subota, 3. kolovoza 2013.

Do koje mjere može zabludjeti vrhovno Učiteljstvo?


Nasljedujući primjer nadbiskupa Lefebvrea koji je priznavao i poštivao zakonite crkvene vlasti na čelu sa Svetim Ocem, ne dopuštajući dijaboličnom sedisvakantizmu da uzme maha, i mi čuvamo vjeru u Petrov primat i nezabludivost, štiteći se od poslijekoncilskih tzv. slabih papa i njihove zloporabe autoriteta, zdušno prijanjajući uz vjeru svih vremena i liturgiju svih vremena. U ovoj konfuziji koju su posljednjih dana proširili svjetovni mediji u orkestriranoj akciji s tradicionalnim neprijateljima Crkve, pozivamo na mir i razboritost, daleko od bilo kakve prenagljenosti i ishitrenosti. Budući da se nakon Sabora izgubio zdrav nauk o službi Svetog Oca kao i o odnosu Rimskog Prvosvećenika prema svetoj Predaji, nije isključeno da bi ono klatno oduševljenja i proglašavanja svakog pape svetim, ili odmah nakon preminuća („santo subito“) ili odmah po izboru („santo vivo“), kod mnogih sada moglo otići u suprotni ekstrem, jer se sve temeljilo na pretjeranom oduševljenju, klicanju svjetovnih medija, krivim legalističkim predodžbama bez uporišta u tradicionalnom nauku koji je ionako držan prevladanim, a tzv. „živo Učiteljstvo“ je moglo fabricirati istinu kako mu odgovara. Sada će se to, čini se, svima obiti o glavu.




Stoga razmišljamo skupa s velikim teolozima Crkve, od kojih su neki i sveci, o nezabludivosti Rimskog Prvosvećenika i o neprolaznosti i neuništivosti svete Majke Crkve unatoč mogućim kušnjama kakve Crkva još nije vidjela.

Ovaj je članak objavljen još u ožujku u tijeku nakon odreknuća pape Benedikta XVI., a prije izbora pape Franje, nakon posljednje faze razgovora Bratstva sv.Pija X. s Vatikanom, u vrijeme tjeskobne sedisvakancije kada smo svi živjeli u neizvjesnosti, no držimo ga vrijednim prilogom upravo u novonastaloj situaciji u Crkvi.

Obratite pozornost na prosudbu dvaju posljednjih pontifikata - što bi se tek onda moglo reći o samo nekoliko mjeseci papinstva pape Franje?!

Dr. Klaus Obenauer je na svoj uobičajeni uravnotežen način pokušao obraniti prilog kardinala Brandmüllera o Koncilu, rekavši u jednom članku na katholisches.info da Kardinal ne želi niveliranje dogmi i ne-nezabludivih izjava Učiteljstva, nego ono što Obenauer naziva „donjom granicom“ učiteljskog navješćivanja.

Pius.info se ovdje ne želi sada baviti onime što je kardinal Brandmüller mislio ili što nije mislio, nego tezom dr. Obenauera, jer je ona zbilja centralna točka trenutne diskusije između Bratstva sv. Pija X. i Rima:

Može li ne-nezabludivo Učiteljstvo otpasti od vjere?

O ovome prilog p. Matthiasa Gaudrona.

Dr. Klaus Obenauer priznaje u svojem prilogu da Učiteljstvo u slučajevima u kojima ne govori s konačnom obvezom, naravno da može načelno zabludjeti odnosno da se zabluda ovdje ne može odmah isključiti.

Tada se postavlja pitanje: „Do koje mjere Učiteljstvo u takvim slučajevima može zabludjeti, skrenuti s pravoga puta?“ Njegov odgovor: „Otpada od vjere, pa makar bio i samo sadržajni( a ne zlonamjerno željeni) i to doduše po svojoj cijeloj integralnosti, ne može biti(gramatički ispravno bi se trebalo reći: ne može do toga doći); tako da bismo imali posla s nekim Učiteljstvom koje je (pa bilo to samo 'materijalno') otpalo od integralne vjere.

Toliko daleko, dakle, zabluda (ne konačno obvezujućeg, a time i ne-nezabludivog) Učiteljstva nikada ne može ići da se (pa bilo to i samo sadržajno) dovede u proturječje s vjerom,to jest: s onim što je već određeno da pripada Pokladu vjere.“

„Iz eklezioloških je razloga isključeno“ da se ekumenski Koncil s Papom na čelu jednodušno dovede u proturječje s onim što je određeno da pripada u vjeru.

Takvu se tezu, doduše, može zastupati i za to navesti dobre razloge, ali po mojem mišljenju ona ne može vrijediti čak ni kao sigurno mišljenje (sententia certa), i ne može zahtijevati viši zahtjev istinitosti od vjerojatnog mišljenja (sententia probabilis). Sententia probabilis je nauk za koji postoje ozbiljni, ali ne posvema uvjerljivi razlozi. I protivno shvaćanje ima svoje argumente i stoga se može zastupati.

Papa haereticus

Cijeli niz vrsnih teologa kao Bellarmin, Suarez i Garrigou-Lagrange držali su naime mogućim ili barem da se ne može isključiti da onaj koji ima vrhovnu vlast, naime papa, može postati krivovjercem. Teolozi su raspravljali o pitanju ostaje li takav papa još papa ili je automatski svrgnut, može li ga svrgnuti jedan Koncil ili barem može li izjaviti da ga je Krist svrgnuo , a da ovaj problem ipak nisu mogli riješiti na zadovoljavajući način.

Papa je Pavao IV. , kako je i poznato, živio u trajnom strahu da jedanput na papinsku Stolicu može biti izabran čovjek dvojbene vjere i stoga je izdao bulu Cum ex apostolatus officio po kojoj bi takav izbor od samog početka trebao biti nevažeći.

Veliki su teolozi zastupali mišljenje da Papa po svojoj vladavini Crkvi može nanijeti veliku štetu te da u tom slučaju postoji pravo na otpor. Tako piše Suarez: „Ako naime (papa) naredi nešto protiv dobrih običaja, ne treba ga slušati. Ako nešto poduzme protiv očite pravednosti i općeg dobra, dopušteno je oprijeti mu se. (Opera omnia X, Pariz 1856. Ff, str. 321, Tractatus de fide dogmatica, disp 10, sect 6, nr.16) A sveti Robert Bellarmin misli: „Kako je prema tome dopušteno oprijeti se papi koji napadne tijelo, tako je također dopušteno oprijeti se onome koji straši duše ili zbunjuje državu, a tim više, ako bi kanio razoriti Crkvu. Dopušteno je, kažem, pružiti mu otpor, ne ispunjajući mu naredbe i sprječavajući da mu se ostvari volja.“ (O papi, Augsburg 1843., str. 403.; 2. Knjiga, odjeljak 29)

Na koncu, u poruci u La Salette, čije je širenje dopustila Crkva, kaže se čak: Rim će izgubiti vjeru. Dakle, ne bi se trebalo ishitreno isključiti mogućnost katastrofalnih kušnji koje nadilaze sve što je dosada od kušnji sručilo na Crkvu. I sam Krist kaže o kušnjama posljednjih vremena da su one tako strašne da se nijedan čovjek ne bi spasio kad se ne bi skratili dani oni. (usp. Mt 24,22).

Ako se heretički papa ne može isključiti, ako „Rim može izgubiti vjeru“, onda se ne može sa sigurnošću isključiti da jedan koncil u tekstu koji nije nezabludiv, može naviještati zabludu u vjeri. Možemo biti mišljenja da se takvo nešto neće dogoditi, ali ne može se onima koji to drže mogućim predbaciti da su napustili temelj katoličke vjere. Time izjava kardinala Brandmüllera ostaje krivom također i u Obenauerovoj dobronamjernoj interpretaciji.

II. vatikanski sabor

Ovo su bila poglavito teoretska promišljanja. Drugi vatikanski sabor faktički nije naviještao herezu, tj. nije se izravno ogriješio o vjerskoj istini. Ali Sabor je naviještao zablude „koje se doduše ne ogrješuju izravno o vjeru, ali ipak se ne mogu uskladiti s tradicionalnim crkvenim naukom i praksom ili barem u svojim posljedicama svode na vjerske zablude“. Sa svojim slavopojkama drugim religijama i svojim ekumenizmom poticao je indiferentizam koji sve religije drži manje ili više jednako dobrima.
Nije, nažalost, pretjerivanje ako netko tvrdi da je Koncil povukao narode u apostaziju. Konzervativna strana, nažalost, često jednostavno ne želi činjenicama pogledati u oči: Danas imamo mnogobrojne heretike na biskupskim i teološkim katedrama, a u navještenju kakvo se prakticira po župama, za jednog je vjernika u normalnom slučaju gotovo nemoguće ne postati materijalnim heretikom. Tvrdnja da Koncil s time nema nikakve veze, njihovim stalnim ponavljanjem ne postaje vjerodostojnijim. Jasno je da su korijeni toga u Koncilu, a nije slučajno da se nakon Koncila na Crkvu sručila grozna kriza vjere.

Poslijekoncilski pape

Ne smijemo se ponašati kao da poslijekoncilski pape nemaju nikakve veze s vjerskom krizom. Osobito kod Ivana Pavla II. uopće nismo bilo puno udaljeni od pape haereticusa, jer što treba misliti o papi koji vjernicima na općoj audijenciji (9. rujna 1998.) izjavljuje da su sve religije potaknute Duhom Svetim, a njihovi su utemeljitelji „s pomoću Duha Svetoga imali dublje religiozno iskustvo“? Što se treba misliti kada jedan papa više puta sudjeluje na poganskim obredima i cjeliva Kuran?

Objašnjenje koje sve pokušava proglasiti bezazlenim govoreći da je Ivan Pavao bio Poljak i cjelivao sve što mu se predavalo, ovdje i nije baš od pomoći.

Zasigurno je Ivan Pavao II. također često dokazao da želi ostati katolikom i da ne želi biti heretikom, ali ovdje ostaje jedan problem. Jedino rješenje koje za to mogu ponuditi, jest rješenje liberalnog katoličanstva kako su ga primjerice opisali Pijo IX. ili kardinal Billot. Liberalni katolik s jedne strane želi ostati katolik, s druge pak strane želi se također svidjeti bezbožnom svijetu te koliko je god moguće, izići mu ususret.

Čak i u pontifikatu Benedikta XVI. bilo je mnogo toga što kao katolici ne možemo razumjeti. Kako to da je dopuštao da se i dalje izdaju njegove stare knjige (djelomično s novim predgovorom) u kojima se nalaze navodi koji su barem blizu herezi? Kako jedan papa može reći da su protestanti „Crkva na drugi način“ i u protestantizmu je kršćanstvo „tako reći poduzelo pomak naglasaka“ (Licht der Welt, str. 120f)? Time se pak protestantizmu pripisuje opravdanost postojanja.

U istoj knjizi kaže s jedne strane „da ne postoje dva puta spasenja, da je Krist dakle Spasitelj židova, a ne samo pogana“, ali odmah nadodaje da se u novoj molitvi „ne moli neposredno za obraćenje židova u misionarskom smislu“, nego samo za to da „Gospodin privede povijesni čas u kojem ćemo svi biti ujedinjeni jedni s drugima“(str.133). Za čovjeka koji logično razmišlja jedva da je moguće shvatiti kako se to ne treba moliti za obraćenje židova ako je Krist Spasitelj židova.

Kako dr. Obenauer na kraju svojeg priloga pojašnjava, u pitanjima vezanim za Drugi vatikanski sabor postoji potreba za raspravom. Ovu raspravu Rimska strana do dana današnjeg odbija time što je svaka načelna kritika Koncila zabranjena.

Preuzeto s www.pius.info

1 komentar:

  1. Vrlo zanimljivo i jasno izlaganje.
    No, daj Bože da se ova predviđanja nikada ne ostvare i da kao sljedećeg Papu dobijemo velikog sveca: tradicionalnog papu koji će vratiti sjaj i ljepotu pravovjerja.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.