srijeda, 21. kolovoza 2013.

Mons. Lefebvre: Je li uvijek potrebno govoriti o krizi?



Mislim kako je potrebno ostati u stvarnosti, onakvoj kakva ona uistinu jest. Prije svega, nismo dužni uvijek dati svoje mišljenje o papi. Ljudi ne očekuju to od nas, ne očekuju da sutra u vašim propovijedima bude uvijek nešto o Papi. Postoje druge teme. Pustite ovaj problem, pustite ovaj uistinu vrlo osjetljiv, težak i bolan problem koji žalosti i muči vjernike. Ako vam netko osobno dođe i pita vas o tome, dajte mu riješenje Svećeničkog Bratstva, ono što misli Bratstvo: «ovo je misao vodilja Bratstva u sadašnjim prilikama u pogledu na Papu, Sakramente i sv. Misu.» No, nemojte uvijek uzeti ovo kao temu za vašu propovijed tako da vjernici izađu nakon toga uplašeni. Jedni kažu: «Ah. On je rekao ovo, ono. Nije u potpunosti u redu itd.» To nije u redu, to uznemirava vjernike, to ničemu ne služi. Ono što ljudi od nas traže jest posvećenje, biti posvećeni po Sakramentima, po Svetoj Misnoj Žrtvi. Govorite im o njihovim vlastitim problemima, o njihovom osobnom posvećenju. Bog zna kako tema ne nedostaje. Kadšto, kada ste u prilici održati neko predavanje ili vas netko osobno za to zamoli, skupite nekoliko osoba i objasnite im situaciju na vrlo precizan način.


Ono što vjernici traže od vas jest da budete svećenici kao oni koji su to bili prije vas i posvećivali svoja sela. Koliko je bilo svetih svećenika koji nisu u svemu bili poput Župnika Arškoga, no posvetili su svoj narod, svoja sela. Bili su istinski svećenici, svećenici u koje su ljudi imali povjerenja, koji su poput sv. Pija X. išli k umirućima i pomagali im dobro umrijeti, pripremali ih za smrt. Život svećenika je jedinstven: pripremiti djecu za prvu sv. Pričest, za sv. Potvrdu, poučiti ih u Katekizmu, sačuvati ih u sv. Vjeri, pripremiti ih možda za redovničko ili svećeničko zvanje. Dakle, očito je kako je krepost svećenika ljubav, božanska krepost Ljubavi. Bog je Ljubav. To je ono što trebamo biti.

Mons. Lefebvre: Duhovna obnova za svećenike 1980.


3 komentara:

  1. Divan tekst!
    I mi tradicionalisti moramo vazda raditi na sebi. Ova je borba hod po žici. Malo nepažnje...
    Nadbiskup je u svojim redovima htio obične, jednostavne ljude, katolike vjernike koji mole Krunice, idu redovito na sv.Misu, ispovijedaju se i pričešćuju, vole svoje svećenike, vole Rim, Crkvu, Sv.Oca, mole se Blaženoj Djevici i svecima.
    Da su mnogi shvatili da je Bratstvo postalo Davidom koji treba opet svladati modernističkog Golijata, divno je, ali ne olakšava baš situaciju.
    Oni koji su netko i nešto, imaju ime, ugled, novce, zvanje, znanje...
    Nitko nije suvišan,svi su vazda dobrodošli, ali čini mi se da "adrenalin raste" samo kod običnih, poniznih i pobožnih ljudi kada vide Bratstvo pa bili oni ne znam tko ili što!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zbilja dobar savjet i opmena.
      U doba svetog Pija X. mnogi naši Hrvati možda nisu ni znali kako se papa zove ili su znali najviše to. Možda im je netko prenio da je papa jako svet čovjek i da je potekao iz siromašne obitelji. I to je bilo sve. Ljudi su išli na misu, ispovijedali se, molili Krunicu, hodočastili...
      Neugodno je čitati svaki dan vijesti iz Rima, ali dugoročno gledano to je i štetno: umjesto da se veselimo biti kršćani, katolici, stalno se nečega bojimo i gledamo vijesti iz daleka. Važno je tko sjedi u Rimu na Petrovoj stolici, no još je važnije tko nam svake nedjelje služi misu i kako je služi, da često ispovijeda, a ne da priča kako su ispovijedi nepotrebne jer svi idemo u raj, da Presveti Sakrament dijeli na dostojanstven način, potiče klanjanje Presvetome, a ne da priča o nekakvim spomen-večerama i simbolima, da blagoslovi kuću o Vodokršću (kako narod u nekim krajevima ne bez razloga i dan-danas zove Bogojavljenje), a ne da dolazi u posjet obitelji, da potiče hodočašća, a ne da se s drugim klericima sastaje po kirvajima u svrhu "koncelebracije" tj. jedenja i pijenja nakon toga...

      Izbriši
  2. Čudo da naši vjernici koji, za razliku od Francuza primjerice,vole jednostavnost, blizinu ljudima, svećenike nekomplicirane, jasne i odlučne, još nisu u većem broju pronašli put do mons.Lefebvrea.
    Hvala Bogu da je mons.Lefebvre 13 godina bio u afričkom grmlju s Afrikancima, te desetljećima u misijama i da je zadržao misijski duh te da je tradicionalna borba prožeta tih duhom.
    Ovu su krizu prepoznali i veliki filozofi, umjetnici također, krugovi u Francuskoj koji su se već dva desetljeća borili s revolucionarima i masonerijom prsa u prsa.Redovnici i redovnice, teolozi, konvertiti, čak i pravoslavni episkopi.
    Ali da nije bilo Nadbiskupa...

    Klement

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.