petak, 23. kolovoza 2013.

Dijalog s islamom: naš uzvik upozorenja


Prenosimo članak patera Regisa de Cacqueraya, poglavara Francuskog distrikta koji je objavljen 6. kolovoza. On komentira poruku pape Franje za završetak muslimanskog Ramazana.

Zahvaljujemo La Porte Latine, web stranici francuskog Distrikta da nam je dopustila objavljivanje ovog teksta.

Za završetak Ramazana i Id al-Fitra papa je Franjo osobno 10. srpnja potpisao čestitku muslimanima koja se treba objaviti 2. kolovoza 2013.

Već se stoljećima katolike po primjeru našega Gospodina poziva da dokažu ljubav prema svojim bližnjima. Ova se ljubav prema bližnjemu izriče u gorućoj i uzvišenoj želji da se doživi da oni jednoga dana prime najveći od svih darova: da postanu sinovi i kćeri Isusa Krista po milosti krštenja. Bio bi dakle nedostatak poštovanja prema našem bližnjemu kada se ne bismo iz svega srca nadali da on odlučno odbaci sve zapreke koje ga drže podalje od Krista i Crkve koju je On utemeljio. Religije koje su ljudi stvorili, kao primjerice budizam, islam ili talmudsko židovstvo kod ovih zapreka na prvom su mjestu.



No, ipak: od II. vatikanskog sabora i njegove izjave Nostra Aetate najedanput se ove zapreke promatraju vrijednima poštovanja, čak i putovima milosti. Dok u stvarnosti duše obeshrabruju da pronađu istinu i da se drže Krista, jedinog puta spasenja, danas cijeli niz dušobrižnika podržava zanimanje za ove duhovne sustave i potiče nekršćane u produbljivanju njihovih vlastitih uvjerenja. U nekim slučajevima ih čak i ohrabruju da ostanu u svojim zabludama!

Kada pape svojim držanjem, primjerice cjelivanjem Kurana ili pismima, kao čestitkama za blagdan Id al-Fitr, ohrabruju muslimane u vršenju islamskih propisa, možemo biti samo ražalošćeni! Pri tome se čini da gube iz vida da duše moraju napustiti ove putove koji ne vode njihovu spasenju i to uopće i ne mogu.

Ovo držanje stoji u očitoj suprotnosti s držanjem svetog Franje Asiškoga kada je susreo sultana Al Malika Al Kamila: posvjedočio mu je zahtjevnu ljubav prema bližnjemu pokazujući tom čovjeku istinsko razumijevanje, ali je ipak želio samo jednu stvar: da mu duša slijedi Isusa Krista i odrekne se islama. Nije ga ni vrijeđao, a niti napadao. Ali se nije ni povukao. Rekao mu je bez okolišanja:

„Ako se želiš obratiti Kristu, a s tobom i tvoj narod, s velikom ću radošću, iz ljubavi prema Njemu, ostati kod vas. Ako oklijevaš odreći se Muhamedovih zakona u korist Kristove vjere, zapovjedi da se zapali silna vatra: ući ću u nju skupa s tvojim svećenicima. Onda ćeš spoznati koja je od dviju vjeroispovijesti vjerodostojnija i bogougodnija i koju moraš slijediti.“

3. travnja 1991. Ivan je Pavao II. za završetak Ramazana uputio poruku muslimanima. A 2. kolovoza ove godine učinio je isto tako i njegov nasljednik. Ovo se djelo opravdava novom praksom prijateljstva kao baština Koncila. Ova praksa treba udovoljiti zahtjevu za mirnim odnosima u zajedničkom životu. Ali kako ne bismo mogli spoznati da u krajevima koje nastanjuju kršćani i muslimani nikada kršćani nisu oni koji progone? Kako ne bismo mogli zamijetiti činjenicu da se u našim zapadnim zemljama grade džamije, a ruše crkve? Kako ne bismo mogli ustvrditi da se ondje, kamo prodire islam, to događa na štetu naših svetišta i križeva krajputaša? Nije li došlo do ovoga stanja zbog irenizma koji je odbio razboritost, a zaživio ignoranciju?

Pater de Foucauld, koji je živio u kontaktu s muslimanima i čija ljubav prema ovim ljudima nije poznavala granica, bio je uvijek toliko bistra pogleda da nije vjerovao njihovim lažnim uvjerenjima.[1] 

O muslimanima u Sjevernoj Africi rekao je:

„Neka se s velikom hrabrošću bore za Francusku, zbog osjećaja časti, borbenog karaktera, povezanosti, vjernosti danoj riječi-kao kmetovi 16. i 17. stoljeća. Ipak neće, ukoliko ostanu muslimanima, na koncu-osim pokoje iznimke-postati Francuzima. Oni će manje ili više strpljivo čekati dan mahdija kada će Francusku otjerati u podaništvo.“

Zašto bi se ovo realistično upozorenje svetog misionara držalo ekscentričnom prosudbom ili bojažljivim svjedočanstvom njegova neprijateljstva?

Iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema dušama, molimo da se crkvene vlasti i napose Rimski prvosvećenik vrate onom jasnom jeziku kojemu je svrha da se očituje ljubav prema našemu bližnjemu, ali nikada u poštovanju zabluda koje ga udaljavaju od Boga.

Kako je već Apostol pogana upozoravao sv. Petra, tako i mi možemo u svoj skromnosti odaslati uzvik upozorenja njegovu nasljedniku. Neka jača duše ljubavlju prema bližnjemu misionarskog duha u kojoj se može otpočeti samo jedan dijalog s jednim jedinim ciljem-da se duše odlučno vodi k Isusu Kristu. Samo ondje je njihovo spasenje. Samo ondje je njihovo otkupljenje.

Sursenes, 6. kolovoza 2013., blagdan Preobraženja Gospodnjega. [2]

Pater Régis de Cacqueray, poglavar Francuskog distrikta

3 komentara:

  1. Žalosno je da mi sami kršćani ne želimo govoriti drugima o Kristu. Riječ Božja, druga Božanska Osoba koja se utjelovila, postala čovjekom, raspeta umrla i uskrsla radi našega spasenja-koje li divote, koje li veličanstvene nagrade palom čovjeku. Šutjeti o tome, mogu samo poludjeli!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Svi nekršćani nesvjesno čeznu za Kristom. Koliko su se samo kršćani nekada trudili navijestiti Krista svim ljudima. Međureligijski dijalog najobičnija je masonska podvala i izdaja misije.
    Nekada su veliki sveci, redovnici i redovnice iz Italije, Francuske i Španjolske htjeli ići u islamske zemlje i javno na trgovima naviještati Krista. Nisu se bojali da će ih se odmah pogubiti.

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  3. Samo mali ispravak... nekršćanske religije (kao i hereze poput luteranstva i kalvinizma) nisu stvorili ljudi, već sam đavao, upravo s ciljem da odvrati ljude od jedine prave vjere - katoličke vjere.

    Borba protiv lažnih religija, jest borba protiv đavla.

    Zdravko

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.