Christus Rex

Bog je izvor sveg reda i pravednosti


Papa Pio X. i njegove velike reforme crkvenog prava

Pio X. spada među velike pape crkvene povijesti. U zadivljujuće djelo obnove koje je on pokrenuo spadaju i velike izmjene u pravnom životu Crkve koje se ukratko mogu opisati natuknicama reforma Kurije, reforma časoslove i reforme crkvenoga prava. Mitteilungsblatt je razgovarao s paterom Patriceom Larocheom o Piju X. kao „papi crkvenoga prava“.

Mitteilungsblatt: Neiskorjenjiva je predrasuda da je pravo suprotstavljeno ljubavi. I danas se jedna nasuprot drugoj postavljaju „Crkva ljubavi“ i „Crkva prava“, i to upravo sada u odnosu na „milosrđe“ protiv „zabrane sv. Pričesti za rastavljene koji su ponovno civilno vjenčani“. Zašto se crkveno pravo ne može staviti nasuprot ljubavi prema Bogu i bližnjemu?

Pater Patrice Laroche: Crkva je društvo i kao svako društvo, ono treba zakone. Crkveno je pravo sveukupnost zakona koji Crkvi pomažu dospjeti do svojeg cilja, naime voditi duše k njihovom nadnaravnom cilju koji je gledanje Boga. Pravo je dakle načinjeno radi ljubavi i besmisleno je suprotstavljati „Crkvu ljubavi“ i „Crkvu prava“. Kada Crkva rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima zabranjuje primanje svete Pričesti, to nije ni protiv ljubavi prema Bogu ni prema bližnjemu. Štoviše, to je ljubav prema Bogu da Crkva zabranjuje svetogrdno primanje svete Pričesti jer je to uvreda Bogu. Jedno bi takvo dopuštenje bilo protiv ljubavi prema bližnjemu koji bi po riječima svetog Pavla „jeo i pio“ vlastitu osudu.

Nastanak crkvenog prava

MB: Nije svaki katolik upućen u crkvene zakonike, isto kao što ni svaki građanin ne poznaje građanski zakonik. Možda možete kratko protumačiti kako „nastaje“ crkveno pravo i kako se popisuje.

Pater Patrice Laroche: Kada se govori o crkvenom pravu, misli se ponajprije na Codex Juris Canonici, crkveni zakonik. Međutim, u njemu nisu sadržani svi crkveni zakoni, kao primjerice liturgijski zakoni ili zakoni koji reguliraju odnose između Crkve i države i koji su sadržani u konkordatima ili sličnim ugovorima. Partikularni zakoni (primjerice statuti jedne redovničke zajednice) i običaji također se ne mogu pronaći u crkvenom zakoniku. Jedan dio crkvenih zakona božanskog je podrijetla te je zadaća Crkve samo ih predstaviti: primjerice nerazdruživost braka ili da samo muškarci mogu biti svećenici. Jedan drugi dio koji je zacijelo najopsežniji, ima Crkvu kao začetnicu: sjetimo se obveze godišnje ispovijedi koja se tiče svih katolika ili obveze župnika da nedjeljom prikaže svetu Misu za žive i mrtve svoje župe. Budući da su ranije koncili zakone općenito proglašavali kanonima, u Zakoniku su pojedini zakoni nazvani canones. Na koncu, treći se dio crkvenih zakona, koji je doduše prilično malen, sastoji od onih koje je država proglasila i koje Crkva preuzima u svoje zakonodavstvo. To je slučaj primjerice kod ugovora gdje Zakonik kaže da ono što je svjetovno pravo na jednom području odredilo o ugovorima valja poštovati u crkvenim stvarima ako ne proturječi božanskom pravu i ako sama Crkva nije donijela nikakvu drugu uredbu.

MB: Pio X. pripravio je kodifikaciju crkvenoga prava koju je zbog njegove smrti godine 1914. tek mogao zaključiti njegov nasljednik Benedikt XV. Što znači „kodifikacija“?

Pater Patrice Laroche: Kodifikacija znači prikupljanje u jednoj knjizi, u jednome „kodeksu“ raznih zakona koji su dotada doneseni kako bi se stvorio potpuni i sustavni zakonik. Budući da su se crkveni zakoni nalazili u različitim zbirkama, bio je nužan, ali i golem posao urediti i sintetizirati ove zakone. Kardinal Gasparri rekao je da je to bio jedan od prvih poslova za kojim je posegnuo novoizabrani papa i njegova je velika zasluga da je ovaj posao priveo kraju.

Novo crkveno pravo

MB: „Crkveno pravo iz 1917.“ morat će se držati rezultatom nastojanja svetog pape koji ga – po jednoj riječi kardinala della Costa – stavlja „uz Inocenta III. (+1216), Honorija III. (+1227.) i Grgura IX. (+1241.)“. Što je bilo veliko postignuće ovih papa 13. stoljeća? Možete li protumačiti veliki značaj Pija X. za zadaću posvećenja koju ima Crkva?


Pater Patrice Laroche: Inocent III. i Honorije III. prvi su pape koji su izdali zbirku svojih vlastitih zakona: bile su to autentične zbirke. Ovi su pape bili zbilja autori tih zbirki zakona. Dotada su postojale samo privatne zbirke saborskih kanona i papinskih zakona (dekretalija). Također i poznati Decretum Gratiani, učeno djelo monaha kamaldoljanina Gracijana koji je objavljen sredinom 12. stoljeća u Bologni gdje je Gracijan poučavao crkveno pravo i to je prvi put predavao kao posebnu disciplinu koja je odvojena od ostale teologije, bio je i ostao privatni uradak premda je u školama i na sudu postigao veliki ugled i imao veliki utjecaj na razvoj crkvenog prava. Grgur IX. učinio je još veće i važnije djelo tako što je stvorio jedinstveni crkveni zakonik. Preko svojeg ispovjednika i velikog pokorničara Raymunda de Pennaforta O.P., dao je izraditi novu i službenu zbirku zakona koje su pape proglasile od Gracijana. Bulom „Res pacificus“ (1234.) nova je zbirka slanjem na Bolonjsko i Pariško sveučilište objavljena za uporabu na sudu i u školi, a ranije kompilacije (također i autentične kompilacije Inocenta III. i Honorija III.) stavljene su izvan snage.  Budući da su se svi u njima sadržani dekretali, također i ranijih papa, pojavili u obliku kako ih je Grgur IX. bio odredio snagom svoje vrhovne zakonodavne vlasti, zbirka se s pravom nazvala Decretales Gregorii IX. Budući da je Decretum Gratiani, koji je sadržavao staro pravo Crkve do 12. stoljeća zadržao svoju snagu i uporabu, djelo je Grgura IX. nazvano i Liber Extra (extra Decretum Gratiani – skraćeno X). Od posljednjeg izdanja službenog crkvenog zakonika (1317.) materijal je crkvenog prava povećan i nadopunjen papinskim konstitucijama i osobito zaključcima Tridentskog sabora (1545.-1563.), djelomično i preinačen. K tome su pridošli i zakoni papa koji su slijedili kao i dekreti i odgovori kongregacija i sudova Rimske Kurije. Zbog opsega i nepreglednosti pravnih izvora pretraživanje je bilo povezano s velikom mukom. Papa Sarto koji je prošao sve razine katoličke hijerarhije poznavao je ovu poteškoću i bio je uvjeren da pravo, da bi se mogla stvoriti pravda, mora biti jasno te samo tako može biti oruđem za posvećenje duša. Stoga je odmah nakon svojeg preuzimanja službe (4. kolovoza 1903.) motuproprijem Arduum sane od 19. ožujka 1904. izišao u javnost sa svojim planom kodifikacije.

MB: Jedan od prvih pravnih poteza Pija X. bio je reakcija na konklavu iz 1903. godine koja ga je uzdigla na Petrovu stolicu.

Pater Patrice Laroche: Konklava nakon smrti Lava XIII. otpočela je 31. srpnja 1903. Mnogi su pretpostavljali da će na Petrovu stolicu doći kardinal Državni tajnik preminulog Prvosvećenika, Mariano kardinal Rampolla del Tindaro (1843.-1913.) 2. kolovoza 1903. Kardinal Jan Puzyna de Kosielsko (1842.-1911.), krakovski nadbiskup, u ime cara Franje Josipa Austrijskog, svojeg suverena, uložio je veto.
Ekskluziva – izvedena od latinskog ius exclusivae / pravo na isključenje – bilo je pravo prigovora katoličkih monarha na izbor određenih kardinala: nju je iznosio ovlašteni krunski kardinal u konklavi. Kardinalski je kolegij 1903. svečano protestirao protiv ovog napada na slobodu Crkve i izabrao je kardinala venecijanskog patrijarha Giuseppea Sarta. 20. siječnja 1904. Pio X. je apostolskom konstitucijom Commissum nobis zabranio svako miješanje neke svjetovne vlasti u izbor pape i svakom je kardinalu prijetio kaznom ekskomunikacije ako je konklavi htio prenijeti ekskluzivu. Za Božić 1904. Pio X. je tada nanovo uredio izbor pape apostolskom konstitucijom Vacante Sede Apostolica.

Novi časoslov

MB: 1. studenog 1911. Pio X. proglasio je opsežnu reformu časoslova. Što je bila pozadina ovog novog uređenja svećeničke molitve časova? Zašto se Pio X. unatoč tome ne drži prethodnikom liturgijske reforme?

Pater Patrice Laroche: Dok je povjerenstvo za kodifikaciju radilo na cijelome djelu, donesen je veliki niz pojedinih papinih zakona koji su istodobno kao probni dijelovi cijele kodifikacije unaprijed proglašeni. U to spada ova reforma časoslova. Tijekom I. vatikanskog sabora više je skupina biskupa željelo izmjene časoslova, osobito glede podjele psalama i duljine časoslova. Bulom Divino afflatu (1. studeni 1911.) jutarnja se molitva skraćuje: nedjelja je dotada imala 18 psalama, sada ima samo još 9 psalama (ili dijelova psalama), a kako je to sveti Benedikt želio, cijeli se psaltir izmoli u tjednu. Motuproprijem Abhinc duos annos (1913.) o novom uređenju božanskog časoslova, došašće i korizma dobivaju svoje privilegirano mjesto opet umjesto blagdana svetaca čije je prihvaćanje u brevijar potisnulo liturgiju došašća i korizme. Ova reforma liturgije nema nikakve veze s reformom koju smo doživjeli nakon II. vatikanskog sabora: u prvom je slučaju posrijedi istinska reforma, tj. povratak k autentičnom liturgijskom duhu, u drugom slučaju revolucija koja je liturgiju unakazila i uništila.

MB: Jedna od nadljudskih zadaća Pija X. ticala se Rimske kurije, teme koja je također odlučno utjecala i na izbor pape Franje. Zašto se Kurija u ono vrijeme morala reformirati? Je li ona loše djelovala? U kakvom je to odnosu prema „Rimskom pitanju“, Crkvenoj državi koja je 1871. oduzeta papi?

Pater Patrice Laroche: Konstitucijom Sapienti consilio iz 1908. godine sveti Pijo X. Reorganizirao je Rimsku kuriju koja je svoj posljednji oblik dobila od pape Siksta V. konstitucijom Immensa (1588). Gubitak Crkvene države zacijelo je učinio suvišnima ovlasti određenih kongregacija (koje su kao ministarstva). Na drugoj je strani bila nastupila određena konfuzija među nadležnostima određenih kongregacija zbog nekontroliranog razvoja organizacije. Stoga je bila nužna reforma čija je misao vodilja točno ograničenje kompetencija i precizna podjela između jurisdikcije na području savjesti (forum internum) i u vanjskom području(forum externum) i također među zadaćama uprave i sudskim ovlastima.

MB: U pravno područje spada i pravo prema „vani“. S kojim je problemima između Crkve i države – u Italiji, u Europi, u svijetu – bio suočen Pio X.?

Pater Patrice Laroche: Već u svojoj prvoj enciklici E supremi apostolatus papa Pio X. govori o Rimskom pitanju: „U svima će porasti uvjerenje da Crkva kao ustanovljenje Isusa Krista mora uživati punu slobodu i ne smije biti podvrgnuta nikakvoj drugoj vlasti. Naša borba za ovu slobodu ne znači samo obranu presvetih prava religije, nego je i zaštita za opće dobro i sigurnost naroda“. 
Pod pontifikatom Pija X. dogodilo se odvajanje države i Crkve u Portugalu i Francuskoj po unilateralnom poništenju ugovora koji su uređivali međusobne odnose. Enciklikom Vehementer nos (11. 2. 1906.) reagirao je Papa na mjere antiklerikalne vlade i proglasio zakon o odvajanju nepravednim prema Bogu, povrjedom naravnoga prava te međunarodnoga prava i božanskog ustroja Crkve, suprotstavljenim njezinim pravima i slobodi. Dok su liberalni katolici sanjali o kompromisnom rješenju, sveti je Papa ustrajao u svojem non possumus i antiklerikalna je vlada morala priznati da je Papa, umjesto da raspravlja o sporednim točkama rješenja koje je predložila vlada, imao pravo vodeći ovu borbu na razini načela.
Protestantski njemački kancelar Bernhard von Bülow (1849.–1929.) sa svoje je strane rekao o Piju X.: „Približio sam se mnogim suverenima i regentima, ali sam rijetko susreo kod jednoga od njih tako jasnu prosudbu ljudske naravi i tako opsežno poznavanje snaga koje upravljaju svijetom i društvom".

Papini suradnici

MB: Ovdje bi trebalo spomenuto dva važna Papina suradnika, kardinale Rafaela kardinala Merry del Vala (1865.–1930.) i Pietra kardinala Gasparrija (1852.–1934.).

Pater Patrice Laroche: Papa Pio X. je u kardinalu Merry del Valu, koji je od njega po svojem aristokratskom podrijetlu i odgoju bio tako različit, pronašao svojeg najboljeg suradnika. Ono što ih je osobito ujedinjavalo, bio je njihov nadnaravni duh. Stoga je Pio X. ovog mladog tajnika konklave koji mu je pomogao kad je kardinal Sarto oklijevao prihvatiti izbor za papu, odmah imenovao državnim tajnikom. U njemu je pronašao diplomata koji je također bio „čovjek Božji“ kojeg se on ništa nije trebao bojati i s kojim je, iz ljubavi prema pravednosti i istini, nadvladao sve kušnje. 
Kardinal Gasparri je, kako smo već i spomenuli, također bio važan Papin suradnik kojemu je povjerio rad na reformi crkvenoga prava. Moglo bi se spomenuti i Eugenija Pacellija, kasnijega Pija XII. (1876.-1958.) koji je već 1904. radio u Državnom tajništvu i bio najužim suradnikom kardinala Gasparrija kod kodifikacije. Kada je sveti Pio X. preminuo, Pacelli je bio tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove i time je bio u uskoj povezanosti s kardinalom Merryjem del Valom. Kod govora za kanonizaciju Pija X. (29.5.1954) papa Pacelli mogao je svjesno reći:
„Duboki izvor zakonodavnog djela Pija X. valja tražiti u njegovoj vlastitoj svetosti, u njegovu uvjerenju da je Bog izvor i temelj svakoga reda, svake pravednosti i svakoga prava u svijetu“.

MB: Važno je sredstvo reforme Crkve bila i stroga obveza biskupa, koju je uveo Pio X., da o stanju u svojim biskupijama u Rimu osobno polažu račun. Ove uredbe još i danas vrijede. Zašto su ovi posjeti „ad limina“ – posjeti biskupa u Rimu – danas tako malo plodonosni? Sjetimo se „Königsteinske izjave“ koja od 1968. čeka na ispravke. Otada njemački biskupi redovito odlaze u Rim.

Pater Patrice Laroche: Pokoncilskim papama nedostaje želja da Crkvu  odlučno i snažno reformiraju. Za to papa, kao papa Pio X., Pio V. ili Grgur VII., treba biti svetac. Inače polaže previše vrijednosti u ljudska sredstva, a nedovoljno u nadnaravna sredstva i nedostaje mu povjerenje u božansku pomoć. Stoga, ako sami i ne žele uništenje Crkve, pokoncilski su pape ipak u to uvučeni, bilo svojom krivom teologijom, bilo svojom slabošću.

MB: Pio X. je zaštitnik Bratstva. Koje poticaje ono danas prima od crkveno-pravnog djela reforme pape Sarta?

Pater Patrice Laroche: Knjiga crkvenog prava iz 1917. godine uvijek ostaje temelj naših pravnih studija. Valja nadodati da je veći dio reformi svetog Pija X., bilo s obzirom na brak, brevijar, rano pričešćivanje djece, da spomenemo samo neke, bio toliko izvrstan da su po svojoj biti dosada ostali na snazi i da i dalje doprinose dobru Crkve i posvećenju duša. Papa Pio XII. je rekao: ,,Bog je djelo blaženog Pape bogato blagoslovio tako da će Zakonik kanonskog prava uvijek ostati veliki spomenik njegova pontifikata i da ga se može promatrati svecem sadašnjeg vremena kojeg je Providnost odredila“.

Pater Patrice Laroche rođen je 1955.godine. Nakon studija u Ecôneu 1978. godine zarađen je za svećenika. Jednu je godinu svoju svećeničku službu vršio u Le Pointetu, u kući Bratstva za duhovne vježbe u Francuskoj, onda ga je nadbiskup Lefebvre pozvao kao generalnog tajnika u Rickenbach, ondašnju Generalnu kuću Bratstva. Od 1984. do 1996. predavao je moralnu teologiju i crkveno pravo u Ecôneu. Od 1996. predaje iste predmete na Međunarodnoj bogosloviji Srca Isusovog u bavarskom Zaitzkofenu. 2000. godine doktorirao je crkveno pravo na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Strassbourgu.  

Arhiva bloga

Glasnik: