Christus Rex

Pismo Mons. Marcela Lefebvrea kardinalu Ottavianiju (20. 12. 1966.)


Odgovor Generalnog poglavara Kongregacije otaca Duha Svetoga preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 20. prosinca 1966. na anketu pročelnika Kongregacije Svetog Oficija kardinala Alfreda Ottavianija

Vaša Uzoritosti!

Vaše pismo od 24. srpnja koje se tiče postavljanja u pitanje određenih istina vjere, preko našega je tajništva proslijeđeno svim našim višim poglavarima.

Dobili smo samo malo odgovora. Oni koje smo dobili iz Afrike ne niječu da sada vlada velika pomutnja duhova.

Ako se čini da se ove istine vjere ne dovode u sumnju, ipak smo praktično suočeni sa smanjenjem žara i redovitosti glede primanja sakramenata, osobito sakramenta pomirenja. Konstatira se veoma umanjeno strahopoštovanje prema Presvetoj Euharistiji, osobito kod svećenika te smanjenje broja svećeničkih zvanja u misijama francuskog jezika. Misije engleskog i portugalskog jezika novi duh manje dodiruje, ali ipak časopisi i novine i ondje već šire najnaprednije teorije.
Razlog neznatnog broja odgovora koje smo dobili, čini se, nastaje zbog poteškoće da se točno shvate ove zablude koje svagdje nastupaju u nejasnom obliku. Zlo se nalazi poglavito u literaturi koja preko višeznačnih i dvosmislenih prikaza, iza kojih pak otkrivamo jednu novu vjeru, stvara pomutnju u duhovima.

Držim svojom dužnošću izložiti Vam sa svom jasnoćom što proizlazi iz mojih razgovora s mnogobrojnim biskupima, svećenicima i laicima iz Europe i Afrike te također iz mojeg čitanja publikacija u zemljama engleskoga i francuskoga govornog područja.

Rado bih se pridržavao reda istina koje su navedene u Vašem pismu, usuđujem se reći da mi se trenutačno zlo čini puno težim od nijekanja ili postavljanja u pitanje neke pojedine istine naše vjere. Ovo se zlo u našim danima pokazuje u krajnjoj pomutnji misli, u propadanju crkvenih ustanova, redovničkih zajednica, bogoslovija, katoličkih škola, jednom riječju svega onoga što je bilo stalnim uporištem Crkve. Ovo zlo pak nije ništa drugo nego logični nastavak hereza i zabluda koje Crkvu potkopavaju u posljednjim stoljećima, osobito od liberalizma prošloga stoljeća koji se potrudio pod svaku cijenu izmiriti Crkvu s idejama koje su dovele do francuske revolucije.

Crkva je u toj mjeri uspješno kročila naprijed koliko se suprotstavila ovim idejama koje proturječe zdravoj filozofiji i teologiji. Naprotiv, svaki je kompromis s ovim subverzivnim idejama imao za posljedicu prilagodbu Crkve općemu pravu i time pogibelj da je se učini ropkinjom građanskoga društva.

Uostalom, pape su svaki put, kada su se skupine katolika osjećale privučenima ovim mitovima, njih hrabro pozvali na red, razjašnjavali, ako je bilo nužno, osudili ih. Katolički je liberalizam osudio Pijo IX., modernizam Lav XIII., silonizam sveti Pijo X., komunizam Pijo XI., a neomodernizam Pijo XII.

Zahvaljujući ovoj divnoj budnosti učvršćivala se i rasla je Crkva. Obraćenja su pogana i protestanata bila veoma brojna. Hereze su doživjele potpun poraz, a države su bile spremne za zakonodavstvo koje više odgovara katoličkome nauku.

Ipak je uspjelo skupinama redovnika koji su bili prožeti ovim krivim idejama, zahvaljujući određenoj popustljivosti biskupa kao i toleranciji određenih krugova središnjih rimskih vlasti, proširiti ih u Katoličkoj akciji i u bogoslovijama. Uskoro su se trebali iz ovoga kruga svećenika birati biskupi.

Ovu je situaciju zatekao dakle koncil kada se preko pripravnih komisija spremao navijestiti istinu s obzirom na takve zablude kako bi ih dugo vremena potisnuo iz srca Crkve. Bio bi to kraj protestantizma i početak jednog novog, plodnog razdoblja za Crkvu.

Ali ove su priprave odbačene na ogavan način kako bi se stvorio prostor za najgoru tragediju koju je Crkva ikada proživjela. Bili smo svjedocima ženidbe Crkve s liberalnih idejama. Bilo bi poricanje očitih stvari i zatvaranje očiju kada ne bismo željeli hrabro priznati da je koncil, onima koji priznaju upravo spomenute zablude i usmjerenja koja su pape osudili, dao mogućnost da pravno vjeruju da će im učenja biti priznata u budućnosti.

Dok se koncil spremao biti svijetlim oblakom u današnjem svijetu, što bi i bilo moguće da su se upotrijebili tekstovi koji su izrađeni prije koncila u kojima je s obzirom na moderne probleme bila sadržana svečana ispovijest koja počiva na sigurnom nauku, može se i mora se nažalost konstatirati:

Ondje gdje je koncil uveo novosti, gotovo je svagdje uzdrmao sigurnost istina koje po nauku autentičnog Učiteljstva Crkva konačno pripadaju blagu Predaje.

Jesu li posrijedi opseg jurisdikcije biskupa, oba izvora objave, nadahnuća Svetog pisma, nužnost milosti za opravdanje, nužnost katoličkoga krštenja, milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana, svrhe ženidbe, vjerska sloboda, posljednje stvari itd., tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u sumnju.

Odmah su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve:

Sumnje o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.

Sumnje o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.

Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskoga dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji. Normalna je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna od najstrašnijih konstatacija našega vremena vidjeti do koje je mjere moralnog propadanja dospio veći dio katoličkih publikacija. U njima se bez ikakva pridržaja govori o seksualnosti, o ograničenju rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u mješovitim sredinama, o flertu, o plesovima kao nužnim sredstvima za kršćanski odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.

Sumnje o potrebi milosti za spasenje izazivaju nepoštovanje krštenja, koje se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito stavovi svećenika, a ne vjernika. Isto se može reći i za stvarnu prisutnost: upravo su svećenici ti koji se ponašaju kao da u to više ne vjeruju, skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove strahopočitanja prema Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.

Sumnje o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim više nije jedina i nužna „Magistra Veritatis“.

Dovedeni činjenicama pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil na nepojmljiv način potpomogao širenju liberalnih zabluda.

Vjera, moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih papa.

Uništenje Crkve napreduje brzim koracima.

Rimski je Prvosvećenik doveden u stanje nemoći poradi pretjeranih ovlasti danih biskupskim konferencijama.

Koliko samo bolnih primjera u jednoj jedinoj godini!

Ipak, usprkos svemu samo Petrov nasljednik može spasiti Crkvu!

Neka se Sveti Otac okruži snažnim braniteljima vjere, neka on takve imenuje u važnim biskupijama! Neka u važnim dokumentima naviješta istinu, progoni zabludu, bez straha da naiđe na protivljenje, bez bojazni od raskola, bez bojazni da revidira saborske pastoralne odluke.

Neka Sveti Otac ohrabri biskupe da svaki za sebe ponovno uspostavi vjeru i moral, svaki u svojoj biskupiji kako doliči svakom dobrom pastiru, neka podupre hrabre biskupe, potakne ih da reformiraju svoje bogoslovije i ondje ponovno uspostave studij po svetom Tomi, neka generalne poglavare ohrabri da u novicijatima i redovničkim kućama održe fundamentalna načela svake kršćanske askeze, osobito poslušnosti, neka ohrabri razvoj katoličkih škola, tiska koji se temelji na zdravom katoličkom nauku te katoličkih obiteljskih udruženja, neka na koncu ukori širitelje zabluda i ušutka ih: nagovori srijedom ne mogu nadomjestiti enciklike, pastirska pisma i pisma biskupima.

Nedvojbeno je od mene vrlo smiono izražavati se na ovaj način. Ali sastavljam ove retke iz goruće ljubavi, iz ljubavi prema slavi Božjoj, prema našemu Gospodinu Isusu Kristu, prema Presvetoj Djevici Mariji, prema Njegovoj Crkvi, prema Petrovu nasljedniku, Rimskom biskupu i namjesniku Isusa Krista.

Neka Duh Sveti, kojemu je posvećena naša družba, priteče u pomoć pastiru sveopće Crkve.

Neka Vaša Uzoritost blagonaklono primi jamstvo izraza moje najdublje odanosti u našemu Gospodinu!

Rim, 20. prosinca 1966.

+Marcel Lefebvre
Naslovni nadbiskup Synnade u Frigiji
Generalni poglavar Družbe Duha Svetoga

Arhiva bloga

Glasnik: