ponedjeljak, 15. srpnja 2013.

Opoziv protokola. Službeno priopćenje za tisak preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 19. lipnja 1988. god.



Ovu je odgodu zbilja teško razumjeti ako se pregovore ne promatra u njihovu povijesnom kontekstu. Premda nikada nismo željeli prekinuti kontakte s koncilskim Rimom, čak i kada su po našem prvom posjetu Rimu 11. studenog 1974. uslijedile netolerantne i nevaljane mjere - ukidanje djela 6. svibnja 1975. te suspenzija u srpnju 1976. – ove su se veze mogle održati samo u atmosferi sumnjičavosti.

Louis Veuillot kaže: „Nema netolerantnijeg čovjeka od liberala. Čim se on jedanput upustio u zabludu i revoluciju, osjeća se prokletim od onih koji ostaju u istini. Stoga ih progoni sa zajedljivošću kada ima moć!“

To je kod nas slučaj, navlastito kod onih koji su se suprotstavili liberalnim koncilskim tekstovima i reformama.

Liberali žele pod svaku cijenu da prema njima imamo kompleks krivnje dok su oni sami prijetvorni.

Tako je između 1976. i 1987. kod pregovora s kardinalom Šeperom i s kardinalom Ratzingerom vladala uvijek napeta, iako ljubazna atmosfera. Ipak smo gajili neku nadu da će nas se, kad samouništenje Crkve brže uznapreduje, na koncu promatrati s dobrohotnošću.

Dotada je za Rim cilj pregovora bio dovesti nas do prihvaćanja Koncila i reformi kao i do priznanja naše zablude. Tijek događanja me je morao odvesti toliko daleko da zahtijevam jednog nasljednika, ako ne i dva ili tri, kako bih osigurao ređenje svećenika i podjelu svete Potvrde! S obzirom na uporno protivljenje Rima, dana 29. lipnja 1987. objavio sam svoju odluku da ću rediti biskupe.

14. srpnja 1987. kardinal Ratzinger nam je otvorio nove perspektive iz kojih se s pravom moglo zaključiti da nas Rim blagonaklono promatra. Više nije bilo govora o tome da trebamo potpisati dokument koji se tiče nauka u kojem moramo moliti za oprost. Na koncu nam je najavljen vizitator i istodobno nagoviješteno da bi Bratstvo moglo biti priznato. Liturgija bi mogla biti predkoncilska liturgija, a svećenički bi kandidati mogli zadržati isti duh kao i dosada.


S ovom novom vrstom pregovora smo se slagali, ipak samo pod uvjetom da naš identitet protiv liberalnih utjecaja dobro štite biskupi iz tradicionalnih redova i s većinom Tradicije u rimskom Povjerenstvu. Nakon vizitacije koju je obavio kardinal Gagnon,a o čijem rezultatu još uvijek nismo dobili završno izvješće, nagomilala su se razočaranja. Pregovori koji su nakon toga slijedili u travnju i u svibnju, veoma su nas razočarali.

Podastrijet nam je tekst koji se tiče nauka i time je naglašena vrijednost novog crkvenog prava. Rim zadržava za rimsko Povjerenstvo od njezinih sedam pravo na pet članova.

Jedan od njih treba biti predsjednikom, i to kardinal Ratzinger, a jedan drugi dopredsjednikom.

Pitanje se biskupa nerado rješava: ostaju pri tome da nam pokažu da nam biskup ne treba.

Kardinal Ratzinger nam je priopćio da će se u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet morati dopustiti celebracija jedne nove Mise. On je inzistirao na jednoj i jedinoj Crkvi, Crkvi Drugog vatikanskog sabora.

Unatoč ovim razočaranjima potpisao sam protokol 5. svibnja. Međutim,već je nadnevak ređenja biskupa postao problemom. Gurnut mi je u ruku nacrt pisma Papi s mojom molbom za oprost.

Vidim da sam prisiljen napisati pismo s prijetnjom da ću obaviti biskupsko ređenje kako bih postigao da mi dopuste 15. kolovoz kao nadnevak za biskupsko ređenje.

Atmosfera većma nije u duhu bratske suradnje i čistog i jednostavnog priznanja Bratstva. Za Rim je cilj pregovora ponovna izmirba. Kardinal Gagnon to pojašnjava u intervjuu koji je dao talijanskom listu „L'Avenire”

To znači, povratak zabludjele ovce u staju. Upravo to izražavam u pismu Papi 2. lipnja: „Za Vas cilj pregovora nije isti kao za nas.”

Kad mislimo na povijest odnosa Rima prema tradicionalistima od 1965. do danas, moramo konstatirati da je riječ o nepokolebljivom i nemilosrdnom progonu kako bi nas se prisililo na podvrgavanje Koncilu. Nedavni primjer je bogoslovija „Mater Ecclesiae” za prebjege iz Ecônea, koji su u manje od dvije godine podvrgnuti koncilskoj revoluciji, usuprot svim obećanjima!

Sadašnji koncilski i modernistički Rim nikada neće moći trpjeti postojanje snažne grane Katoličke Crkve koja mu svojom vitalnošću postaje živim prigovorom.

Morat će se zacijelo čekati još nekoliko godina dok se Rim ne vrati svojoj dvijetisućljetnoj Tradiciji. Mi, pak, i dalje nastavljamo s Božjom pomoću pružati dokaz da je ova Tradicija jedinim izvorom posvećenja i spasenja duša i jedina mogućnost za Crkvu da doživi ponovni procvat.

Ecône, 19. lipnja 1988.

+ Marcel Lefebvre

1 komentar:

  1. Ono što me fascinira, jest da uz članak dolazi originalna slika Nadbiskupa baš s toga događaja. Na neki se način možemo bolje uživjeti u tu atmosferu. Čestitam onima koji se trude pronaći te fotografije i objaviti ih na blogu!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.