srijeda, 2. travnja 2014.

Liturgijska pravila svetog Siksta Pape

 
Zabranu da laici smiju dirati kalež i sve svete posude uveo je sveti Siksto Papa (?-125 otprilike) čiji blagdan, (...) pada 3.travnja. Premda njegovo ime vodi k broju šest, on je u stvarnosti bio sedmi nasljednik svetog Petra. Sin rimskih pastira postao je svećenikom i izabran je glasovima klera 115. godine.
Potreba se za ovom zabranom rodila, kako se to uvijek i događa, zbog želje nekih da se približavaju svetim stvarima, premda nedostojni, djelujući na području koje je pridržano isključivo Božjim službenicima. Stoga je ova sveta tradicija očvrsnula u vremenu. Međutim, i revolucija koju su proveli novotari s liturgijskom reformom koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog sabora, kao i velike liturgijske zloporabe koje su nakon nje uslijedile, dovele su do toga da laici ne samo ulaze u sveti ograđeni oltarni prostor, u prezbiterij (od prezbiter = svećenik) koji je pridržan kleru koji obavlja službu Božju, nego su često ovlašteni i vjernici da se pričešćuju, uzimajući oni sami u ruke svete čestice.

U ono je vrijeme vladao car Hadrijan (76-138), originalni vladar-filozof, ljubitelj kulture i grčke umjetnosti. Premda poganin, bio je protiv progona. I zbilja, napisao je jednom od svojih prokonzula u Africi: „Ako netko iznese optužbe pokazujući da su kršćani krivi za prijestupe protiv zakona, ti ih kazni prema njihovom prijestupu; ali za ime Herkula! Ako netko iznese, da bi ih se kaznilo, samo prividni razlog, trebaš odlučiti prema težini i kazniti toga“.
Papa je Siksto nadasve pazio na razvoj kulta: točno ga je odredio pravilima koja će ostati pečatom u kršćanskoj liturgijskoj tradiciji. Osim toga, veoma mu je ležalo na srcu da sve kršćanske zajednice međusobno komuniciraju i čini se da su već tijekom njegova pontifikata otpočele prve oštre prepirke između Istoka i Zapada o nadnevku slavljenja Uskrsa.
Sikstu I. pripisuje se uvođenje trostrukog zaziva „Sanctus“ zvanog Trishagion, stavljenog nakon uvođenja prefacije. Pojam Trishagion potječe od hagios (svet) i od treis (tri): „Bog tri puta svet“. U Starome zavjetu on je bio definicijom Presvetog Trojstva jer je, kako se govorilo: „Svet je Bog Otac, Svet je Bog Sin, Svet je Bog Duh Sveti“, ali kako bi se to znalo, trebalo je znati čitati, dobro poznavati Pisma te, prema tome i biti učen. Tako je Rimski Prvosvećenik to prenio svim vjernicima uvodeći ovaj himan u svetu Misu neposredno prije posvećenja i transsupstancijacije.
Sve Crkve, kojoj god liturgiji pripadaju, koji god obred slijede, imaju ovaj Trishagion koji je anđeoska pjesma koju je čuo Izaija kada je imao nebesko viđenje i nakon njega sveti Ivan kako sam Apostol pripovijeda u Otkrivenju (4,8). Tvrdi Dom Prosper Guéranger (1805.-1875.), veliki benediktinski opat Solesmesa: „Što kažu dakle Anđeli? Sanctus, Sanctus, Sanctus Dominus Deus Sabaoth. Slave Božju svetost. Ali kako je slave? Na najsavršeniji način: porabe superlativ, govoreći tri puta u slijedu da je Bog uistinu svet.(…) Zašto na Boga primjenjujemo trostruku tvrdnju svetosti? Jer je svetost glavna među božanskim savršenostima: Bog je svet po biti“ (P. Guéranger, La Santa Messa, De Vita contemplativa-Francescane dell'Immacolata, Città di Castello 2008., str.103).
Trishagion pronalazimo u Te Deum-u: «Tibi Cherubim et Seraphim incessabili voce proclamant: Sanctus, Sanctus, Sanctus Dominus Deus Sabaoth»(„Svet, Svet, Svet, Gospodin Bog nad Vojskama“): vojske koje stoje pod naredbama Svevišnjega ne trebaju se ničega bojati jer će se svi ratovi, sve kušnje i sve prepreke moći pobijediti zahvaljujući njihovom Bogu. Objašnjava opat Guéranger: „Dakle, Bog je svet i jak, toliko jak koliko i svet i toliko svet koliko i jak“ (Ivi, str.104)
Ovaj Rimski prvosvećenik koji je pjevao i dao da se sve do nas i naših potomaka pjeva o Božjoj svetosti u svetoj Žrtvi, nije umro kao mučenik i njegovo počivalište u iščekivanju Uskrsnuća nije kod groba sv. Petra, nego u Alatriju (Frosinone), u katedrali sv. Pavla gdje ga slave zaštitnikom grada.
 
Cristina Siccardi