna izvorna Božja Crkva nalazi u Katoličkoj Crkvi kao i sigurnost da je ona, unatoč svemu tome, iako s nedostatkom punine, proširena i izvan Katoličke Crkve“. Ovdje je Katolička Crkva doduše možda još najbolji oblik Crkve Kristove, ali ipak jedna od mnogih. A to je posve oprečno katoličkoj vjeri.

2 komentara:

  1. Izvrstan tekst patera Gaudrona kao i cijeli "Katechismus zur kirchlichen Krise". Das muss man lesen, nicht wahr?!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. "Već u samim dokumentima postoje dvoznačnosti i opasne izjave.
    Čuveni subsistit in, možda jedna od najopasnijih"

    Uistinu, jer je od koncilske dvoznačnosti, koja se mogla tumačiti i na katolički (Katolička Crkva jest Crkva Kristova), ali i na heretički način (Katolička Crkva je dio Crkve Kristove), u pokoncilsko vrijeme proglašena otvorena hereza u vezi ekleziologije, npr. u deklaraciji "Dominus Jesus" Kongregacije za nauk Vjere, gdje se (uz mnoge dvosmislenosti na drugim mjestima) u čl. 16 i 17 otvoreno izriču dvije hereze: da su ne-katoličke raskolničke i heretičke sekte dio Crkve Kristove, i da su te sekte sredstva spasenja (a zapravo su sredstva propasti).

    Od svih koncilijarnih hereza, lažna ekleziologija je vjerojatno pogodila najveći broj duša, tako da danas većina onih koji se nazivaju katolicima vjeruje da postoji spasenje izvan Crkve, da su i protestanti i istočni raskolnici kršćani tj. u Kristovoj Crkvi, i ostale srodne pogubne zablude.
    Te zablude su zatim plodno tlo za zablude ekumenizma i vjerske slobode, jer se smatra da je ionako to sve više-manje isto, pa zašto da onda sve religije nemaju jednaka prava, i zašto da ne surađuju.
    Sljedeći korak je pripisivanje krivnje Svetoj Crkvi za sve one nevjerne raskolnike što su je napustili i napadali, kao da je jedina Arka Istine i Spasenja kriva za njihovu nevjeru.

    Krajnji rezultat je čisti modernizam.

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.