nedjelja, 7. srpnja 2013.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor IV.



Vidjeli smo kako načelo kolegijalnosti biskupa unosi revolucionarno poimanje upravljanja Crkvom, šireći liberalno ludilo jednakosti, a izravno napada osobni autoritet ponajprije Pape, a onda i biskupa i naposljetku i samih svećenika kojima, osobito po zapadnoeuropskim zemljama, pastoralni asistenti i župna vijeća posvema nadziru rad i utječu na odluke. Biskupi imaju raznorazna svećenička i laička vijeća te odluke biskupske konferencije, a sam Sveti Otac papa i Rimska Kurija imaju bezbrojne biskupske konferencije od kojih neke već desetljećima sve rade mimo odluka Rima, a Rim uglavnom popušta njihovoj drskosti. Međutim, Sveti Otac nije primus inter pares, a niti možda biskup jednak ostalima koji s njima upravlja kolegijalno Crkvom: njemu su predani Ključevi Kraljevstva nebeskoga i samo je on Kristov namjesnik na zemlji, a ne Biskupska konferencija ove ili one zemlje.


Crkvom nikada ne mogu upravljati savjeti („Sovjeti) kao da je riječ o marksističkom državnom uređenju ili rousseauvski inspiriranom konceptu vlasti naroda.

Drugo načelo kojemu je II. vatikanski sabor širom otvorio vrata Crkve jest načelo ekumenizma koje je dobrim dijelom pridonijelo rušenju vjere kod velikog broja katolika da je Crkva jedina korablja spasenja. Od misijske Crkve, što je bila želja našeg Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola, postali smo ekumenskom Crkvom koja sve više glumi jednakost s ostalim crkvenim zajednicama na što nemamo pravo.

Ne, Krist nema više zaručnica, on ima samo jednu Zaručnicu: svetu Crkvu Katoličku. Velika je neistina i nepravda govoriti o Crkvama u množini. Postoji samo jedna Crkva, ostalo su crkvene zajednice. Taj se pojam prije Koncila nikada nije upotrebljavao u množini, pisan velikim slovom. Premda se govorilo o Splitskoj, Zagrebačkoj ili Pariškoj Crkvi, mislilo se uvijek na vjernike okupljene oko svog biskupa na nekom području, dakle neku mjesnu Crkvu. Eventualno se pojam rabio za raskolničko pravoslavlje, jer ono ima ministerijalno svećeništvo i sve sakramente, u nepravom smislu riječi. Za heretičke zajednice koje su se odvojile od Crkve Kristove, rabio se izraz „konfesije“ ili „crkvene zajednice“, no nipošto „Crkve“. Čudan neki obrat, čudna teologija, dijametralno oprečna zdravom tradicionalnom nauku koji su predkoncilski Prvosvećenici naučavali.

Sjetimo se velike enciklike Mortalium animos i riječi Pija XI. koji citira Laktancija koji viče: „Katolička Crkva jedina čuva istinito bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i marljivošću“ (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).

Subsistit in omogućio je modernistima napad na jedincatost Katoličke Crkve, a ekumenizam nastavlja s tim djelom i Crkva se Kristova ponižava na besraman način.

Što je zapravo ekumenizam? 

Najprije, riječ ekumenizam dolazi od grčke riječi οἰκουμένη (oikoumene) što znači nastanjeni svijet. Ekumenizam je kao pokret nastao u XIX. stoljeću u nekatoličkom području i težio je suradnji i zbližavanju raznih kršćanskih konfesija, i to dijaloškim naporom unutar kršćanskih crkvenih zajednica, a taj se dijaloški napor temelji na njihovoj ravnopravnosti, jer bi sve bile djelomičnim ostvarenjem Kristove Crkve. Cilj je bilo i zalaganje sviju za mir i opće dobro. Ovaj je pokret doveo do utemeljenja Svjetskog vijeća Crkava 1948. godine.

Katolička se Crkva najprije otvoreno distancirala od ekumenskog pokreta. Tek na II. vatikanskom saboru ekumenizam je pronašao put u Katoličku Crkvu. Koncil mu posvećuje jedan dekret, naime Unitatis redintegratio, kao i deklaraciju Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama.

Da bismo sačuvali svoju vjeru, trebamo svakako reći ne ekumenizmu. Crkva ostaje misijska, ne može biti ekumenska. A da je veliki privilegij pripadati jedinoj pravoj Crkvi, znali su i katolici prije Koncila, tome su se divili sveci i mistici, pa opet se nisu bojali istine i nisu je, zbog navodne poniznosti i ljubavi prema drugima, skrivali ili iskrivljivali. Jasno je da to nije nikakva poniznost i ljubav, nego modernistički otrov koji u konačnici dovodi do otpada od vjere i do indiferentizma što su pape uvijek osuđivali. 

Poslušajmo patera Gaudrona što u svom Katekizmu o crkvenoj krizi kaže o ekumenizmu:

Kako valja prosuditi ekumenizam sa stajališta katoličke vjere?

Katolička je Crkva jedina Crkva koju je Krist utemeljio i jedina posjeduje puninu istine, stoga se do jedinstva može doći samo obraćenjem ili povratkom pojedinih ljudi ili zajednica u nju. Tako uči Pijo XI. u „Mortalium animos“: “budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili.“ Ovo je jedini logični zaključak iz vjere Crkve da sama posjeduje istinu, jer pravo jedinstvo može postojati samo ako su svi ujedinjeni u pravoj vjeri.

Stoga se Katolička Crkva vazda trudila da obrati nekršćane kao i da privede jedinstvu mističnog tijela Kristova članove kršćanskih zajednica koje su se od nje odvojile. Ovi su se pokušaji uglavnom odnosili na pojedine ljude, pokatkad i na cijele zajednice koje su se od nje odvojile. Tako je na Koncilu u Lyonu i Firenci došlo do pokušaja ujedinjenja s Istočnom Crkvom koja je od 1054. odvojena od Katoličke Crkve. Pijo IX. pozvao je prije I. vatikanskog sabora pravoslavne da okončaju raskol i da se vrate u krilo Crkve, a Lav XIII. je uputio takav poziv čak svim kršćanskim konfesijama.

Ovi su pokušaji uvijek nošeni uvjerenjem da se ne mora promijeniti Katolička Crkva, nego da oni, koji su se od nje odvojili, moraju priznati svoju zabludu. Crkva je uvijek bila spremna olakšati što je moguće više ovaj povratak, no nikada nauštrb vjere.

Kako izgleda novo razumijevanje ekumenizma?

S II. vatikanskim saborom Crkva je zauzela novi stav s obzirom na ekumenizam. Ovaj novi stav ide manje ili više za tim da se napusti vjera u apsolutnost katoličke vjere te da se druge kršćanske vjeroispovijesti, pa čak i nekršćanske religije promatraju jednakovrijednim ili gotovo jednakovrijednim putovima k Bogu i ostvarenju vječnog spasenja. Ne govori se više o obraćenju drugih religija ka Katoličkoj Crkvi, nego o zajedničkom hodu.

Jesu li nekatoličke kršćanske vjeroispovijesti djelomična ostvarenja Crkve Kristove?

Kršćanske konfesije, koje su se odvojile od Katoličke Crkve, jesu zajednice koje su otpale od prave Kristove Crkve i ne pripadaju joj. Pa ako su i sačuvali pojedine kršćanske istine i pod uvjetima i valjano krštenje, one su ipak odvojene od mističnog Tijela Kristova. Ako netko, spoznavši da je katolička Crkva jedina istinita, ne uđe u nju, nego ostane i dalje u heretičkoj ili šizmatičkoj zajednici, ne može se spasiti.

Papa Pijo XII. uči u enciklici Mystici corporis da su tri elementa bitna za pripadanje istinskoj Kristovoj Crkvi, naime krštenje, prava vjera i podložnost zakonitim vlastima: „Među udove Crkve ubrajaju se samo oni koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.“ Stoga, čak i istočne raskolničke Crkve, iako imaju sve sakramente i slažu se u člancima vjere u većini točaka s Katoličkom Crkvom, ne predstavljaju pravu Crkvu Kristovu, jer se protive priznati prvenstvo i nezabludivost Petrova nasljednika. Po Kristovim riječima u Mt 18, 17 na svakoga tko se protivi slušati Crkvu, treba gledati kao na poganina ili javnog grješnika.

Još se manje pripadajućima Crkvi mogu držati heretične zajednice kao protestanti, jer oni u mnogim točkama odstupaju od prave vjere. Stoga je nerazumljivo kako je mješovita katoličko-luteranska komisija koja je zasjedala 1983. godine u würthemberškom samostanu Kirchberg, mogla konstatirati: “Počinje se njega (Luthera) priznavati svjedokom Evanđelja, učiteljem vjere i junakom duhovne obnove.“ Što se istinitoga i dobroga može pronaći u protestantizmu, to pravno pripada Katoličkoj Crkvi kao što je u dekretu o ekumenizmu broj 3 naknadno nadodano po Papinu nalogu. Posvema je razumljivo da liberalni teolozi zbog toga nisu bili sretni. Rahner i Vorgrimler komentiraju to ovako: „Da ova dobra 'pravno' (iure) pripadaju Crkvi Kristovoj, jedna je od onih 19 papinskih preinaka koje su u studenom 1964. naknadno dodane u tekst o kojem se već bilo glasovalo te koje su zbog svoje bojažljivosti stvarale nepovoljniji dojam nego što su stvarno opravdane po svojem sadržaju s obzirom na nauk (ovdje se govori samo o onim preinakama zbog kojih su se nekatolički kršćani osjećali osobito povrijeđenima).“

Stoga je strahota i pripada mnogim proturječjima u koncilskim tekstovima da se tada u broju 3 opet kaže: „Duh se ne ustručava poslužiti njima (odvojenim Crkvama i zajednicama; napomena autora) kao sredstvima spasenja.“ Odvojene zajednice nikada ne mogu biti sredstva spasenja. Ako su članovi ovih zajednica u milosti, onda samo jer ne znaju bolje i prema tome nemaju krivnje u vlastitoj odvojenosti od Tijela Crkve. Po nauku Pija XII. ovi članovi mogu pripadati duši prave Crkve. Ovdje se pak radi samo o pojedincima, ali nekatoličke konfesije same po sebi nisu po volji Božjoj. Oni ne vode k pravoj Crkvi, nego odvode od nje.


1 komentar:

  1. Biskup Fellay,u intervjuu prigodom 25. obljetnice svojeg biskupskog ređenja kaže sljedeće:

    "S druge strane, gledamo ono što se dogodilo ovih godina: priznalo se da Misa svih vremena nikada nije bila abrogirana, ekskomunikacije iz 1988. dokinute su a mi smo dobili u Crkvi utjecaj koji nikada ranije nismo imali.
    A DA I NE GOVORIMO O SVAKIM DANOM SVE VAŽNIJOJ KRITICI KONCILA, I U RIMU I IZVAN KRUGA BRATSTVA TO JE STVAR KOJA JE NA OVOJ RAZINI RELATIVNO NOV FENOMEN."

    Što reći nego, Deo gratias!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.