nedjelja, 9. veljače 2014.

Zdravo, milosti puna (Lk 1,28)


U prošloj propovijedi smo govorili kako su počela ukazanja Majke Božje u Lurdu (...), kad je Bogorodica, koja se pojavila na ulazu Masabjelske špilje, dala znak maloj Bernardici da joj se približi. Rekli smo da je ta Bogorodičina gesta simbolički poziv svemu grešnom čovječanstvu: ''Približite se k Bogu, i Bog će se približiti k vama!''. Na taj mili znak Gospin Bernardicu je minuo svaki strah, ali nije od uzbuđenja znala gdje se zapravo nalazi. Počela si je trti oči, kako sama opisuje, zatvarati ih i opet otvarati, a Gospa je mirno stajala na ulazu u špilju, odjevena u bijelu haljinu s plavim pojasom, bijelom koprenom na glavi, sa zlatnim ružama na bosim nogama, divna u cvatu najljepše mladosti. Smješkajući se, dala je maloj svetici razumjeti da se ne vara, da doista ima pred sobom živo ljudsko biće, premda s drugoga svijeta. Nato je Bernardica posegnula u svoj džep, izvadila krunicu, koju je uvijek nosila sa sobom, kleknula i htjela početi moliti. U taj čas opazi da i nebeska Gospa ima u rukama krunicu s bijelim zrncima i zlatnim lancem, koji je blistao kao i ruže na nogama.


Tek kad je Gospa načinila znak križa, mogla se i Bernardica prekrižiti i početi moliti krunicu. Gospa je, veli svetica, prebirala krunicu među prstima, ali nije izgovarala niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje. Izgovarala je samo Slava Ocu. Tomu se ne trebamo čuditi. Nije mogla Bogorodica izgovoriti Vjerovanje, jer je to naša zemaljska krepost, kojom držimo za istinu ono što je Bog objavio, makar toga ne vidimo svojim očima. No, na nebesima blaženici gledaju Boga licem u lice, a iznad svih najbolje Presveta Djevica. Tamo gore nema više vjere, nego očevidnosti. Nije Bogorodica mogla izgovoriti niti Zdravo, Marijo, jer kako da se samoj sebi moli. Ta je molitva za nas koji putujemo u ovoj dolini suza, i koji tražimo njezinu majčinsku pomoć i zaštitu. Nije mogla moliti ni Očenaš. Ona u nebu posjeduje puninu svih dobara. Zato je Očenaš molitva onih koji tih dobara nemaju, a nužno ih trebaju i žude za njima, a to smo svi mi ljudi ovdje na zemlji. Za nas je Spasitelj ostavio ovu molitvu, a ne za blaženike u nebu. Ali jedno je Gospa ipak činila: cijelo vrijeme dok je Bernardica molila držala je krunicu u rukama. Zašto kad Njoj to ne treba? Očito zato da nam dade razumjeti koliko Bog i Bogorodica cijene ovu molitvu kod svoje djece na zemlji. Očito zato da nam dade razumjeti, kako pomno broji naše Zdravomarije, kao što je pomno prebirala pred Bernardicom krunicu u svojim svetim rukama. Očito zato da nam dade razumjeti kako na te naše Zdravomarije odgovara kišom nebeskih blagoslova i za dušu i za tijelo svojih štovatelja. Ona gesta Majke Božje prilikom prvoga ukazanja neprestani je poziv svima nama, da nikada ne prestanemo s molitvom: ''Zdravo, milosti puna!'' i ''Zdravo, Marijo!''


1. Molitva svete krunice davno je već uobičajena u Crkvi katoličkoj. Prema legendi, njezin je osnivač sv. Dominik. U njegovo doba harala je u kršćanstvu u južnoj Francuskoj prava duhovna kuga, takozvani albigenzi (a i u našoj Bosni i Bugarskoj – bogumili). Oni su ponavljali ludi manihejski nauk što ga je tako sjajno već bio pobio sv. Augustin. Po toj ludoj nauci postoje dva boga: jedan je bog dobra, a drugi bog zla. Od prvoga potječu duhovi, od drugoga materija, koja je zla. Krist, po nauku albigenza, nije bio Bog, nego samo anđeo. Albigenzi su nadalje poricali opasnost pakla, uskrsnuće tijela, sakramente od Krista ustanovljene, vrijednost zakletve, svetost ženidbe i blagoslov djece i time, dakako, strahovito ugrozili i samu opstojnost ljudskoga društva. Svi su napori da ih se dovede k pameti bili naoko uzaludni tada se, prema predaji, svecu ukazala Bogorodica i pokazala prstom na tu zlu njivu: ''Ovo će polje tako dugo ostati neplodno, dok na njega ne padne rosa s neba.'' Ta rosa bila je molitva svete krunica.


Bilo kako bilo s osnivačem krunice, sigurno je da je od vremena sv. Dominika krunica počela osvajati duše po svem katoličkom svijetu. A da je ta molitva od goleme vrijednosti pred Bogom, ne treba drugo nego pogledati što sude o njoj pape, napose onamo od sv. Pija V., za čijeg je vladanja, kao što je poznato, izvojevana ona sjajna pobjeda nad Turcima kod Lepanta, baš u isto vrijeme kad se u Rima molila pobožnost svete krunice. Posljednji veliki pape, Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X., Benedikt XIV., Pio XI., Pio XII., nikada nisu mogli dosta nahvaliti vrijednost sv. krunice, i ne samo da su je širili primjerom vlastite molitve svaki dan, nego su je itekako unaprjeđivali svojim divnim enciklikama, od kojih je sam papa Leon XIII. izdao o krunici više od deset enciklika.


I da se ne zaboravi golema vrijednost molitve sv. krunice pred Bogom, zato se evo Presveta Mati Božja javlja s krunicom u ruci male sv. Bernardice prije sto pedeset godina. Javlja se s krunicom u ruci malim pastirićima u La Saletti. Javlja se s krunicom u ruci sv. Katarini Laboure. Javlja se s krunicom u ruci na tolikim drugim mjestima. Nije li to sve dovoljna opomena i pouka za sve nas: krunice u ruke!? Neka ne prođe dan, a da je ne bismo izmolili, barem jedan dio!


2. Čuli smo kako je Bogorodica neprestano prebirala krunicu u svojim svetim rukama dok je mala Bernardica, klečeći na goloj zemlji pred Njom, pobožno molila svoju krunicu. Što je to? Što nam hoće kazati naša nebeska Majka Marija? Htjela je reći da dobro broji naše Zdravomarije, da Bog ne zaboravlja ni jedne naše molitve. Možda to ne vjerujete?


Zar niste čuli povijest sv. starca Tobije, kako je bio vjeran Bogu sve dane života svojega? A Bog ga je stavio na strahovitu kušnju, tako da je izgubio sav svoj imetak, da je jedva spasio goli život, da je nakon tolikih dobrih djela, što ih je učinio pomažući bijedne i nevoljne, poučavajući neuke, pokapajući mrtve, da je nakon tolikih dobrih djela i potpuno oslijepio. Kakva strašna kušnja! Tobija nije klonuo duhom, nego je ostao i dalje vjeran Bogu. I Bog je preokrenuo njegovu sudbinu. Tobija je došao natrag do svega svog imetka, Bog je Tobiji vratio natrag i tjelesni vid, makar je nekoliko godina bio slijep. A što mu kaže anđeo Rafael kad mu otkriva tajnu njegove sreće? ''Kad si se molio sa suzama'', kaže mu anđeo, ''i pokapao mrtve, ostavljao objed i sakrivao obdan mrtve i kući svojoj i obnoć ih pokapao, ja sam prinosio molitvu tvoju Gospodu.'' (Tob 12,12) Jeste li čuli što govori anđeo? Znači da je dobro brojio molitve svetog starca Tobije. A zar bi Bogorodica mogla zaboraviti one Zdravomarije što ih njezina vjerna djeca iz dana u dan upravljaju k Njoj, svojoj nebeskoj Majci? To je nemoguće! I prebiranjem zrna svoje krunice u vrijeme prvog ukazanja maloj sv. Bernardici to vam činom potvrđuje. Broji, i te kako broji svaku našu dobru Zdravomariju! I to ćemo saznati, saznati točno kad se pojavimo na sudu Božjemu, i koliko smo ih izmolili i kako smo ih izmolili. Možda još ne vjerujete? Kad je sv. Petar apostol stupio u javnost i počeo propovijedati Evanđelje, živio je u gradu Cezareji u Palestini rimski satnik po imenu Kornelije. On je bio još poganin. Ali po prirodnom razumu, koji mu je govorio o vrijednosti dobrih djela, on je, kaže Sveto pismo: ''bio bogobojazan i pobožan, davao mnoge milostinje narodu i molio se Bogu bez prestanka.'' Bog jednoga dana pošalje anđela k njemu da ga nagradi za njegovu pobožnost i dovede k svjetlu istine svete vjere kršćanske.

A što mu kaže anđeo kad mu priopćuje nagradu? ''Kornelije, molitve tvoje i milostinje tvoje uzišle su k Bogu kao žrtveni dar.'' (Dj 10,4) Znači da je Bog točno brojio svaku njegovu milostinju, znači da nijedna molitva Kornelijeva nije prošla nezapaženom pred Bogom.


Mislite da će nezapažene proći neizbrojene Zdravomarije koje mi jadni ljudi upravljamo k Majci Božjoj svaki dan? Sigurno neće! I to ćemo vidjeti u času smrti. Vidjeti i točno saznati i broj naših Zdravomarija i način kako smo ih molili. Koliki podstrek ovo brojenje zrna u Masabjelskoj špilji, što je gledala mala sv. Bernardica! Koliki podstrek da budemo revni u molitvi svete krunice! I opet pravilo: neka ne prođe dan, a da ne bismo izmolili barem jedan dio svete krunice! Makar i malo, ali sabrano, pobožno, iz dubine srca!


3. Što nam je još htjela reći naša nebeska Majka kad je držala u ruci krunicu u Masabjelskoj špilji, dok je Bernardica molila? Htjela je reći kako Bog i ona ne samo visoko cijene svetu krunicu, nego da ih i nagrađuju i obasiplju svakim blagoslovom, i zemaljskim i nebeskim.


Zar nije obilno blagoslovila malu sv. Bernardicu? Onaj mir duše što ga je svetica uživala na zemlji vredniji je od svega zlata i srebra ovoga svijeta. A iza smrti? Kruna neprolazne slave nebeske, što je potvrdila i Crkva, kad ju je prije kojih osam desetljeća podigla na čast oltara kao sveticu.


Zar nije blagoslivljala svoje štovatelje kruničare, vojskovođe, kao što je bio maršal Radetzky, Eugen Savojski, glasoviti vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu Tilly? Glazbenike, kap što su Haydn, Gluck? Liječnike, kao što je bio glasoviti profesor medicine Recamier? Učenjake, kao što je bio Ampere? Političare, kao što su bili O'Connell, Windthorst? Ali što da duljimo!? Svi razredi ljudi, bili oni učeni ili neuki, stari ili mladi, bolesni ili zdravi, vojnici ili obični građani, svećenici ili laici, svi, svi od reda iskusili su na samima sebi nebrojeno puta, kako je blagoslovljena molitva svete krunice i za ovaj kukavni zemaljski, a pogotovo za vječni život.


Dakle opet, kad gledamo Bogorodicu s krunicom u ruci kako je prebire prstima u Masabjelskoj špilji prije sto pedeset godina: krunice, krunice u ruke! Pravilo neka bude: nikada ne smije proći dan, a da je ne bismo izmolili, makar jedan dio. Makar malo, ali sabrano i pobožno! Blagoslov neće izostati! Zašto?


U vječnom gradu Rimu postoji prastara crkva koja nosi naslov Santa Maria di Trastevere. I ona je kardinalski titul, i njezin titular je prije pedeset godina bio poznati poljski kardinal Wyszynski.


Prema tradiciji, tu je crkvu podigao sv. Kalist papa, kao prvu pravu crkvu sagrađenu u čast Majci Božjoj. Tu su crkvu stari Rimljani zvali ''Ad Fontem Olei'', ''Crkva kod izvora ulja''. Zašto? Jer je, prema predaji, na dan Isusova rođenja u Betlehemu cijeli dan na ovome mjestu u Rimu izviralo fino ulje. Mi ne znamo ima li istine u ovoj predaji, premda Bogu ništa nije nemoguće. Ali jedno je sasvim sigurno, a to je da Presveta Mati Božja izvor svih nebeskih milosti za nesretno čovječanstvo na svoj način. Zašto? Jer se od Nje rodio, od Nje neokaljane Djevice, Isus Krist, čije ime sv. Bernard naziva s punim pravom ''oleum effusum'' – ''proliveno ulje.'' I kao što ulje svijetli, hrani i liječi čovjekovo tijelo, tako i milost Krista Gospodina, koga je rodila Djevica Marija, liječi dušu čovjekovu. Molimo revno krunicu, pa ćemo i mi iskusiti što znači biti ''ad fontem olei''.


To nam je osma riječ ili propovijed Majke Božje (...) iz Lurda.



(bl. Alojzije Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, 1958. god.)

1 komentar:

  1. Krasan tekst!!! Veoma privlačan za pročitati prije molitve sv. krunice. Blažena Djevica drži jedan kraj naše krunice u svojoj ruci, a mi se svetom revnošću uhvatimo za svoj dio krunice. Krunica je putovnica u Nebo.
    Je suis l'Immaculée Conception, riječi su Bezgrešne Djevice maloj i neukoj Bernardici. Bila je to potvrda biskupima da je Djevica Marija uistinu Ona - koju časti i zaziva Katolička Crkva.

    Oggy

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.