nedjelja, 25. kolovoza 2013.

Kardinal Bozanić o vjerskoj slobodi



,,Milanskim ediktom započelo je novo povijesno razdoblje ne samo za kršćanstvo, nego i za čovječanstvo. Tim pravnim aktom nije samo završen višestoljetni progon kršćana, nego je doneseno načelo slobode vjeroispovijesti. Nije to bio akt o toleranciji, nego o ravnopravnosti svih vjeroispovijesti. Možemo reći da Milanskim ediktom prvi put u povijesti dolaze do izražaje dvije dimenzije prevažne za dobro organiziranje društva i političke zajednice, a to su: vjerska sloboda i laičnost države – kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći na blagdan sv. Jelene Križarice u nedjelju 18. kolovoza nacionalnu proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta u Rakovici kod Slunja.’’ (Glas Koncila

Ova izjava našeg najuglednijeg prelata svrstava se u niz mnogobrojnih svjedočanstava modernih crkvenjaka o jednoj od najkontroverznijih nauka II. vatikanskog sabora i postkoncilske ere – one o vjerskoj slobodi. Nasuprot tradicionalnom katoličkom nauku utemeljenom na vjekovnoj ljudskoj mudrosti koja nas je naučila razlikovati pojmove naravi, obveze i prava, uklopljene u tomističku tradiciju koja je prihvaćena kao službena teologija Katoličke crkve, II. vatikanski sabor proglasio je nauk nečuven dotad u Crkvi:

,,Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma. To pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba tako priznati u pravnom uređenju društva da ono postane građansko pravo. (Dignitatis humanae, br. 2)

Ne smije se dakle siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari. (…) A sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način. Nepravda se dakle čini ljudskoj osobi i samom poretku od Boga određenom ako se čovjeku uskraćuje slobodno vršenje religije u društvu dok se čuva pravedni javni poredak. Osim toga, vjerski čini kojima se ljudi privatno i javno po svojem uvjerenju usmjeravaju prema Bogu, po svojoj naravi nadilaze zemaljski i vremeniti red stvari. Stoga građanska vlast, kojoj je svojstven cilj da se brine za vremenito opće dobro, treba doduše da priznaje vjerski život građana i da ga podupire, ali treba reći da ona prekoračuje svoje granice ako si prisvaja pravo da upravlja vjerskim činima ili da ih priječi. (br. 3)

Sloboda ili izuzetost od pritiska u vjerskoj stvari koja pripada pojedinim osobama treba da im se priznaje i kad djeluju u zajednici s drugima. Vjerske naime zajednice zahtijeva društvena narav i čovjeka i same religije. Ovim dakle zajednicama, dokle god se ne vrijeđaju pravedni zahtjevi javnog poretka, pripada po pravu sloboda da sobom upravljaju po vlastitim pravilima, da vrhovno božanstvo štuju javnim kultom, da svoje članove pomažu u vršenju vjerskog života i podržavaju ih poukom, i da promiču one ustanove u kojima bi članovi surađivali u uređivanju vlastitog života prema svojim vjerskim načelima. Vjerskim zajednicama isto tako pripada pravo da ne budu sprečavane zakonskim sredstvima ili administrativnom akcijom građanske vlasti u odabiranju, odgajanju, imenovanju i premještanju svojih vlastitih službenika, u saobraćaju s vjerskim poglavarima i zajednicama koje se nalaze u drugim krajevima svijeta, u podizanju vjerskih zgrada te u stjecanju i uživanju prikladnih dobara. Vjerske zajednice imaju također pravo da ne budu smetane da javno naučavaju i očituju svoju vjeru usmeno i pismeno.’’ (br. 4)

Dok nas vjekovni nauk Crkve uči da nitko nema moralno pravo pristajati uz krivu religiju niti to vlastito uvjerenje javno iskazivati, pa odatle ni država ne smije to priznavati, Drugi vatikanski sabor na revolucionaran način proglašava nešto posve suprotno. Prema deklaraciji Dignitatis humanae, svatko ima pravo javno ispovijedati svoju religiju i nitko ga ne može u tome sprječavati. Tako se sve religije u praksi, na društvenoj razini, stavljaju u isti rang – sve imaju ista prava i nijednu se ne može ograničiti u širenju svog (pogrešnog) nauka. I time se uništava pojam katoličke države koji je bio izraz katoličkog društvenog nauka – da je država, kao i druge društvene instance (obitelji, institucije), dužna priznati vrhovno Božje gospodstvo, te ispovijedati pravu religiju koju je on objavio. Sve to, u formalnoj opoziciji tradicionalnom katoličkom nauku, kao i osudama zabluda, koji su izrazili brojni rimski prvosvećenici:

,,77. U ovo naše vrijeme nije više korisno katoličku religiju smatrati za jedinu državnu religiju, isključujući sve ostale religije.

78. Zbog toga je u nekim krajevima katoličkog imena na hvalevrijedan način osigurano, da ljudi koji se tamo doseljavaju, mogu slobodno javno imati kult vlastit svakome od njih.

79. Krivo je naime (misliti), da građanska sloboda za sve kultove, kao i puna ovlast dana svima da mogu otvoreno i javno očitovati bilo kakve stavove i mišljenja, vodi prema tome da se lakše iskvare moral i duša naroda i da se širi kuga indiferentizma.

70. Rimski se prvosvećenik može i mora pomiriti i uskladiti s napretkom, s liberalizmom i s novom civilizacijom.’’ (Pio IX., Syllabus [osuđene propozicije])

,,Razmotrimo tu pojedinačnu slobodu koje se toliko protivi kreposti religije, tj., vjersku slobodu (slobodu kulta), kako je se naziva. Ona se temelji na načelu da je svaki čovjek slobodan ispovijedati bilo koju religiju ili pak nijednu.
 
No, zasigurno, od svih dužnosti koje čovjek mora ispuniti, bez sumnje, najglavnija i najsvetija je ona koja mu nalaže da štuje Boga s predanošću i pobožnošću. (…) A ako se postavlja pitanje koju je od mnogih suprotstavljenih religija potrebno prihvatiti, razum i naravni zakon bez oklijevanja nam govore da prakticiramo onu koju Bog zapovijeda, a ljudi je mogu lako prepoznati vanjskim znakovima. (…)

Ova vrsta slobode, ako se promatra u odnosu na državu, jasno upućuje na to da ne postoji razlog zašto bi država trebala iskazati bilo kakvu čast Bogu, ili bi trebala težiti da ga na bilo koji način javno prizna; da nijedan oblik bogoštovlja ne treba pretpostaviti drugome, nego da su svi ravnopravni, i da se ne vodi računa o vjeri naroda, čak i ako ispovijeda katoličku vjeru. A da se to opravda, trebalo bi uzeti kao istinito da država nema dužnosti prema Bogu, odnosno da se takve dužnosti, ako postoje, mogu napustiti nekažnjeno, od kojih su obje ove tvrdnje očito pogrešne. (…) Građansko društvo mora priznati Boga kao svog utemeljitelja i upravitelja, te mora biti poslušno i poštivati njegovu moć i autoritet. Pravednost stoga zabranjuje, kao i sam razum, da država bude bezbožna; ili da prihvati način djelovanja koji će dovesti do bezboštva - naime, da tretira različite religije (kako ih se naziva) jednako, i da im u toj zbrci daje jednaka prava i privilegije. Stoga, budući da je ispovijedanje jedne religije u državi nužno, treba ispovijedati onu religiju koja je jedina istinita, te se može (kao takva) spoznati bez teškoća, osobito u katoličkim državama, jer su oznake istinitosti kao urezane u nju. Tu religiju, dakle, vladari države moraju čuvati i štititi, ako žele doprinositi - kao što bi trebali - s mudrošću i korišću za dobrobit zajednice.’’ (Lav XIII., Libertas praestantissimum, br. 19-21)

,,Da država treba biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna teza, jedna od najopasnijih zabluda. Utemeljena, kao što jest, na načelu da država ne mora priznavati nijedan religijski kult, to je u prvom redu velika nepravda prema Bogu; jer je on kao Stvoritelj čovjeka također utemeljitelj ljudskih društava, te podržava njihovo postojanje kao što podržava i naše osobno. Dugujemo mu, dakle, ne samo privatno štovanje, nego javne i društveno bogoštovlje da mu iskažemo čast. Osim toga, ova teza je očita negacija nadnaravnog poretka. Ona ograničava djelovanje države za nastojanjem oko javnog dobra samo tijekom ovog života, što je bliži objekt političkih društava; i ne zauzima se (pod izlikom da im je to strano) sa svojim krajnjim objektom koji je čovjekova vječna sreća, nakon što ovoj kratkotrajni život završi svoj tijek.’’ (Pio X., Vehementer nos, br. 3)

U svojoj izjavi kardinal Bozanić, kako se barem na prvu čini (a nije jasno da bi moglo postojati drugo realno tumačenje), direktno se suprotstavlja ovim papinskim izjavama i zastupa protivan, osuđeni nauk – da je dobro i pohvalno imati indiferentističku državu koja će svim religijama davati ista prava. Nesumnjivo, ono što najmanje može biti rečeno - teška zabluda koja ozbiljno narušava katoličku vjeru, i katolički odgovor na tu turbulentnu stvarnost u ovom slučaju, kao i inače u Crkvi usred nezapamćene krize vjere i principa, treba biti u skladu s uputom anđeoskog naučitelja:

,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)

Broj komentara: 50:

  1. Nije mi uopće jasan smisao ovog teksta...Milanski edikt je doista ispravno okarakteriziran od strane kardinala Bozanića kao akt o slobodi i ravnopravnosti svih vjeroispovjesti. Treba pročitati njegov izvorni tekst i oko toga se neće biti teško složiti. To što Milanski edikt nije u skladu s učenjem Crkve do najnovijih vremena, ne znači da ga je kardinal krivo ocijenio. Ispada da je kardinal kriv što Milanski edikt nije u skladu s tradicijom Crkve...Također, čovjek se mora složiti s kardinalom da su vjerska sloboda i laičnost države temeljne vrijednosti. Želi li netko možda vjersku neslobodu kao u komunizmu? Želi li netko možda državnu crkvu (tj. "nelaičnost" države) kao anglikansku?

    OdgovoriIzbriši
  2. Izvrstan članak. Čestitam uredništvu bloga!
    Inače, smiješno se pozivani na Milanski edikt i povezivati ga s vjerskom slobodom i laičnošću države. Obično su moderni biskupi u tome ediktu vidjeli početak mračnog razdoblja, sprege trona i oltara, cezaropapizma i sl.Čini mi se da je Munchenski kardinal Marx govorio u tom kontekstu o sotonskom utjecaju ili nešto slično.
    Ali modernizam je toliko ojačao da se čak i enciklike koje najoštrije osuđuju vjersku slobodu, citiraju kao dokumenti koji je podupiru.
    Ne zaboravimo: vjerska sloboda vodi u apostaziju. Vjerska je sloboda hereza, liberalna hereza jer se izravno suprotstavlja vladavini Gospodina našega Isusa Krista nad društvom. U prvi ga se mah želi stjerati samo u sakristije, a u konačnici posve uništiti kršćanstvo. I naš će narod imati tužnu sudbinu susjednih europskih naroda ako se ne odupremo revolucionarnim načelima.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  3. Kikii, jesi ti ikada procitao tekst edikta? On govori upravo o onom o cemu +Bozanic kaze da govori. Ovdje se govori o "vjerskoj slobodi" u prvom redu kao slobodi ispovjedanja krscanstva. Jel ti bolje danasnje stanje u Egiptu gdje se ukida ta sloboda? Ili u komunizmu? Ili Habsburska monarhija gdje drzavni poglavar stavlja veto na rezultat konklava ko Causescu na izbor patrijarha?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi Kermit, osobno me ne zanima previše ni kardinal Bozanić i njegova uvjerenja (premda ga veoma poštujem kao kardinala Rimske Crkve i zagrebačkog nadbiskupa i osobno mi je vazda bio drag)-ja ga u komentaru nisam ni spomenuo-niti analiza Milanskog edikta u tom smislu, je li s povjesnog stajališta Konstantin...ovo ili ono. To mi je gubljenje vremena. Puno mi je bitnije pridonijeti obrani mojeg naroda od liberalnih načela koja su u tijeku II. vatikanskog sabora ušla u Crkvu i koja su od one jake, čvrste Stijene učinila ovo što danas vidimo. Pojaprije od vrlo upitne vjerske slobode koju danas naviješta većina katoličkih biskupa što je najstrašnija stvar za mene, a siguran sam da će ta vjerska sloboda i moj narod povući u otpadništvo jer se već naziru obrisi svega.
      Daj Bože da je Kardinal to prozreo, u što ipak sumnjam. Kažem-to me trenutno i ne zanima i ne želim kritizirati nikoga,osobito naše Nadpastire, ali valja napasti heterodoksne stavove koji su se nakon Koncila proširili pa makar ih ti isti nadpastiru s punim ili djelomičnim znanjem ili pak u neznanju i zastupali.
      Ne želim dalje raspravljati o Nadbiskupu jer nemam dovoljno argumenata, a nastavit ću slijediti put koji nam je pokazao veliki čovjek opće Crkve, nadbiskup Marcel Lefebvre, a Vi slobodno slijedite kardinala Bozanića.

      Kikii

      Izbriši
  4. Sve super Kikii, ali tekst se bazira na riječima Kardinala, zar ne? I o njemu govorimo? Pa ponavljam: 1.) sasvim je besmisleno prigovarati kardinalu zbog toga što Milanski edikt, kojeg je +Bozanic sasvim ispravno interpretirao, nije u skladu s katoličkom tradicijom. Takvo rezoniranje u tekstu predstavlja neprihvatljiv anakronizam, kao da govorimo npr. o srednjovjekovnom slikarstvu u Europskoj Uniji; 2.)postoje barem dva različita pojma "vjerske slobode", kao i slobode uopće, a koji se u tekstu uopće ne razlikuju: a.) antički politički pojam "vjerske slobode" kojeg autonomno definira, omugaćava ili onemogućava država svojim zakonima u smislu SLOBODE (ili zakonitosti) ISPOVJEDANJA određene vjere u određenoj državi ili zajednici. Npr. do Milanskog edikta bilo je protuzakonito ispovjedati kršćanstvo u starom Rimu, kao i u Albaniji u komunizmu ili u SS-u u nacizmu; b.) modernistički teologijski koncept "vjerske slobode", koji prije svega govori o pravu pojedinca izabrati i/ili promjeniti vjeroispovjest po svojoj savjesti. Ili nemati nikakvu vjeroispovjest. Ako dobro razumijem kardinala, a obzirom na represivna iskustva iz komunizma ili friška iskustva s Bliskog istoka, on je govorio o isključivo o antičkom političkom pojmu "vjerske slobode" (kakav i jedino postoji u Milanskom ediktu!) u smislu osdsustva zakonske represije nad određenom vjeroispovjesti, a ne o modernističkom teologijskom konceptu slobode izbora vjere. Ne vidim kako bi bilo tko imalo razuman mogao biti protiv tako shvaćene vjerske slobode; c.) kratka napomena i o pojmu "laičnost države" koji koristi Kardinal. Nipošto ga ne treba brkati s pojmovima "sekularne države" ili "akonfesionalne države". "Laičnost države" samo znači: a.) da svećenici ne bi smjeli obavljati političke funkcije (kao što je npr. u Iranu), što uostalom zabranjuje Codex iuris canonici (sjetite se slučaja "don Grubišić"); b.) vice versa, da državni poglavari ne smiju ujedno biti vjerski poglavari (kao npr. kraljica u Engleskoj). Kako je +Bozanic u vise navrata inzistirao na razlikovanju pojma "laičnosti" i "sekularizma", a ovaj prvi koncept ("laičnost") nije protivan katoličkoj tradiciji za razliku od drugog ("sekularizam") koji je modernistički, ne vidim ni ovdje osnove za ikakvo "prišivanje" modernizma.
    Konačno, a ovo je upućeno specifično Kikiiju, mislim da si sa kontrapostiranjem mogućeg slijeđenja +Lefebvrea sa slijeđenjem +Bozanića temeljito pobrkao "babe i žabe". Kako znamo, +Lefebvre je preminuo. Kao takav, nema nikakvu vlast u Crkvi. Možemo slijediti ili ne, diviti se ili ne, njegovim idejama, spisima ili cjelini djelovanja. Kao i bilo kojem drugom katoliku za kojeg netko od nas smatra da je toga vrijedan iz prošlosti. No ostaje činjenica da on, po prirodi stvari, nikome od nas današnjih nije biskup. Tome nasuprot, +Bozanić je današnji nadbiskup zagrebačke crkve s puninom vlasti naučavanja, bogoštovlja i pastoralnog upravljanja (munus docendi, munus liturgicum et munus regendi). Pa ako sam katolik koji trajno prebiva na području zagrebačke nadbiskupije, dužan sam ga, po samoj prirodi stvari slijediti obzirom na puninu njegove vlasti. Ne znam na teritoriju koje biskupije ti prebivaš, ali zasigurno imaš biskupa prema kojem, po kanonskom pravu, isto trebaš imati takav odnos ako si katolik. Sasvim druga priča je "slijeđenje" povijesnih figura koje mogu inspirirati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Međutim, nakon Milanskog edikta sedamdesetak godina kasnije, za Teodozija I., slijedilo je uzdizanje kršćanstva, i to pravog, nicejskog na razinu državne vjere.
      Mislim da je u ranijim komentarima jasno iskazano što Milanski edikt donosi: kršćansku vjeru kao zakonitu i jednu od ravnopravnih među mnogima. Međutim, posve je jasno da će se Milanski edikt slaviti u duhu političke korektnosti, dok se kasniji Teodozijev neće niti spomenuti. A kad se spomene, spomenut će se u negativnom kontekstu.
      Mnogi će reći da je od katoličanstva kao državne vjere koja tolerira ostale lažne religije do aktivnog progona pripadnika lažnih religija mali korak, ali isto je tako mali, još puno manji korak od kvazisekularne, a zapravo antikatoličke totalitarne države koja zasad još tolerira katolike do trenutka kad ih počinje otvoreno progoniti (dr. Poljaković).
      U državama Bliskog Istoka Kuran je temelj prava, a mi smo se katolici odrekli pozivanja na Boga, čak i prigodničarski, u našim evropskim ustavima. Možda će Josipovićeva predsjednička prisega 2010. biti posljednja u kojoj je netko, što zbog digniteta prigode, što iz oportunizma, izrekao "tako mi Bog pomogao".

      Izbriši
    2. Kermit,
      hvala na objašnjenju razlike između pojma "laičnost države" i "sekularnost države". Sad mi se čini kao da sam te razlike bio svjestan negdje u zapećku uma, iako je vjerojatnije da sam, slušajući godinama naše prvoborce koji su hodili "putovima do kojih drugih puteva nema", smatrao da je o jedno te isto.
      Vjerojatno tu i jest bit problema.
      Nećemo da Franjo Josip utječe na konklavu, ali nećemo niti da se cvjećaru privatniku (kao ovih dana u SAD) sudi zbog toga što je decidirano izjavio da ne želi aranžirati cvijeće na "svadbi" osoba istog spola (očito je da sloboda poduzetništva pokriva najgore zloporabe, ali ne i kad je pitanje istospolnih "zajednica" na dnevnom redu).

      Izbriši
    3. Kermit, mislim da je Vaše izlaganje malo smiješno, ako i ne groteskno.
      Najprije: spominjete Bliski Istok i njihove zabrane ispovjedanja katoličanstva-upravo je to posve strano katoličkoj teologiji kroz cijelu njezinu povijest. Postoji jedna prava vjera, a to je katolička vjera. Postoji jedna jedina Crkva-Katolička Crkva. Ne može se praviti paralele između zabrane ispovjedanja katoličanstva, prave vjere koju je sam Bog želio, primjerice u Džibutiju i gradnje džamije u Rimu te prkosa i klanjanja ramazanskog namaza na trgu Venezia pri čemu se blokira promet u Rimu. To bi bio najgori relativizam.Svrstavate se među najgore relativiste i liberale. To je liberalizam koji su papa dugo osuđivale.
      Druga stvar, proglašavanje Milanskog edikta događajem od važnosti za cijelo čovječanstvo-tako su ovaj Edikt vjerojatno obilježile i masonske lože. To je govor loža. To nikada nijedan crkveni otac nije izjavio, nijedan veliki srednjovjekovni teolog. Kako to jedan veliki sveti Toma nije prepoznao. Ili sveti Bonaventura. Ili gigant tomizma u XX. stoljeću pater Garrigou-Lagrange.
      Kako to da jedan takav događaj može biti toliko bitnim za cijelo čovječanstvo, a kasnije ga Teodozije I., kako dobro napominje Carolus Borromeus, na neki način stavlja izvan snage, a Crkva ga se odmah odriče i zabranjuje ga i najoštrije osuđuje sve do atipičnog "pastoralnog" Koncila i sramotne izjave Nostra Aetate??? Ova distinkcija "antičko poimanje" samo je mazanje očiju. I antičko i moderno i abesinsko i bilo koje drugo poimanje vjerske slobode-sve to proturiječi crkvenom nauku i Tradiciji, sve je štetno za duše i na neki način je napad na I.Božju zapovijed: "Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene"!
      Pijo je XI. to lijepo pokazao ustanovljenjem blagdana Krista Kralja i mislim da o tome veća nema dvojbe.
      A i laičnost države, formulirana ovako ili onako, opet je masonski pojam.„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) Kristove su riječi. On je Kralj neba i zemlje, ali i kralj republika, demokracija... Ako je to negdje neostvario da Krist Kralj vlada-recimo u totalitarnim sustavima kao komunizam-ne znači da s tu privremenu neostvarivost treba proglasiti načelom. To je smiješno, nekatolički i opet liberalizam.
      Uostalom, zar iz naše novije povijesti nije vidljivo da je laičnost države-a što je to, to je zabrana da vladaju Kristovi zakoni u javnosti-stvorena s jednim ciljem, a to je uništenje katoličanstva.
      Vi držite da kardinal Bozanić zastupa predkoncilski, pravovjerni nauk s obzirom na odnos prave vjere prema krivima. Mislim da on sam tu tvrdnju ne bi prihvatio i svrstao bi se među one koji zastupaju heterodoksni pristup izložen u izjavi Nostra aetate.

      Kikii

      Izbriši
  5. I smiješno mi je da Vi toliko uzdižete Kardinala koji eto odašilje poruke iranskim hodžama i kraljici Elizabeti, i to iz Rakovice.
    Odakle mu pravo miješati se u unutarnja pitanja Irana, primjerice?
    Jedan Kardinal Rimske Crkve mora naviještati Krista i crkveni nauk i boriti se za spas duša,a ne određivati hoće li Ajatolah biti samo vjerski ili vjerski i državni ili pak državni poglavar.
    I tako tumačenu "laičnost" države, za razliku od sekularnosti i akofesionalnosti opovrgava Tradicija Crkve. Ne želim se trenutno zalagati za bilo što od toga tijekom povijesti(biskupi kneževi, veto careva...), ali svi ovi pokušaji opravdanja, sva ova razlikovanja svode se na isto: utri put prihvaćanju vjerske slobode, pogubnog liberalnog načela, revolucionarnog načela koje narode vodi u apostaziju.
    A glede ove opaske: slijediti nadbiskupa Lefebvrea ili nadbiskupa Bozanića-nisam govorio o njegovom upravljanju zagrebačkom Nadbiskupijom. Vi ste ga ovdje predstavili nekim novim autoritetom u tumačenju crkvenog nauka: nešto između novog heterodoksnog puta te puta prijanjanja uz Vječni Rim i tradicionalni nauk koji nam je herojski prenio mons.Lefebvre: o tome sam surječju govorio da ostajem kod Vječnog Rima i mons.Lefebvrea.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne polemizirajući s Kikiijem, samo ću napomenuti da su biskupi kneževi u Svetom Rimskom Carstvu i borba između papa i careva za investituru biskupa zapravo jedan bizaran primjer nasilne klerikalizacije koju nije tražila ni Crkva, ni papa kao glava Crkve, ni biskupi, ni kler, ni laici već jedino i isključivo car Oton I. (koji je to izmislio) i njegovi nasljednici. Cilj je bio istrgnuti što više teritorija moćnim nasljednim vojvodama i grofovima kao svjetovnim feudalcima koji su pukim stvaranjem potomstva zadržavali tu zemlju i cijelu mrežu svojih vazala potencijalno do u nedogled i zamijeniti ih jednim činovničkim sustavom biskupa celibataraca uzgojenih u carskom vidokrugu i postavljenih po carevoj volji (biskupi su mogli svojoj rodbini, uključujući i nezakonito potomstvo za života dijeliti službe i prebende, ali bi sve padalo u vodu njihovom smrću).

      Izbriši
    2. Poštovani Carolus, držim da je članak izvrstan i na vrlo visokoj teološkoj razini iznosi tradicionalni nauk te odstupanje od njega na konkretnom primjeru crkvenog velikodostojnika. Jasno, možemo otpočeti s kilometarskim diskusijama, ali je bolje donijeti zaključke o situaciji kod nas na što nas članak poziva.
      Nemojte prebrzo pasti na sve te nekakve fore o laičnosti za razliku od akonfesionalnosti i sekularnosti. To je kao da govorimo o komunizmu, za razliku od titoizma i jugoslavizma. Na kraju krajeva, sa stajališta katoličkog nauka sve su to malo drukčiji izričaji iste stvari.
      Vjerujem da želite sudjelovati u iskrenoj diskusiji jer ste do i dosada pokazali, ali se počesto moramo odmah ograditi od napada kojima je možda cilj samo posijati nemir u trady redovima ili ovaj izvrsni članak proglasiti nedorečenim, bezveznim, pretjeranim i time mu umanjiti djelotvornost.

      Kikii

      Izbriši
    3. Samo sam želio reći da institucija biskupa-kneževa ne potječe od Crkve ili bilo kakve gramzivosti Crkve.
      Što se tiče državnog uređenja ja svakako tvrdim da Vjera katolička treba biti ne samo nominalna državna vjera nego njena načela trebaju biti ugrađena u zakonodavstvo (druga stvar je koliko je to danas, 2013., realno, ali treba ići korak po korak). U suprotnom, ne može se očekivati da će se poštivati makar i naravni zakon (koji može osim katolika spoznati i svaki krivovjerac i poganin kao čovjek stvoren na Božju sliku), kao što se vidi iz dana u dan.
      Dakako, primarni je problem što je u 20. stoljeću došlo do autodestruktivne liberalne implozije u Katoličkoj Crkvi, a još daleko veće i temeljitije implozije (uključujući mnogostruko odustajanje od naravnog zakona) kod onih Zapadnjaka koji su se od Nje odvojili (protestanata).

      Izbriši
  6. Dragi Kikii, ja bih te zamolio da pozornije čitaš postove drugih sugovornika, jer tvoji postovi, i to ne po prvi put, prelaze u jedan prilični non sequitur. Ako i dalje hoćeš isključivo voditi u ogledalu monolog između Kikiija i Klementa nema problema, ali ako vodimo dijalog onda bi to bio minimum pristojnosti. Pa krenimo redom: 1.) nitko nije "uzdizao" kardinala, nego sam samo upozorio da je gornji tekst površan, da autor teksta očito nije u životu pročitao Milanski edikt i da se na temelju nedovoljne upućenosti i sasvim olako kardinala optužuje za modernizam; 2.) odakle besmislena ideja da je Kardinal išta rekao o hodžama i Elizabeti u Rakovici? O tome samo pisao ja osobno, navodeći to kao primjer da bi svatko mogao lakše shvatiti što je "laička država" naspram "sekularne države", kako bi se izbjegla napast olakog etiketiranja "herezom modernizma"; 3. nisam predstavio +Bozanica "nikakvim novim autoritetom u tumacenju nauka". Samo sam ukazao kakvu vlast ima zakoniti biskup u svojoj biskupiji i kakav odnos vjernici, sukladno CIC-u, moraju imati prema zakonitom biskupu; 4. ako smijem skromno upozoriti, čini mi se da sve više zapadate u neku vrstu manihejstva, neku vrstu crno-bijelog diptiha po principu "sve što se meni ne čini tradicijom, mora da je odurni, revolucionarni, liberalni (možemo nastaviti nizati bombastične pridjeve u nedogled...) modernizam". Ja sam sa svoje strane samo htio ukazati da stvari nisu tako manihejski crno-bijele. Mislim da će do tog zaključka u ovom slučaju doći svatko tko uloži maleni napor mišljenja onkraj pojednostavljujućih binarnih shema...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi Kermit, ne volim pisati o biskupima i biskupe poštujem, molim se za njih i ne uživam u tome da im proturječim dok se kao primjerice u Njemačkoj ne počnu otvoreno svrstavati protiv Rima, Sv.Oca i crkvenog nauka.Ali, evo, kad me vučete za jezik.
      Uz sva Vaša objašnjenja, jedna mi stvar nije jasna: znate li Vi što je uopće tvrdio mons.Lefebvre?
      Očito Vaš doživljaj crkvenog nauka nije isto što i stvarna obrana crkvenog nauka i Tradicije u današnje vrijeme po primjeru nadbiskupa Lefebvrea. Svjesni smo mi jako dobro kako je teška poruka Tradicije današnjim crkvenim strukturama koje se guše u liberalizmu. Još je to bilo teže sedamdesetih-međutim, mons.je Lefebvre ustrajao. Sada je jasno da su mu riječi bile proročke, za razliku i od Rimskih prvosvećenika, pokoncilskih slabih papa koji su sami navještali veliko proljeće Crkve itd., što se nikada nigdje nije ni dogodilo niti vidjelo.
      Mislim da nadbiskup Bozanić, nažalost, posve zastupa(jednim dijelom i nesvjesno) sva ova opasna, revolucionarna načela koja su donijeli koncilski dokumenti. Usudite mu se napisati da on to ne zastupa pa ćete vidjeti!Autor je članka to prepoznao i iznio na vidjelo, a Vi to sofizmima želite zamutiti.
      Mi mnogi simpatizeri Bratstva čvrsto vjerujemo da su upravo ta načela dovela do ovog kaosa u Crkvi. Držimo da je prijeko potrebna revizija Koncila i ponovna osuda ovih načela: svih onih razlika koje ste vi napravili i ponovno stavljanje Krista u Ustav i, već prema mogućnostima i prilikama, proglašenje prave vjere katoličke državnom vjerom kako je to uvijek bilo u Hrvata.
      Članak inače držim izvrsnim, posve jasnim i još jedanput čestitam uredništvu.
      Mislim da sam o ovome sve rekao i ne želim dalje raspravljati.
      Videli smo po drugim blogovima kako se takve raspre na kraju počnu vrtiti u krug i samo onima koji istinski traže Istinu, otežavaju napredovanje.

      Kikii

      Izbriši
    2. Kermit, uz dužno poštovanje, meni se čini da Vi ne baratate osnovnim teološkim pojmovima - što je posljedica odmaka od tradicionalnog, skolastičkog načina mišljenja koji se bazira na kristalno jasnim definicijama, i usvajanja modernog koji uvodi konfuziju, ne bazirajući se na analizi pojmova nego na konfuznom egzistecijalizmu (ili pak slijepe poslušnosti koja ne dopušta da je u modernoj Crkvi išta krivo na službenoj razini). Koja je razlika između 'antičkog' i 'suvremenog' pojma vjerske slobode? Samo akcidentalna, to što je bilo različito okružje i različiti motivi - da je to nekad bio poganski Rim koji je izjednačio sve religije pred zakonom i dopustio kršćanstvu slobodu ispovijedanja i življenja vjere, dok su suvremene, državno-pravno masonski utemeljene države, oduzele kršćanstvu status službene religije i svele ga na isti rang s drugim religijama (dakle, dogodio se kontra-proces). Supstancijalno, situacija je posve identična - katoličanstvo nije službena religija uz restrikciju lažnih religija, nego se društveno gledajući nalazi na istom rangu s ostalim religijama. (Kao da uspoređujemo dva kluba, od kojih je jedan prethodno bio na vrhu ljestvice pa je usred niza poraza pao u sredinu, dok je drugi bio pri dnu, ali se nizom pobjeda uspeo do sredine - situacija je posve identačna, neovisno o tome što je bilo prije) A to je, kako nas poučavaju tradicionalni, pretkoncilski pape, protivno i u neskladu s katoličkim naukom, ma iz kojih motiva i okolnosti došlo do takvog stanja, i mi unatoč ičemu, trebamo nastaviti zastupati katolički nauk o Kristovom društvenom kraljevanju (čemu nam je naročit primjer sv. Pio X. koji je osudio pokret Sillon koji se zalagao za liberalne ideje - u vrijeme najveće masonske diktature u Francuskoj).

      I tko može iz ove izjave kardinala Bozanića oteti se dojmu, da je stanje kakvo je nastupilo nakon Milanskog edikta - ideal i nešto što bi trebalo biti mjerodavno za nas katolike? Da se razumijemo, kako i piše u tekstu - nisam posve isključio mogućnost da je mogao misliti i nešto drugo i da zastupa pravovjerni nauk po tom pitanju, ali iz cijelog konteksta to nije gotovo nimalo vjerojatno i kao logična interpretacija nameće se upravo ono što je i sam II. vatikanski iznio, u kontradikciji sa cijelom tradicijom i službenim naukom Crkve - koji govori da nijedna religija nema moralno pravo biti zastupana u javnosti i da država to ne smije priznavati niti podupirati, te da ima obvezu ispovijedati katoličku vjeru koja treba biti službena.

      Autor teksta

      Izbriši
  7. Dragi ljudi, vi ne možete a da ne prestanete etiketirati druge na manihejski, crno/bijeli način? Jeste li doista toliko uvjereni u to da ste Bogom izabrani posjednici punine Istine? Ili se radi o svojevrsnoj "privatizaciji" pojma Tradicije mimo regularne eklezijalnosti? U svakom slučaju, mislim da malo samokritičnosti, zdrave skepse i samoironije (makar na način +Williamsona od koga bi se tome dalo naučiti u određenom smislu) u pristupu ne bi škodilo...
    Prvo odgovor Kikiiju: koliko je meni poznato tekst nije bio o +Lefebvreu, nego o +Bozaniću. Razumio sam da ne raspravljamo o +Lefebvreovim izjavama, nego o +Bozanićevim, pa stoga u konkretnom slučaju uopće nije važno znam li ja ili ne što je +Lefebvre tvrdio po tom pitanju. Jer to nije thema disputandi. Državna vjera? Nije uopće garancija po sebi za bilo što. Imate je u Britaniji, Norveškoj i Švedskoj, čak i u Španjolskoj, pa kako stvari tamo izgledaju glede kršćanstva? Raspad i posvemašnja dekadencija. Bog u Ustavu? Eno ga u Ustavu Irske i Njemačkom Grundgesetzu. Jeli im štogod pomogao u potpunom raspadu katoliciteta u zadnja 2-3 desetljeća? Nije. Nadalje, odgovorno tvrdim, nakon temeljitog proučavanja materije, da je pravni položaj RKC u Hrvatskoj superioran položaju ostalih vjeroispovjesti. Već po samoj činjenici da ga regulira međunarodni sporazum kao nadzakonski akt, dok položaj drugih religija uređuje tek zakon.
    Potom odgovor "Autoru članka": ni vi niste odoljeli "ad personam" pristupu. Već je polazna teza žešći anakronizam: zbog čega bi skolastika, nastala 7-8 stoljeća nakon Milanskog edikta, bila adekvatni metodologijski ključ za njegovo razumijevanje? Pa govorimo, mili Bože, o jednom pravno-povijesnom aktu. I njegovom povijesnom kontekstu. A skolastika se baš i ne ističe po "povijesnom senzibilitetu" adekvatnom za analizu takvih dokumenata. To je hermeneutički salto-mortale kao da npr. sv. Bonaventuru analiziramo u ključu neke interpretacijske teorije iz 19/20. stoljeća, npr. marksizma. O razlikovanju između antičkog pojma sloboda "od nečega" kao političkog pojma i modernističkog pojma sloboda "za nešto" kao (inter alia) egzistencijalističkog pojma napisane su knjige i knjige. Pa to su osnove političke filozofije! I ta dva pojma se razlikuju u esencijalnom smislu, a ne akcidentalnom. Jer jedno je npr. srednjovjekovna dubrovačka "LIBERTAS", a nešto sasvim drugo francuska revolucionarna "LIBERTE". Kada u tom ključu analiziramo pojam "vjerske slobode", razlika između "antičkog pojma" (izraženog u Konstantinovom ediktu) i "modernističkog pojma" (izraženog npr. u suvremenoj ideologiji ljudskih prava) bi trebala biti svakome više nego bjelodana. Lijepo je Carolus napisao da tendencije idu ka razvoju "antikatoličke totalitarne države koja zasad još tolerira katolike do trenutka kad ih počinje otvoreno progoniti". K tome, neki od nas nisu zaboravili komunističke progone. Stoga je jako važna Konstantinova baština. Ne bi ga uzalud istočna kršćanska tradicija, daleko prije svakog modernizma, liberalizma, masonizma i ostalih -izama iz Thompsonove popjevke "E moj narode", proglasila SV. KONSTANTINOM VELIKIM! Zašto? Razmislite....

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne znam koliko ima slova, koliko riječi-što je pouka ovog komentara: članak bezvezan, autor idiot, Kikii i Klement narcisoidni tipovi koji sami razgovaraju, a kardinal Bozanić posve pravovjeran, a vjerska sloboda=katolički nauk.
      Mislim da toliku crno-bijelu shemu, toliko manihejstva ne bi progutale ni bakice na Dolcu, nakon Linićevih progona.

      Klement

      Izbriši
    2. Državna vjera? Nije uopće garancija po sebi za bilo što. Imate je u Britaniji, Norveškoj i Švedskoj, čak i u Španjolskoj, pa kako stvari tamo izgledaju glede kršćanstva? Raspad i posvemašnja dekadencija. Bog u Ustavu? Eno ga u Ustavu Irske i Njemačkom Grundgesetzu. Je li im štogod pomogao u potpunom raspadu katoliciteta u zadnja 2-3 desetljeća? Nije.
      Stanje "na papiru" tj. de iure nije ništa bez podloge u stvarnosti tj. de facto. Tu si potpuno u pravu. Postojanje katoličke monarhije ne isključuje pojavu Josipa II. No to opet ne znači da kad se stanje de facto poboljša u odnosu na de iure ne treba nastojati da se to poboljšanje ujedno i ozakoni.
      Figurativno, svakako je u pitanju postizanja dobrog katoličkog društvenog uređenja riječ o udaljenostima koje iznose tisuće koraka i svaki je pojedinačni korak unatrag štetan, ma koliko bio malen, a svaki korak unaprijed koristan.
      Spominjanje Boga u ustavima nije nikakva garancija uspjehu katoličanstva, ali je tvrdoglavo izostavljanje Boga dobar pokazatelj da smo trenutno u nazadovanju. U smjeru Dioklecijana.

      Izbriši
    3. @ Klement: nisam rekao da je clanak bezvezan, a najmanje da je autor idiot. Rekao sam da je neutemeljen i da je pucao u krivoga covjeka. Takodjer, nisam rekao da su Kikii i Klement dvije osobe, nego jedna koja voli parolaski monolog sa svojim zrcalom. + sto moram primjetiti natprosjecnu sklonost "personaliziranju" diskursa, kao i neprekidnom skretanju s teme.
      @ Carolus
      Slazem se. U tom smislu "restauracije" je dobar primjer madjarski ustav iz 2011. No ne bi ga nikada uspjeli izboriti da su naivno gudili o idealnoj drzavi odmah i sad kao sto to neki ovdje cine, to je bar svima jasno. Kikii bi vjerojatno, naime, skresao premijeru Orbanu u glavu da je hereticki kalvinist i da se ima odmah obratiti, inace pakao. No tu treba imati, rijecima sv. Pisma, i "lukavost zmije" i igrati, slazem se kako si napisao, korak po korak...

      Izbriši
    4. Kermit, kako je navedeno u članku - skolastika je službeni (do II. vatikanskog naravno, a novotarije same po sebi nemaju obvezatnu snagu tako da to stanje i dalje ostaje mjerodavno) i najadekvatniji izraz katoličke vjere u kojem je i oblikovan nauk Crkve, neveden u izdatcima iz papinskih izjava, te je to za nas katolike bez ičeg daljnjeg siguran odgovor na svaku dvojbu. Sve ovo što navodiš u nastavku je upravo sadržano u mom odgovoru u dijelu kada konstatiram da se radi o različitim motivima i okolnostima kada uspoređujemo antički i novovjekovni društveno - politički poredak u kojem je kršćanstvo slobodna, ali ne službena religija; ali da je bit stvar identična. Tvoje analize ograničavaju se samo na pokušaje prebacivanja povijesnih, društvenih i političkih uvjetovanosti i uzroka u red biti stvari koja se bazira na jednostavnom činjeničnom stanju kojeg pape iznose - je li katoličanstvo službena i od države ispovijedana religija ili je tretirana kao u istom rangu s ostalim religijama; da li država podupire ili stavlja restrikcije na javne manifestacije i uskraćuje potporu lažnim religijama? Ako je u tome stanje u modernim državama jednako kao nakon Milanskog edikta (ma koliko god veliki on bio napredak s obzirom na prijašnje stanje), kao što je evidentno da jest, onda su stvari jasne. I da nam ne promakne, ne hvala kardinal Bozanić Milanski edikt u smislu pravednog oslobođenja kršćanstva od progona, nego kao princip slobode javnog manifestiranja svih religija, koji je kao takav ,,prevažan za dobro organiziranje društva i političke zajednice''. Takvo što u direktnoj je kontradikciji s vjekovnim naukom Crkve koji princip jednakopravnosti svih religija ne promatra kao ključan element za dobro organiziranje društva, nego kao put prema indiferentizmu i na koncu, propadanju ljudskog društva koje se ne može graditi neovisno o njegovom Gospodaru i Upravitelju (ne samo u općenitom smislu, nego uključujući pravu religiju koju je Bog objavio).

      Cezaropapizam je drugi par rukava, i kao što znamo - narav stvari se ne prosuđuje po njegovoj zlouporabi i karikaturi, nego po onome što doista pripada njezinoj biti.

      Autor

      Izbriši
    5. Samo kratko: drzavna religija u kojoj drzava ima institucijsku kontrolu nad crkvom, sve do upliva drzavne vlasti na dogmatske izricaje vjere, kljucne odluke i izbor poglavara nije dobro rjesenje. Imali smo ga u razlicitim formama od Teodozija do Franje Josipa. I to ne kao zloporabu, nego institucionalizirani koncept! Izmedju takvog koncepta i Konstantinovskog koncepta "vjerske slobode" cini mi se da je manje zlo ovo drugo. A projiciranjem idealnih drzava i drustava koji nikad u stvarnosti nisu postojali ili zazivjeli se, naravno, mozemo baviti, ali to je jedna druga vrsta knjizevnosti, koju od Platona, preko sv. Tome Mora naovamo nazivamo utopijskom.

      Izbriši
    6. Držim da mogućnost uplitanja vladara u vjerski život nije ništa manja u "konstantinovskom" konceptu nego u slučaju da je katolička vjera državna. Na Istoku je bio vječni problem da se sve odvijalo u jednoj, bogatoj, kvalitetno administrativno ustrojenoj državi. Na Zapadu bi se opasnosti pojavile u času kad bi neka država imala hegemoniju nad ostatkom Evrope (Njemačka u vrijeme Otona, Francuska u vrijeme Filipa Lijepog).
      Vrijeme "konstantinovskog" koncepta bilo je vrlo kratko, a sam Konstantin se nije petljao u rad Nicejskog koncila, ali jest zaslužan za činjenicu da se uopće održao (dakako, za dobrobit javnog reda i mira bilo je potrebno da Koncil donese pravorijek). Car Karlo V. je zahtijevao od papa da sazovu Tridentski koncil više od 20 godina (kroz pontifikat uglavnom dvojice papa, Klementa VII. i Pavla III.), čak je za to vrijeme i opljačkao Rim, ali nije uspio nego su pape to učinili kad su oni procijenili da je potrebno. Konstantin je mogao raspustiti Nicejski koncil da je želio. Imao je svu moć na raspolaganju. Očito nije za to imao želje ili interesa.
      Sv. Ljudevit IX. vladao je Francuskom u doba njene najveće moći u srednjem vijeku, pa nije činio zala, dok je njegov unuk Filip IV. Lijepi činio na svakom koraku.
      U slučaju "konstantinovskog" koncepta postavlja se pitanje je li vladar katolik ili nije. Ako nije, začas može biti novi Dioklecijan. Pretpostavimo da jest. Stvari onda funkcioniraju dok postoji dobar vladar i relativno uopćeni društveni konsenzus o bitnim pitanjima morala (tj. javni moral i pravna načela poštuju ono što je sadržano u naravnom zakonu). Međutim, što kada se pojavi lažna vjera čija su načela oprečna (žrtvovanje ljudskih žrtava, ritualna samospaljivanja, ritualna prostitucija, ritualna (samo)kastracija, neregulirano spolno općenje, poticanje na nerede i anarhizam)? Križarski ratovi protiv katara ili albigenza nisu bili vjerska mržnja nego nužnost da se društvo spasi od tumora koji ga izjeda. U slučaju da vladar katolik u većinski katoličkoj državi po "konstantinovskom" konceptu zaključi da je neka ina lažna vjera opasna po društvo vjerske slobode nestaje tj. ograničava se. Dakle, lažne vjere su slobodne dok postoji dovoljno značajan broj elemenata naravnog zakona u kojima je ta vjera kompatibilna s katoličkom.
      Mislim, Kermin, da je tvoj konstantinovski koncept statički i zanemaruje tijek vremena. Želim reći da dugoročno održivo društvo koje živi po "konstantinovskom" konceptu opet mora usvojiti brojne principe države u kojoj je katolička vjera službena, dok se neke lažne vjere toleriraju, a one opasne po društvo ne toleriraju. I to će državu brzo uvesti u "teodozijanski koncept". U suprotnom, krenut će u smjeru u kojem vrlo brzo može iskočiti Dioklecijan..

      Izbriši
    7. Već smo se složili (u razgovoru drugim medijem) da je najbolji koncept onaj pape Grgura VII, koji je nalazio svoju primjenu i u obredu krunidbe pape sve do najnovijih vremena. Nažalost, danas je realnost jako udaljena od njega. Stoga se moja rasprava ne odvija u svijetu "ideala" i "utopije", već pokušavam gledati što bi danas bilo neposredno moguće i ostvarivo. U svijetu, pogotovo u Europi, gdje je politička realnost i vladajuća tendencija (koja se neće okrenuti preko noći) da se religija sve više izgoni iz javne sfere (kao nekoć u komunizmu), čini mi se sasvim razboritim pozvati na konstantinovsku baštinu. Makar kao zadnju liniju obrane!

      Izbriši
    8. I da, Carolus: ako vjerujemo barem sadržaju "Konstantinove darovnice", ne ulazeći sada u autentičnost dokumenta, car je unutra predvidio oblik vladavine koji baš i ne omogućuje udare na crkvenu slobodu kak se kojem vladaru sprdne...Ni to ne smijemo zaboraviti kad govorimo o konstantinovskom modelu...

      Izbriši
  8. Što se tiče pojma "laičnost države" ja sam ga shvatio u smislu koji je naveo Kermit: naprosto nema miješanja u investituru. Država ne bi trebala imenovati biskupe niti bi trebala imati veto u izboru pape, a svećenici neće biti imenovani na političke funkcije. Dakako, to ne znači da papa i biskupi ne smiju kritizirati vlast kad pogriješi (i Teodozije je bio kritiziran od sv. Ambrozija za masakr u Solunu).
    Tako opisana laičnost države nije jedino rješenje i nosi svoje dobre strane, i svoje opasnosti. U državi koja je uređena po principu staleža svećenički stalež, naravno, ima političku zastupljenost, ali tu je onda potrebna i privola države na biskupska i slična imenovanja (kao što je to, uostalom, vrijedilo u Austro-Ugarskoj, pa i poslije, za Karađorđevića).
    Ne znam je li +Bozanić pod pojmom laičnosti mislio strogo ono što je mislio i Kermit ili je mislio nešto šire. U svakom slučaju, kao što je Krist Kralj svakog pojedinca, tako je i Kralj svake skupine ljudi odnosno društvenog poretka kao takvog.
    Slaviti Milanski edikt, a zanemariti ono što je donio Teodozije je kao da se slavi akcija Maslenica, a prešućuje Oluja (ako netko drži da je usporedba neprimjerena, unaprijed se ispričavam; u svakom slučaju držim da je analogija uvelike adekvatna).

    OdgovoriIzbriši
  9. Ne bih se slozio s analogijom. Sv. Konstantin Veliki Imperator je svetac istocnim katolicima (i ortodoksnim krscanima) kao osloboditelj krscanstva. Teodozije nije svetac. Zasto? Mozda zato jer je cara, tj. sebe, postavio iznad pape, ukinuvsi "laicku drzavu"? I osnovao time zloglasni bizantski "cezaropapizam", porobivsi drzavom crkvu? I ukinuo time "vjersku slobodu"?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Imam želju i namjeru pobiti Kermitovu tezu po kojoj je upravo Teodozijev iskorak u odnosu na Konstantina bitan uzrok carske kontrole nad istočnom Crkvom. Zasad ću samo kazati da se moć uvijek može zloupotrijebiti, pri čemu želja i volja za zloupotrebom nema nikakav razlog biti manjom u slučaju vladara u "konstantinovskom okruženju" u odnosu na vladara "teodozijanskom" okruženju.
      Nastavak objašnjenja zahtijevao bi podužu plahtu slova koju se možda ostalima ne i da čitati. Mislim da ću sa svojim osobnim vremenom biti efikasniji i u međuljudskim odnosima mnogo razboritiji ako s Kermitom raspravu nastavim ovaj vikend uz travaricu umjesto ovdje na blogu.
      Stoga ću se povući iz dalje rasprave.

      Izbriši
    2. Frajer se lijepo potrudio osporiti ovaj članak koji je jasno i znalački razotkrio ultramodernističke tendencije sveprisutne u našoj hijerarhiji. Ponuďen je takoďer i ispravan katolički odgovor na te izazove.
      Od cijele argumentacije contra zapamtio sam samo one argumente ad hominem od kojih sve vrvi. Bez obzira na to koliko su oni koji prijanjaju uz pravovjerje, a odupiru se modernizmu, jaki u argentiranju, sjaj tradicionalnog crkvenog nauka ne može zasjeniti modernističko nasmudrivanje i psihologiziranje. Tradicionalisti će kod nas rasti i širiti se ako budu jaki u življenju Božjih zapovijedi, ako budu postojani u molitvi i postu, a onda će im Duh Sveti podariti dar savjeta i mudrosti kad im bude najpotrebnije.
      Stoga, dragi Carolus, pripazite komu sve taj Drug plaća članarinu prije nego što se upustite u razgovore i ispijanje rakijice. Ako je ovakav u gostima na lefebvrovskom blogu, mogu misliti kakav je doma. I ja se povlačim iz diskusije. No, nije svako zlo za zlo: sinoć sam neke svećenike toliko pilao o vjerskoj slobodi da su gotovo pobjegli s vecere. Kad sam htio upaliti DVD o mons.Lefebvreu, to je konačno razbilo hermeneutiku kobtinuiteta u koju ovi dobri svecenici vjeruju, a sto sam dosada tolerirao. Inapirirala me drskost u ovoj diskusiji.

      Kikii

      Izbriši
    3. Ili je pak riječ o nadnaravnoj pojavi koja se"sa svoje strane htjela ukazati..." I nadbiskup Bozanić se ukazuje: očito bilokacija. U hrvatskom je glagol "ukazivati se" povrati glagol- riječ je uglavnom o nadnaravnim pojavama. Svi drugi oblici su tzv.agresivni srbizmi koje valja izbjegavati.

      Kikii

      Izbriši
    4. Samo ti Kikii tako nastavi razgovarati tako sektaski kao sa ovim svecenicima ili kao sa mnom na ovom blogu, pa ce ti uskoro jedino ostati magic mirror (tj. Klement) za raspravu. Carolus je u zivotu moj dragi prijatelj s kojim se slazem u 99,99% stvari. Molba: nemoj nazivati "Drugom" nekoga kome su "Drugovi" pobili dosta od familije. Naposljetku, rijeci koje je Pius neki dan napisao Mateu mogao bi i ti ozbiljno procitati i promisliti...

      Izbriši
    5. Nazvao sam Te i frajer. Pod nazivom "Drug" nisam mislilo samo na komunističko nazivlje. Mnogi to tako upotrebljavaju i bez stalnog spominjanja komunizma jer ne vidim ništa komunističko u ovim izljevima mudrosti gore. A k tome, moram priznati da me srbizmi iritiraju, pardon.(Ispričavam se da je u gornjem komentaru puno zatipaka, pisao sam s moba, pa...)
      A glede gostoprimstva: mislim da sam ja, premda blog nije moj, bio ljubazniji nego šte se prema meni bilo na ED blogu gdje me se vazda pozivalo da otvorim svoj blog i tu slobodno širim svoje ideje. I ja sam se pristojno udaljio, otresavši prah s obuće.
      Ne sjećam se da si ikad tu pokazivao bilo kakvo suosjećanje i želju za ekumenskim dijalogom kad me se svrstavalo u sve one napadače i luđake koji su salijetali tradicionaliste. Očekivati sada za sebe crveni tepih među lefebvrovcima, u startu je maleni nedostatak mudrosti, o pristojnosti da i ne govorimo.
      Tako da i dalje od mene i ovakvih spodoba ne možeš baš očekivati potporu i klicanje Tvojim vizijama stvarnosti koje su u posvemašnjoj opreci tradicionalnom putu mons.Lefebvrea kojeg cijelim srcem poštujem i slijedim uz sve svoje sektaštvo i lošu komunikaciju kako mi permanentno predbacuješ.
      A o sektaštvu-da ovo prevedem nekom od patera Bratstva, onima koji su primjerice odrasli u Bratstvu, ne znam što bi oni prepoznali kao sektaštvo.
      A glede Matea: jasno je da će u tim quasi tradicionalnim skupinama, onaj sveprisutni relativizam uz igranje s Tradicijom i napuhanost i napade mesijanizma(čast mnogim izuzecima, kažm mnogima)nekima toliko umrtviti timor Domini i bez jasna vodstva mons.Lefebvrea, baciti ih u druge ekstreme od onoga prevladavajućega. Meni je žao svih tih kolateralnih žrtava kojima se nije pokazao ispravan put jer je stalno mitraljiranje po Monsinjoru neizdrživo i dovodi do konačnog ludila sviju.
      A glede piusa-mislim da je on dovoljno razborit da skuži kamo cilja cijela igra: je li cilj očistiti ovaj blog od tamo nekog kikiija koji ne zna komunicirati, drzak je, ne da ga se poučiti, jogunast je i dosadan, ili je problem u samom nauku mons.Lefebvrea ili je problem u nauku koje Bratstvo junački navješćuje. Mislim da o ovome nema dvojbe.

      Kikii

      Izbriši
  10. Kikii, dragi čovječe, pa jesi li ti u bunkeru bez zraka okruženom sa svih strana neprijateljima ili izoliran u još nezaraženoj kući u okuženom gradu? Čemu takva paranoja i parohijalnost??? Nit je ED moj blog (nit se pravno radi o ED skupini, već o vjernicima /uglavnom/ zagrebačke nadbiskupije koji se okupljaju zajedno na temelju privrženosti obliku obreda) nit je ovaj blog tuđi, već javni. Nit je katolička tradicija privatno vlasništvo i ekskluzivan posjed SSPX-ovaca, a niti ED-ovaca. Pa su oni tradicionalisti koji nisu SSPX-ovci ili ED-ovci ili nešto treće (ovisno o kutu gledanja) automatski antitradicionalisti ili shizmatici. Ili bi, po tebi, cilj ovog bloga trebao biti svakog čovjeka koji se u određenom postotku ne slaže sa baš svakim tekstom objavljenim na njemu tretirati kao liberala i modernista, izolirati ga i onemogućiti mu komunikaciju? Da se ne bi slučajno kontaminirao različitim pogledom na neki problem? Je li bi po tebi cilj bloga trebao biti salus animarum ili olako anatemiziranje svega što nije "fine-tuned na istoj frekvenciji"? Da prekinemo svaku daljnju izlišnu raspravu o temeljima: ja mislim o +Lefebvreu isto što i npr. +Silvio kardinal Oddi. Ali ne držim njegovu sliku kao poster omiljenog benda iznad kreveta, jer ima toliko drugih ljudi, prije svega svetaca u povijesti Crkve, čiji život i djelo držim prečim upoznati. Podsjećam, cilj ovog bloga i njegov podnaslov je "promicanje katoličke Tradicije u Hrvatskoj". Misliš li da ćeš diskvalifikacijom svakog tko nije tvog "plemena", ikome izvan "plemena" promaknuti tu Tradiciju? Referirao sam se na Piusa, jer je na pravom mjestu i pravom čovjeku citirao mudre riječi Sv. Franje Saleškoga: "Prije ćeš privući pčelu na žlicu meda, nego na bure octa". Pax et bonum!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Alergičan sam na pčelinji ubod. Pčelarstvo prepuštam Tebi. Sumnjam da će se itko okoristiti o tom medu.
      Glede mučeništva-ozbiljno si iskoraknuo iz zatucanog proturevolucionardog stava svojih predaka i punim plućima udahnuo liberalni zrak na radost sveopću. Ne boj se modernističkog progona.
      Za stav sličan Oddijevu jednostavno ne vjerujem dok se ne dokaže suprotno. Pošalji mi primjerice po Carolusu fotku s Nadbiskupova groba koji je kardinal Oddi posjetio, dok je još bio Pročelnikom kongregacije i rekao: "Merci, Monsegneur!" Mora biti ruka na srcu, a na usnama vidljiv bilabijal M(erci), a može i dental D(anke) na njemačkome jer očito ne znaš francuski, inače bi imao barem nekog pojma o proturevolucionarnoj borbi.
      A glede razlike SP skupina od ED skupina: sličan je odnos prema Tradiciji premda crkvenopravno postoje neke razlike. Pojam ED skupine ipak ostaje Oberbegriff.
      A glede odvajanja Tradicije od Monsinjora-to na ovome blogu nikome ne pada na pamet i potpuni je nonsens.
      Sada je sve rečeno i povlačim se iz diskusije.

      Kikii

      Izbriši
    2. Opet gomila non sequitur i nepotrebnih digresija koje uopće ne osjećam kao odgovor na svoj prethodni prilog, pa stoga neću na njih ni odgovarati. Odgoj mi brani...

      Izbriši
  11. Samo komentar na materiju:

    - princip "vjerske slobode" je revolucionarni masonski princip po kojem svaka religija ima (naravno) pravo na slobodu javnog djelovanja i ispovijedanja. To je potpuno nekatolički i antikatolički princip jer se kosi s naukom Svete Crkve, po kojoj je Katolička Vjera jedina prava vjera, po kojoj zabluda nema prava, i po kojoj je prihvaćanje Katoličke Vjere kao državne i podvrgavanje njoj apsolutna dužnost svake države - jer svaka država ima dužnost prema Bogu (bez obzira vrši li je ili ne), tj. dužnost prihvatiti Krista kao Kralja (i autoritet Njegova Vikara, što znači zamjenika) te dužnost pomoći dušama da idu u Nebo (što je po katoličkoj nauci svrha postojanja svake države), što znači da koliko god to bilo moguće država mora ograničiti lažne religije, koje duše odvode u vječnu propast. U slučaju da bi ograničavanje neke lažne religije dovelo do građanskog rata ili sl. (npr. negdje gdje je polovica zemlje nekatolička), u tom slučaju država može (ali ne mora) izabrati manje zlo te umjesto rata može tolerirati - do određene mjere - javno ispovijedanje lažne religije.
    Međutim, izjednačavati slobodu Božje Crkve sa slobodom ispovijedanja lažnih religija je masonski princip, osuđen od Crkve i suprotan katoličkoj nauci.

    - "laičnost" ili "laicitet" države je puno širi pojam od onog gore danog tumačenja (pročitajte pa će vam biti jasno: http://en.wikipedia.org/wiki/La%C3%AFcit%C3%A9). To je u potpunosti masonski princip i dizajn kojim se željelo i uspjelo od Katoličke Crkve oduzeti bilo kakav utjecaj u javnoj sferi i ograničiti je na "sakristiju". Usto, taj princip je suprotan katoličkoj nauci i uvredljiv Bogu, budući da niječe dužnost svake države prema Bogu da prihvati Katoličku Vjeru i Krista kao svoga Kralja.

    U osnovi, "laicizam" ili "sekularizam" je jednak službenom ateizmu jer se njime država buni protiv Boga i praktično Ga niječe - ne spominjajući Ga, pretvarajući se da ne postoji, želeći se osloboditi jarma Njegove Crkve, želeći potpuno ukloniti religiju iz javnog života, pretvarajući se da ima pravo oduzeti ono što Svetoj Crkvi po Božjem pravu pripada. Time nova religija države postaje sam "laicizam" tj. "humanizam" - ljudske vrijednosti lišene Boga.

    OdgovoriIzbriši
  12. Samo kratko, Mateo:

    1. Car Konstantin koji je svetac u crkvama bizantskog obreda (a ponegdje, lokalno, i rimskog obreda, npr. Sardiniji) te sasvim jasno definirao načelo "religijske slobode" u svom Milanskom ediktu je dakle bio mason, revolucionar i liberal otprilike 1300 godina prije pojave prve lože?

    2. "Laičnost" i "laicizam" (odnosno "sekularizam") nisu ni isti pojmovi, niti isti koncepti. Papa Ivan Pavao II je nekoliko govora posvetio toj temi, odlučno ističući da "laičnost" (tj. institucijski razdvoj države i crkve, s prvotnim ciljem oslobođenja crkve od države, kako sam ga gore opisao) nipošto nije isto što i "laicizam" (tj. sekularizam") kao ideologija kojom se religija želi sasvim izbaciti iz javne sfere. Kardinal je govorio o "laičnosti", ne o "laicizmu" kojeg si, inače, ispravno ocrtao. Budući da je takvu vrstu "laičnosti" Crkva promicala barem od doba "borbe za investituru" (11. st.), tj. opet barem 5-6 stoljeća prije pojave masonstva i revolucije, čini mi se da se i ovdje različitim novovjekovnim pokretima pripisuje nešto što je postojalo davno prije...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. 1. Car Konstantin je u tom dekretu samo slijedio rimsku pogansku ideologiju, a ona je ta za koju se može reći da je liberalna i masonska tj. od koje su kasnije dosta preuzeli masoni. Naime, poganski Rimljani su, kao što znaš, u osvojenim krajevima uvijek dopuštali potpunu vjersku slobodu svih kultova i religija, to je bio jedan od načina umirenja i kontrole tih područja. Jedino su što se tiče sveopće tolerancije učinili iznimku s kršćanskom vjerom, jer za razliku od ostalih kršćani nisu htjeli paliti tamjan caru-"božanstvu". Milanskim ediktom Konstantin je jednostavno proširio tu sveopću vjersku slobodu da uključi i kršćane, i "oslobodio" ih od "obaveze" da štuju cara.
      Princip vjerske slobode koji je postojao u poganskom Rimu protivan je Katoličkoj Vjeri, što naravno nije nikakvo čudo. U poganskom Rimu su normalnim smatrane i npr. prostitucija, sodomija, čedomorstvo itd.

      2. To je umjetna distinkcija koju su izmislili modernistički pape. Treba samo pročitati materiju i zbrojiti dva i dva - Koncil promiče vjersku slobodu, pokoncilski Vatikan naređuje katoličkim državama da iz ustava izbace da su katoličke i da uvedu potpunu jednakost i slobodu religija pred zakonom, a moderni pape govore o razdvajanju Crkve i države, "laicitetu". Zna se što je "laicitet" uvijek značio, i stranica na Wikipediji čiji sam link gore dao otvoreno kaže koja je definicija tog pojma. Taj pojam i princip su izmislili masoni. Nikad u povijesti Katoličke Crkve nije se Crkva zalagala za ništa slično "laicitetu", što znači uklanjanje utjecaja Crkve iz društva i države, odn. time se država čini "laičkom" (bezvjerskom, "neutralnom"), za razliku od kršćanske.
      Naprotiv, Crkva se uvijek zalagala za sustav u kojem su Crkva i država bliske i neraskidivo povezane, u kojoj je država uistinu cijelim bićem katolička (primjer katoličkih kraljevstava), s tim da se zna da država nema pravo u crkvenim pitanjima zapovijedati Crkvi (tu je bilo trzavica s nekim ambicioznim carevima), dok je Crkva u mnogo stvari nadređena državi. To se zove nauka o "papinskoj supremaciji".

      Po katoličkoj nauci, sudjelovanje države u crkvenoj upravi protivno je Katoličkoj Vjeri, ali sudjelovanje Crkve u državnoj upravi nipošto. Naprotiv, bilo je puno primjera državica čiji su vladari ili suvladari bili biskupi (danas još postoji jedan - Andora), a u većini katoličkih država su glavni biskupi u kraljevstvu imali barem udio u vlasti, u parlamentu itd. S druge strane, Kodeks kanonskog prava zabranjuje običnim svećenicima da se bez dopuštenja biskupa bave politikom, iz čisto praktičnih razloga, kao što je jasno.

      Izbriši
    2. Ukratko, da sažmem, zaključili smo da je sveti Konstantin veliki bio tata masona, liberala i revolucionara. Zbog toga ga vjerojatno drže svecem u istočnim crkvama. Meni je to toliko bizarno i toliki anakronizam da nemam više nikakve volje raspravljati o toj temi.

      Izbriši
    3. Tek sam vidio ovaj odgovor, potaknut razgovorom na jednom drugom blogu, pa kopiram svoj odgovor otamo:

      To si ti rekao, ne ja. Car Konstantin u vrijeme donošenja Milanskog edikta nije bio kršćanin, u najmanju ruku bio je sinkretist (vidi članak o njemu na engl. Wikipediji), i on je time jednostavno proširio rimski princip slobode svih kultova na kršćanstvo, što prije nije bilo učinjeno zato što za razliku od lažnih religija kršćani nisu htjeli štovati cara kao božanstvo. On ih je toga oslobodio i priznao kršćanstvo kao legitimnu religiju u Carstvu.

      Ništa od toga ne mijenja činjenicu da je vjerska sloboda (dakle, sloboda javnog ispovijedanja svake i bilo koje vjere), za razliku od slobode Crkve (tj. slobode javnog ispovijedanja kršćanske vjere - prave vjere), protivna Božjem zakonu i osuđena od Crkve, bez obzira je li tu zabludu držala revolucionarna Francuska ili pogansko Rimsko Carstvo.

      Izbriši
  13. Kakva ti je to distinkcija "laičnost" i "laicizam"? To ti je kao da ja napravim razliku između "supe" i "juhe".

    Macarius

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ili još bolje, između nacizma i nacionalsocijalizma.

      Izbriši
    2. Ili Kermita i Mapeta.

      Klement

      Izbriši
  14. Macarius/Kikii, poštedi me nepromišljenosti i primitivizma, molim te. Te je distinkcije, kako rekoh, koristio bl. Ivan Pavao II u svojim govorima, kako bi objasnio razliku između 2 koncepta, a želeći da se "Bog" i "kršćanstvo" za što se i ti gore založio, uvrste u Europski ustav. Dolje Ti stavljam link na njegov govor od 12.1.2004., gdje je jasno rečeno:

    "Laičnost nije laicizam" ("La laïcité n'est pas le laïcisme!")

    Tekst govora možeš naći na vatikanskoj stranici. Zatim su toj distinkciji između 2 pojma posvećivane čitave konferencije, pod pokroviteljstvom Katoličke Crkve itd itd

    OdgovoriIzbriši
  15. Prvo, Macarius nije Kikii. Časna riječ!!! Stoga prestani s paranoičnim izjavama, please.(A ona izjava o supi i juhi zbilja nije tomistička, no posvema se uklapa u Tradiciju. Mislim da je možemo držati antologijskom.Ha, ha, ha... Ach, armer Frosch!)
    A glede odgovora gore-čovječe, ne može Te se doživljavati ozbiljno, pa stoga, kako ne bih prešao u izljeve strasti(na štovaza opominje brat Carolus), što očito želiš, barem na podsvjesnoj razini, prelazim na drukčiji tip diskusije.
    Na emotivnoj razini si donio sudove o određenim osobama i pojavama u Crkvi u Hrvata-obično je to spoj svega i svašta, ni koristoljublje nije isključeno-a onda na visokoj znanstvenoj razini pokušavaš to dokazati. Mislim da Ti argumentacija ne štima. Stoga brate, idi u miru, obrati se, ispovjedi i mani se opravdanja vjerske slobode i citata Ivana Pavla II., godine 2013. kad se već i izvan krugova Bratstva ozbiljno počinje raspravljati o zlim posljedicama Koncila.
    Burek nije burek s mesom, u Dalmaciji barem, no izvorno jest!
    Laičnost nije laicizam, za žabe i babe, no izvorno jest. Sa stajališta katoličke teologije posve štetno načelo koje vodi istom cilju i koje također valja javno pokuditi u iščekivanju velikog Pape koji će sva ta destruktivna načela osuditi!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  16. Na emotivnoj razini sam donio samo sud o Kikiiju/Klementu. Spominjanje koristoljublja već graniči s klevetanjem i još jednom pozivam na urazumljivanje. Što se tiče bl. Ivana Pavla II, pravi liberali u Crkvi ga drže konzervativcem, koji je zajedno s Panzerkardinalom uništio "cvijetanje" V2. Štoviše, u očima pravih liberala ovaj drugi je arhireakcionar koji je sasvim blizu stavovima SSPX-a. Sve ovisi o kutu gledanja. Cijela ova rasprava me podsjeća na prepucavanje malih pravaških stranaka, od kojih svaka za sebe tvrdi da je "najčišća stranka prava". I svaka dobiva 0,002% na izborima, dok pravi enemy dobiva 30%. Rezultat? Pravaška ideja bespovratno stradava u podjeljenosti, isključivosti i parohijalnosti. Za pojedince ovdje - pri tome ne mislim na tebe, ni na autora teksta, niti na samog pokretača bloga - se ne bih začudio da sutra postanu glasnogovornici Huttona Gibsona za Hrvatsku. Molio bih, u miru i dobru, da prestane ovo besplodno prepucavanje od kome nikome nikoga dobra. Nemoj biti kao "boljševik" kojemu je najveći neprijatelj njemu najbliži "menjševik", a ne feudalci, kapitalisti ili liberali. Ovo zadnje je iocandi causa, naravno...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da usporedba pokreta unutarcrkvene reforme i spašavanja katoličkog svećeništva, što FSSPX uistinu jest, nema nikakve veze s odnosima u našoj politici. Kao pokret spašavanja Crkve, Bratstvo ima smisla i mnogi su ga kao takvo i prepoznali.
      Istina, kod nas je broj tradicionalista malen, za razliku primjerice od situacije u Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj.
      Ondje gdje otpor modernističkoj herezei uznapreduje, više će se katolika spasiti od apostazije. Ondje gdje to ostane u promilima, ne vidim načina da se katoličanstvo spasi.Trenutačno nije vidljiv niti jedan pokret, organizacija, nitko.
      Tako je bilo i u vrijeme reformacije i katoličke reforme: ondje gdje su isusovci i sljedbenici bili jaki, imamo katoličke krajeve. Gdje ih nije bilo ili ih je bilo jako malo, imamo protestantske koji su otpali od prave vjere.
      Međutim, tradicionalna je borba danas već dobro definirana. Zna se tko se i kako bori. Potrebno se samo priključiti i djelovati, a ne izmišljati teorije. U današnje je vrijeme previše ideologa, a premalo tihih radnika-ljudi koji se mole, poste, šire apostolat, utemeljuju katoličke škole, staračke domove i služe braći i sestrama.

      Kikii

      Izbriši
  17. Summa summarum, pređimo na teme apostolata kako predlaže Kikii:
    U današnje je vrijeme previše ideologa, a premalo tihih radnika-ljudi koji se mole, poste, šire apostolat, utemeljuju katoličke škole, staračke domove i služe braći i sestrama.
    Bio je prekjučer blagdan svetog Augustina (Hiponskog) i vrlo lijepi članak je stavljen na ovaj blog. Pa umjesto da se na vjeronauku bavimo nekakvim shemama, sitematikama i proučavanjem lažnih religija, meni se čini da bi bilo dobro uvesti lektiru: živote pojedinih svetaca. Pismeni katolici su se od trenutka izuma tiska napajali takvom literaturom.
    Današnji krizmanik uči svašta, a zna vrlo malo. Za Augustina je načuo (eventualno može reći da je to neki tip koji je "tulumario" dobar dio mladosti, a onda se obratio), Ambrozije se mota u dubokom kutku mozga, dvije karmelićanke Terezije isprepliću, Hijacint Krakovski ili Efrem Sirac su potpune nepoznanice, a Margareta Marija Alacoque bi mogla biti supruga kakvog francuskog ili kamerunskog nogometaša.
    Ja sam siguran da postoje stotinjak godina stare knjižice o svecima na hrvatskom... Obnoviti kulturu čitanja svetačkih životopisa čini mi se kao jedan realistički zadan, a opet istodobno i zajamčeno visokoprofitabilan (u smislu broja spašenih duša; unaprijed se ispričavam onima koji ovakav epitet smatraju neprikladnim) oblik apostolata.

    OdgovoriIzbriši
  18. tradinews.blogspot.com/2013/08/mgr-williamson-edit-de-milan.html

    OdgovoriIzbriši
  19. Evo linka o Konstantinovim zaslugama za krscanstvo od jednog ultratradicionalista. Posebice ce zanimati Matea, a ostali, molim Vas, ne shvatite to kao provokaciju, jer mi to nije namjera
    http://tradinews.blogspot.com/2013/08/mgr-williamson-edit-de-milan.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed:+Tradinews+(TradiNews)&m=1

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Točno tako. Milanski edikt je bila sjajna i izvrsna stvar s obzirom na prijašnje stanje (progonjenosti kršćanstva), ali ne i konačno mjerilo utoliko što ne podržava katoličku religiju uz limitiranje svih ostalih. Isto kao što je Summorum izvrsna stvar s obzirom na ono što je bilo prije ali ne i konačni cilj jer se još uvijek nova misa drži rimskim obredom i to redovnim izrazom, iako to nikako ne može biti.

      Autor.

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.