subota, 3. svibnja 2014.

Kratak kritički pregled Novog reda Mise


 
Nakon knjige nadbiskupa Lefebvrea: ,,Otvoreno pismo zbunjenim katolicima", u tiskanom obliku odsada je dostupna i knjižica s tekstom poznate intervencije kardinala Ottavianija i Baccija, ,,Breve esame critico", koja se odlikuje kao najznamenitija i najrelevantnija kritika Nove mise (i to u njezinom izvornom tekstu, bez kasnijih zlouporaba koje su se iz nje izrodile). U dodatku tekstu nalazi se i bula pape sv. Pija V., Quo primum tempore, kojom je tradicionalni obred zauvijek kodificiran i zajamčeno pravo svakom svećeniku da ga celebrira, kao i Dekret o misnoj žrtvi Tridentskog sabora, u kojem je izložena zauvijek obvezujuća vjera Crkve o svetoj misnoj žrtvi.



Knjižicu možete naručiti također na kontakt adresu našeg bloga: christusrexhrvatska(ET)gmail.com.


Iz zaključnog dijela:


Ograničili smo se na sumarni pregled Novus Ordo i njegovih najtežih zastranjenja od teologije katoličke Mise. Primjedbe smo ograničili samo na tipične stvari. Cjelovito vrjednovanje svih skrivenih opasnosti, pogibelji i elemenata koji su duhovno i psihološki razorni a nalaze se u dokumentu — bilo u tekstovima, bilo u rubrikama i uputama — zahtijevalo bi mnogo zamašniji rad. (...)



Novi je misal predstavljen u Rimu kao »izdašna pastoralna građa«, kao »tekst koji je više pastoralni nego juridički« i koji biskupske konferencije mogu prilagoditi u skladu sa situacijom i duhom pojedinoga naroda. Uostalom, prvi odsjek nove Kongregacije za bogoštovlje bit će odgovoran za »izdavanje i trajno revidiranje liturgijskih knjiga«.


Zadnji službeni bilten Liturgijskih instituta Njemačke, Švicarske i Austrije piše: »Sada će biti potrebno prevesti latinske tekstove na razne narodne jezike; „rimski” će se stil morati prilagoditi osobitostima mjesnih Crkvi; ono što je zacrtano izvan vremena morat će se prenijeti u promjenjivi kontekst konkretnih situacija u konstantnome trajanju sveopće Crkve i njezinih tisuća zajednica«.


I sama Apostolska konstitucija zadaje smrtni udarac univerzalnome jeziku (u suprotnosti s izričitim zahtjevom Drugoga vatikanskog sabora), nedvosmisleno govoreći da »u tolikoj raznolikosti jezika neka se uzvine jedna (?) te ista zajednička molitva... mirisnija od tamjana«. Smrt latinskoga jezika smatra se već svršenim činom, a izumiranje gregorijanskoga pjevanja — za koje je i sâm Koncil potvrdio da je »liturgiae Romanae proprium, vlastit rimskoj liturgiji« (Sacrosanctum Concilium, br. 116) te odredio da »zadržava glavno mjesto« (isto) — proizlazi kao logična posljedica, budući da se, između ostaloga, tekst Introitusa i Graduala može slobodno odabrati.


Novi je obred, dakle, već u samome polazištu osmišljen kao pluralistički i eksperimentalni, povezan s vremenom i mjestom.


Budući da je na taj način zauvijek razbijeno jedinstvo bogoslužja, postavlja se pitanje u čemu će se sada sastojati jedinstvo vjere koje je odatle proizlazilo, i za koje se uvijek tvrdilo da ga treba braniti bez ikakvoga kompromisa.


Očito je da Novus Ordo više ne želi predstavljati vjeru koju naučava Tridentski sabor. Unatoč tome, katolička je savjest na nju zauvijek obvezana. Od objavljivanja Novoga obreda, istinski je katolik stavljen pred tragičnu nužnost opredjeljenja. (...)


Izgleda kao da se htjelo svjesno ukloniti sve ono što je u rimskoj liturgiji bilo najbliže istočnoj te se odreći onoga što je joj bilo svojstveno i duhovno dragocjeno, zanijekavši njezin jasno prepoznatljiv i starodrevan rimski karakter. To je zamijenjeno elementima koji približavaju rimski obred samo izvjesnim protestantskim obredima (čak ne onim obredima koji su najbliži katoličanstvu) te ga pritom srozavaju, a istodobno ga sve više udaljavaju od Istoka, što se već dogodilo uslijed zadnjih reformi.


Zauzvrat tome, reformirani će se obred izuzetno sviđati svim onim skupinama, bliskima otpadništvu, koje razaraju Crkvu onečišćujući njeno tkivo, nagrizajući jedinstvenost u nauku vjere, liturgiji, moralu i disciplini unutar besprimjerne duhovne krize. (...)


Sveti Pio V. pobrinuo se oko izdavanja Rimskoga misala, kako bi bio (kao što spominje i sama Konstitucija) sredstvom jedinstva između katolika. U skladu s odredbama Tridentskoga sabora, ovaj je misal trebao isključiti, na području bogoslužja, bilo kakvu opasnost vjerske zablude, koja je u to vrijeme prijetila od strane protestantske reformacije. Motivi ovoga svetog Pape bili su toliko ozbiljni, da se ni u jednoj drugoj prilici nije doimala tako opravdanom, gotovo proročkom, svečana formula kojom završava Bula uvođenja njegovoga Misala: »Si quis autem hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius se noverit incursurum. — No ako bi se tko usudio to pokušati [osporavati Misal koji se određuje za uporabu], neka dobro znade da će upasti u srdžbu svemogućega Boga i Njegovih blaženih apostola Petra i Pavla« (Quo primum, 19. srpnja 1570).


Prilikom službenoga predstavljanja Novoga obreda u Vatikanskome tiskovnom uredu imalo se smjelosti ustvrditi da motivi Tridentskoga sabora danas više ne postoje. Međutim, ne samo da još uvijek postoje, nego, izjavljujemo bez ustručavanja, danas postoje još neusporedivo teži motivi. Upravo da bi se mogla suočiti s opasnostima koje su iz stoljeća u stoljeće ugrožavale čistoću primljenoga poklada vjere (»Čuvaj poklad kloneći se nevaljalih brbljanja«: 1 Tim 6, 20), Crkva je oko njega morala podići nadahnute zaštite, u vidu dogmatskih definicija i izjava o nauku vjere. One su imale izravan odjek u bogoslužju, koje je tako postalo najpotpunijim svjedočanstvom crkvene vjere. No, ako se to bogoslužje pod svaku cijenu želi vratiti u antički oblik, umjetno obnavljajući »u epruveti« ono, što je u starini uživalo milost prvobitne spontanosti, u duhu toga »nezdravog arheologizma« koji je Pio XII. promptno i lucidno osudio — tada to znači, kao što smo nažalost i sami vidjeli, da se bogoslužje lišava svih svojih teoloških zaštita, kao i svih ljepota koje je stoljećima stjecalo, i to upravo u jednom od najkritičnijih, ako ne i najkritičnijemu trenutku što ga crkvena povijest pamti.


Danas je na službenoj razini potvrđena prisutnost podijeljenosti i raskolništva, ne više izvan nego unutar samoga katoličanstva; crkveno jedinstvo više nije samo ugroženo, nego je već tragično kompromitirano; a zablude protiv vjere nameću se, više negoli sugeriraju, preko liturgijskih zloporaba i zastranjenja koja doživljavaju isto takvo priznanje.


Napuštanje liturgijske tradicije koja je tijekom četiri stoljeća bila znakom i zalogom jedinstva bogoslužja (i uvođenje neke druge, koja će nužno biti znakom podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda što se u njoj omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama protiv čistoće katoličke vjere) pokazuje se, rečeno na najblaži mogući način, kao nesaglediva pogrješka.