subota, 13. srpnja 2013.

Jesmo li sigurni da želimo Restauraciju?




30. lipnja obilježen je kao povijesni datum. I zbilja, prije 25 godina mons. Lefebvre je posvetio četiri biskupa. Zašto je jedan Božji službenik, poznat po svojoj razboritosti i ljubavi prema papinstvu, donio tako hrabru odluku? Jednostavno, jer je teška srca morao posvjedočiti da se stvorila brazda: s jedne strane modernistička crkva sa svojom novom ekumenskom religijom, susretima u Asizu, demokracijom u vlastitim institucijama, laičnošću koju valja braniti i novom liturgijom stvorenom skupa s protestantima, a s druge Papinski Rim, Vječni Rim, Rim pomoraca iz Lepanta i misionara koji su podnijeli mučeništvo radi obraćenja duša!

Kao što je napisao sam mons. Lefebvre u sada već slavnom Proglasu 1974. „Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.“

Međutim za nas, danas kao i prije dvadesetpet godina, ta se revolucija nije zaustavila, štoviše, samo je nesmetano nastavila svoj tijek, ali poput malignog tumora, prodrla je na različite načine i u različitoj mjeri i među takozvane „tradicionaliste“, dovodeći do jedinstvenog paradoksa: mislimo kao katolici, ali živimo kao svijet! Zbor toga tvrdim provokativno: „Bogu hvala da je u Crkvi kriza, barem se ne možemo zavaravati da smo još katolici!“

Teoretski zadrhtimo kad samo čujemo liberalno-masonsku krilaticu „slobodna Crkva u slobodnoj državi“ i na to i na revolucionarna načela odgovaramo sloganima, gotovo uzvikujući, tipa „Dolje Koncil“, „Živjela tridentska Misa“, „Živjela kršćanska obitelj“…no, nikada se nismo malo dublje propitali što radimo u praksi? Jesmo li katolici ili primjenjujemo revolucionarna načela?

Koliko je roditelja spremno ne slati više vlastitu djecu u javnu školu? Tvrde da razumiju problem (koji nije samo pitanje što se podučava, nego i način na koji se odgaja kao i društva koja se posjećuju), ali nitko se ne usuđuje odvesti ih u jednu autentično katoličku školu (a ne u škole u prijateljstvu sa župama koje su gore od javnih škola).

Netko je tradicionalan, ali izigrava da ne poznaje zabranu Papa da povjeri odgoj djece laičkim institucijama! (usp. „Divini Illius Magistri“ Pija XI). Nasreću imamo papu Franju, a ne Pija XI., da nije tako, danas se ne bismo mogli držati katolicima! Ali, u Crkvi vlada kriza i onda odgoj svoje djece nije bitan koliko poznavanje liturgijskih boja ili znanje pridržava li se svećenik bez tipičnih nesavršenosti rubrika! Ostatak pak pada u zaborav: u konačnici ako smo mi razumjeli problem, zašto ga ne bi trebali razumjeti naša djeca koja su imuna na trulež koji se poučava i živi?(sic!)

A da danas imamo Pija XII.? Žene bi slobodno mogle uzvikivati: “Ne pobačaju!“, „Ne rastavi!“, „Živjela katolička obitelj!“ No, možda bi ipak trebale zbilja misliti da budu suprugama i majkama, a ne ženama koje žele karijeru…“Danas je nužno imati duplu plaću!“ Nužno za godišnji na Azurnoj Obali i za veliku kuću, ali zacijelo ne za dobar odgoj vlastite djece (parkirane u jaslicama i vrtićima) i za stabilnost vlastitog braka, ako se u obzir uzme nemoral koji poplavljuje radne sredinama koje su mješovite i nezdrave. Istina, ne treba apsolutizirati i mučno je podsjećati da je žena uvijek radila poradi stvarnih ekonomskih potreba, no nikada da bi se osjećala „ostvarenom“, jer je stvarno ostvarenje među svoja četiri zida uz vlastitog muža i vlastitu djecu.

Naravno, mi smo tradicionalisti i sve je dopušteno! Uostalom mi, bolji od svojih roditelja i djedova i baka, možemo sebi dopustiti večernje izlaske i povratak u sitne sate, odlaske na odmor s dežurnim mladićem/djevojkom, odijevanje kako moda određuje ili odlaske na plažu nedolično odjeveni (primjerice u bikiniju) ili studiranje na fakultetima koji su pogibeljni za našu vjeru. Naši djedovi i bake, jadni grješnici i neznalice, nisu čak ni znali u čemu se sastoji pitanje izričaja „subsistit in“, pa nisu sve to mogli činiti! Mi koji smo duboko razumjeli probleme oko Koncila i znamo bilo koju pojedinost o liturgiji i gregorijanskom pjevanju, možemo se u miru tako ponašati, izlažući pogibelji svoju dušu… Jadni mi! Koliko smo malo razumjeli! A koliko je razumio sotona o našim slabostima i o našoj oholosti!

Kada bi postojao vremenski stroj i vratio nas u tridesete godine, nakon prvih dana ushićenja rasplakali bismo se želeći povratak u toliko omraženu 2013. godinu koju obilježavaju Facebook i smartphone, chat i prijateljstva koja se mogu sklopiti bez previše formalnosti, nedjelje kada smo dispenzirani od odlaska na Misu (ta, kriza je), prava koja možemo zahtijevati kod svakog daha: u samo jednoj riječi - shvatit ćemo da nismo katolici, nego da živimo idealni katolicizam, načinjen od čiste apstrakcije, toliko ideologije i toliko liberalizma!

Otkrit ćemo da ideal za čovjeka nije biti „bojovnikom“ na neodređeno vrijeme u klupama na sveučilištu, nego završiti studij što je moguće brže, pronaći posao i zasnovati obitelj! Da, jer rad je znoj koji košta, znoj koji je uvijek postojao, a ne samo sada kada živimo u vremenu u kojem upravljaju zločesti bankari, nego i onda kada je bilo i onih koji su se brinuli da vlakovi stignu na vrijeme.

Čine li se apsurdnima stvari gore napisane? Ako je odgovor potvrdan, to je dokaz da je liberalizam pobijedio nad našim duhom i zavaravamo se da smo na to imuni, sanjajući povratak onoj civilizaciji koja je Europu učinila velikom, zaboravljajući to da je velikom nisu učinili samo generali i vitezovi, nego poglavito neznani muževi i žene koji su, ispunjavajući vlastite staleške dužnosti i moleći svoje svakidašnje Krunice (moleći ih možda na svom manjkavom latinskome), dopustili „bojovnicima“ da pobjede: a te osobe danas nedostaju i ako se ne vratimo živjeti konkretno katolički, onda će ova kriza potrajati jer ne zavrjeđujemo njezin kraj. Kriza se neće riješiti samo izborom novog svetog Pija X., nego navlastito povratkom obraćenju nas samih.

Dakle, dobro dođu marševi, predavanja, borba i prozelitizam, nužni da se ponovno zapali katolički duh i da se javno obrani naša Vjera (uzmimo kao primjer francuske katolike koji su izišli na trgove protiv homoseksualnog suložništva), ali prije snova o obraćenju svijeta, upitajmo se je li naše življenje katoličko, kao što je bilo katoličko kod naših očeva. Mons. Lefebvre je bio dokaz tomu! Izgradio je svoje djelo malo pomalo, dopuštajući Providnosti da ga vodi, a da ne padne u preuzetnost da je nezabludiv i propitujući se uvijek dolaze li njegove odluke od Boga ili od njegove vlastite oholosti! Samo radeći tako morao nam je ostaviti u naslijeđe tako veliko i vrijedno blago.

Neka ovaj 30. lipnja bude danom razmišljanja za nas same!

Joselito Panzica


Komentar: Tradicionalistima će se olako predbaciti bahatost, isključivost i krivo uvjerenje da jedini posjeduju Istinu. Ovaj članak lijepo pojašnjava ponajprije da je sveta Crkva napadnuta. Modernistička pohara želi potopiti Petrovu barku. Liberalizam, kao i sve druge zablude, potječe od nečastivoga kojemu je cilj uništenje Crkve i uništenje čovjeka. Nitko nije imun, nitko nije siguran, čak ni tradicionalisti koji se prvi moraju držati naputaka velikih papa XIX. i XX. stoljeća žele li biti vjerodostojni. Liberalna načela nastoje prodrijeti u um i srce svakog vjernika i udaljiti ga od Kristova nauka. Samokritika je dokaz da tradicionalni svijet nije bahat ili isključiv, nego hrabar ustati protiv dušmana Crkve koji je žele uništiti. A zauzimanje za Istinu, borba za prava Crkve uvijek je imala svoju cijenu. 

Stoga, umjesto napada na tradicionaliste, bolje se uključiti u proturevolucionarnu borbu radi proslave svete Majke Crkve koju vrata paklena nikada neće nadvladati. Proučavajmo smjernice koje je dalo crkveno Učiteljstvo do zlosretnog II. vatikanskog koncila i oduprimo se rušenju katoličanstva i sinkretističkim opsjenama koje nas želje udaljiti od Tradicije i u konačnici dovesti do toga da se odreknemo samog Krista Gospodina.

4 komentara:

  1. Nažalost, liberalizam se uvukao svugdje. Neki misle da je dovoljno samo nedjeljom na staru Misu i riješen problem. Stara Misa liberalizmu zbilja daje početni i konačni udarac i dovoljno je samo to, ali ako je ne doživljavamo samo kao veliko umjetničko djelo, izvrstan kazališni komad ili besprijekoran obred s vrhunskom glazbom, paramentima itd., što ona također i jest. Ona mora posve ući u naš život i mijenjati ga, preobražavati ga. Bitno je i tko na sv.Misi propovijeda i kako propovijeda. Koliko se javno osuđuje liberalizam i koliko jedni drugima pomažemo živjeti katolički.
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Zanimljiv i poučan članak!
    Klement

    OdgovoriIzbriši
  3. Tvrd je govor autora članka, uistinu ga je teško slušati. Previše istinit, previše realan. Čitam ovaj članak i osjećam se razotkrivenim... Misliš da ti je život iznimno sofisticiran, da imaš solidnu karijeru i još veće izglede u budućnosti, da će ti djeca u budućnosti... (kad ponekad balon od sapunice pukne i čovjek ugleda bijedu stvarnosti u koju se zakopao, knez ovog svijeta uvijek te pozove u bolju budućnost i s veseljem skočiš na još veći balon s kojeg se pada još dublje...)
    Nema druge nego moliti se Bogu da nama (odnosno meni poimence) da snage da donesemo teške odluke i raskinemo paučinu koja nas neumoljivo veže za djela kneza ovog svijeta. Gospodin je spomenuo vrapce i poljske ljiljane. A djeca nam lijepo mogu rasti crtajući štapom po blatu, a ne pred računalom. Daj mi hrabrosti, Gospodine, da Te slijedim, a ne samo slušam što govoriš...

    OdgovoriIzbriši
  4. Svaka čast na ovom hrabrom priznanju!
    Evo ja ne smogoh snage biti toliko iskren o sebi.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.