nedjelja, 13. listopada 2013.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VII.




„Najzad, više se ne spominje Kraljevstvo Gospodina Našega Isusa Krista, pod izlikom da je ono danas nemoguće ostvariti. Ovo sam čuo na usta mnogobrojnih Crkvenih velikodostojnika. Kada me pitaju zašto sam protiv Koncila, ja im odgovaram: 'Kako je moguće prihvatiti Koncil, kada vi u njegovo ime naučavate da više ne trebaju postojati države nad kojima vlada Isus Krist?' (Vi trasmetto quello che ho ricevuto; Sugarco ed. 2010; Str. 106)“



Ovako nas uči nadbiskup Marcel Lefebvre. Onako kako je on to primio tijekom svoje formacije, onako kako su Rimski prvosvećenici stoljećima naučavali, onako kako je to sveta Crkva odvajkada vjerovala.

Je li moguće da se danas crkvena hijerarhija odriče Kraljevstva Gospodina našega Isusa Krista? Očito da jest. I sami to vidimo, čujemo i osjećamo. Pa makar nas to saznanje i boljelo jer je ljepše živjeti u onom romantičarskom zanosu kako je sve dobro i sve će biti vazda dobro.

Ima li crkvena hijerarhija ovlast to činiti? Jasno da nema. Premda je jedan ekumenski koncil izuzetno važna stvar za sveopću Crkvu, nemoguće je da taj isti Koncil želi, hoće ili može promijeniti vjeru Crkve. Nemoguće. Nemoguće je da određene izjave jednog ekumenskog sabora stoje u posvemašnjem proturječju s enciklikama svih Rimskih prvosvećenika u posljednjih nekoliko stoljeća koja su prethodila tome saboru.

Crkveno Učiteljstvo nije posve neovisno: ono se treba ravnati po Božjem zakonu i Tradiciji Crkve. Valjda bi to svakomu tko iole poznaje katoličku teologiju trebalo biti jasno. Inače bi bila posrijedi zloporaba najgore vrste. To bi bila masovna apostazija. Međutim, možda su u kriznim vremenima najjasnije stvari većini najnejasnije.

Mons Brunero Gherardini jasno kaže: „Jedna je stvar ipak izvan diskusije: ništa na svijetu što je stjecištem stvorenih stvari, nema dar apsolutnosti. Sve je u pokretu, u kruženju recipročnih ovisnosti zbog čega je sve uvjetovano, sve ima početak i sve će imati kraj. „Mutantur enim“ - govorio je veliki Augustin - „ergo creata sunt.“ (Jer oni se mijenjaju, prema tome stvoreni su).

Crkva ne pravi iznimku, ni njezina Tradicija, niti njezino Učiteljstvo. Posrijedi su najviše stvarnosti  na vrhuncima ljestvice vrednota stvorenoga, obdarene osobinama od kojih se gubi svijest, međutim vazda pretposljednje stvarnosti. Eshaton, posljednja stvarnost samo je On, Bog.“

Posljednja je stvarnost, dakle, sam Bog, Gospodin naš Isus Krist i njegov Zakon. On je utemeljio Crkvu, On je ostavio Crkvi svoj Zakon da ga brižno čuva, a ne da ga mijenja. Nikakav ekumenski koncil, ma kako to strašno zazvučalo, ne može mijenjati vjeru i Tradiciju Crkve. A k tome se sam taj Koncil definira pastoralnim. Pedeset godina pokoncilskog samouništenja Crkve i ne spominjemo.

Sveti Otac, Namjesnik Isusa Krista, stvarnost je nad kojom se možemo vazda zamisliti i razmatrati. Velika je to stvarnost od koje se „gubi svijest“. Međutim, s jasno definiranim teološkim okvirom i okosnicom-a ta ja okosnica sam Isus Krist.

U svim se dvojbenim stvarima, dakle, trebamo držati starog zakona, trebamo se držati vjekovnog učenja Katoličke Crkve i Rimskih prvosvećenika koji su baš ovu zabludu najoštrije osuđivali, osiguravši svetoj Crkvi upravo tijekom svojeg pontifikata mogućnost nesmetanog rasta, zdrave obnove i zamaha svetosti, ali i prolivene mučeničke krvi za Krista i Crkvu.

Poslušajmo što dalje govori pater Matthias Gaudron u svojem već mnogo citiranom „Katekizmu o crkvenoj krizi“ o stranputicama Nouvelle théologie i saborskim zastranjenjima i udaljavanju od vjekovnog pravovjernog nauka:


Kako II. vatikanski sabor tumači vjersku slobodu?


Dekret o vjerskoj slobodi obrazložio je vjersku slobodu dostojanstvom ljudske osobe: „Osim toga (Sabor) izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.“ (Dignitatis humanae 2)


To je zamjena korjenitog dostojanstva čovjeka s punim ljudskim dostojanstvom. Korjenito se dostojanstvo čovjeka sastoji u tome da ima duhovnu  dušu i stoga je obdaren razumom i slobodnom voljom. Ono se sastoji i u tome da je čovjek od Boga pozvan k nadnaravnom cilju, naime k gledanju Boga. Ovo se pak dostojanstvo mora time razvijati i usavršavati da čovjek u svojem mišljenju i djelovanju prihvaća dobro i teži svojem ostvarenju. Ako on to ne čini, nego zlorabi svoju slobodu za zlo, on također gubi svoje dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre stoga piše: „Ipak utoliko koliko čovjek prigrli zabludu ili se povezuje sa zlom, gubi svoje puno dostojanstvo ili ga ne postiže te se ništa većma na istome ne može temeljiti.“ („Oni su ga raskraljili“ str. 193 - Ovo je djelo možda najbolja i najtemeljitija studija o „vjerskoj slobodi“). Jedan ubojica nema dakle istu ljudsko dostojanstvo kao jedan svetac. U ovome životu čovjek doduše nikada ne gubi svoje korjenito dostojanstvo, budući da se i najgori zlikovac još može obratiti i izmijeniti svoj život, ali prokletnici u paklu izgubili su posvema svoje dostojanstvo.



Nije li vjerska sloboda posljedicom slobode čovjeka?



Sloboda nije apsolutnom vrijednošću, nego je dana čovjeku kako bi se slobodno odlučio za dobro. Da se može odlučiti i za zlo, samo je jedna posljedica toga koja pak predstavlja zloporabu slobode. Da to kažemo još jasnije: Slobodu čovjeku Bog nije dao da može birati između dobra i zla, nego da se odluči za dobro.


Ova je sloboda doista velika čast i uzdiže čovjeka nad sva nerazumna stvorenja. Ona je pretpostavkom za to da čovjek može ljubiti što nerazumna stvorenja nisu kadra. Bira li pak čovjek zlo, on time zlorabi svoju slobodu. Sloboda ne utemeljuje pravo da se smije činiti zlo. Svatko uviđa da ubojica nema pravo umoriti čovjeka, svoga bližnjega. Uzmimo, primjerice, da je ubojica subjektivno nevin jer mu je njegova kriva religija utuvila uvjerenje da je ubojstvo u određenim okolnostima dopušteno. Ovo subjektivno uvjerenje usprkos tomu ne bi temeljilo objektivno pravo. Spriječi li su ubojicu u njegovom djelu, time se ne čini nepravda. Svakoga bi se držalo umobolnim tko bi tvrdio da je ubojstvo doduše zao čin, ali ubojica na temelju svojeg ljudskog dostojanstva ima pravo da ga se ne sprječava da počini ubojstvo.


Upravo ovo pak naučava vjerska sloboda II. vatikanskog sabora. Koncil doduše kaže da svi ljudi imaju dužnost tražiti istinu i prihvatiti je, ali ako pak netko - svjesno ili nesvjesno - prigrli zabludu, onda ima pravo da ga se u tome ne sprječava i to zbog njegova ljudskog dostojanstva. Ovo je očito krivi pojam slobode. Tko prigrli zabludu, objektivno nema pravo na to, ali zbog razloga pameti i ljubavi prema bližnjemu to se može trpjeti ako nema mogućnosti privesti ga k istini. Ali njemu se neće dopustiti da otvoreno propagira svoju zabludu kako ne bi još i drugi bili uvučeni u njegov jad te kako to ne bi naštetilo njihovim dušama. Stoga Crkva širenje hereze s punim pravom drži ubojstvom duša.


Koje značenje ima danas blagdan Krista Kralja?


Novi se nauk izriče također i liturgijski: Blagdan Krista Kralja premješten je s posljednje nedjelje u listopadu na posljednju nedjelju crkvene godine da se time nagovijesti da će vladavina Krista Kralja nastupiti tek na kraju vremenā, ali sada se još ne može ostvariti ili se čak ne treba ostvariti. Zbog toga su iz himna večernje blagdana u brevijaru uklonjene sve kitice koje govore o Kristovu Kraljevstvu nad društvom. To su bile sljedeće kitice večernje:

Scelesta turba clamitat                          

Regnare Christus nolumus

Te nos ovantes omnium

Regem supernum dicimus


Te nationum praesides

Honore tollant publico,

Colant magistri, iudices,

Leges et artes exprimant.


Submissa regum fulgeant

Tibi dicata insignia,

Mitique sceptro patriam

Domosque subde civium.


Moramo biti svjesni da vjerska sloboda stoji u totalnom proturječju s prijašnjim crkvenim načelima zbog čega pobornici vjerske slobode nikada ne mogu navesti mjesta iz Svetoga pisma ili crkvene Predaje. A upravo su uvijek bili neprijatelji Crkve ti koji su zahtijevali vjersku slobodu.

Čim je Crkva zadobila slobodu, upozoravala je kraljeve i kneževe da štite pravu vjeru i da je brane, osobito ako su oni sami bili kršćanima. U misiji se stoga osobito trudila pridobiti  ponajprije kneževe za katoličku vjeru kako bi se na taj način  omogućilo društvo koje je posvema prožeto kršćanstvom. Na koncu, po bezumnim učenjima vjerske slobode moralo bi se doći do tvrdnje da su se veliki i dijelom sveti kraljevi i kneževi srednjega vijeka te katolički državnici novijeg vremena teško ogriješili o pravednost kada su se trudili poticati u svojim zemljama katoličku vjeru i suzbijati hereze jer po načelima vjerske slobode morali su također štititi i braniti i druge konfesije i religije.


Što su posljedice vjerske slobode?


Posljedica vjerske slobode, koju je navijestio Drugi vatikanski sabor, bila je ponajprije da su još katoličke države morale promijeniti svoj ustav. Posljedica vjerske slobode jest dakle laičnost države i sve dalja dekristijanizacija društva. Budući da se svim zabludama daje ista prava, prava vjera sve više nestaje. Čovjek, koji po svojoj paloj naravi normalno teži izboru lakšeg puta, treba pomoć katoličkih institucija. U jednom će društvu, koje je posve prožeto katoličkom vjerom, stoga više ljudi spasiti svoju dušu nego u društvu u kojem je vjera privatnom stvari, a prava Crkva mora postojati uz bezbrojne sekte s istim pravima.

Uzmimo primjer Kolumbije. Stanovništvo ove zemlje bilo je 98% katoličko, katoličku je vjeru ustav službeno priznavao jedinom. Premda je predsjednik države bio protiv toga, mogao je konačno zbog  Vatikanskog upornog inzistiranja s pozivanjem na II. vatikanski sabor promijeniti Ustav.

To isto vrijedi za dva kantona u Švicarskoj, naime Wallis (Valais) i Tessin (Ticino). I oni su morali na nuncijev pritisak izmijeniti svoj Ustav. Zastrašujuće je dakle da sam Rim danas doziva državnicima: štitite i potičite ne samo katoličku religiju, nego sve. Krist ne treba biti jedinim Kraljem nad vašom državom, nego i Muhamed i Buda moraju imati svoje mjesto!

U biti je samo dosljedno da Njemački ustavni sud 1995. udovolji tužbi jednoga oca i postavljenje školskih križeva u učionicama označi protuustavnim, jer vjerska sloboda zabranjuje da država priznaje kršćanstvo. Uskoro se neće većma moći opravdati da su kršćanski blagdani Božić i Uskrs državnim praznicima, pa čak i nedjelja u laičkom društvu nema mjesta. Možda ćemo doživjeti još nešto slično kao nakon Francuske revolucije kad je biblijski tjedan zamijenjen dekadom, dakle ciklusom od deset dana.

Godine nakon II. vatikanskog sabora već su dovoljno pokazale istinu izjave Lava XIII. da vjerska sloboda mora voditi u bezboštvo. U našim zemljama nije samo nestala vjera, nego s njom i kršćanski moral. Brakovi ne uspijevaju, obitelji se raspadaju, kriminal stalno raste i jedva da se netko usudi vršiti autoritet. Svatko tko iole oči drži otvorenima, vidi da naše društvo hrli ususret kaosu. To će se samo onda odlučno promijeniti kada društvo prizna opet Krista svojim Kraljem, a ne pusti većma zabludama da se slobodno šire.



1 komentar:

  1. Brate, daješ im argumente Istine, a neki su toliko slijepi da misle da najbolje vide!
    Smatraju se učiteljima Crkve a žive u svojim lažima. Okruženi su lažima. Odgojeni su u lažima. Nikad u povijesti Katoličke Crkve ( Čast svetoj tradiciji u neki zaključcima koncila )
    poslije nekog koncila nije proizišlo toliko laži, obmana i iluzija.
    Objava i stvarnost Otkrivenja spominje Grozotu pustoši.
    Da bi lažni prorok jednog dana zasjeo ondje gdje mu nije mjesto, mora se stvoriti atmosfera velike laži, koja producira masovnu duhovnu dezorijentiranost i pomutnju, kao i pravo na
    slobode koje to nisu - sve do krajnje točke gdje se nalazi zao demon apostazije.
    Inače, kako bi se ispunila proroštva, kad se ne bi povijesni procesi kretali po inerciji malih sigurnih koraka prema cilju onoga ili onih koji to žele.
    Laž nema logiku Istine. No, da bi uspjela mora se zaogrnuti iluzijom istine!
    Tako je i u ovome slučaju.
    Ne želim postati žrtva svoje krajnosti, no katkad samo krajnosti mogu otkriti obmane kojih
    isprva nismo svjesni oko sebe. Dovoljna je logika Duha Božjega.
    Nadam se kako ova suša Vjere neće potrajati predugo, inače se neće nitko spasiti kad
    započnu posljednji i najveći progoni u povijesti Katoličke Crkve.
    Ovdje, na zapadu, vjera se katolička rađala u katakombama, u katakombe se
    mora i vratiti - Put Gospodinov je naš put!
    QUO VADIS DOMINE u našim nemirnim danima?
    Bože, blagoslovi sv. oca papu, kardinale, biskupe, svećenike i svu braću i sestre, te
    zalutale!
    Blagoslovi milošću obraćenja sve krivovjernike i grješnike!
    Blagoslovi i nas, jer svi smo bez tvoga blagoslova zauvijek izgubljeni!
    Amen. Dođi, Gospodine Isuse!
    Milost Gospodina Isusa Krista sa svima! +
    brat Atanazije

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.