ponedjeljak, 6. listopada 2014.

Zar islam nije miroljubiva religija?


Mark A. Gabriel bio je imam i islamski propovjednik. Objašnjava kako vjerski propovjednici islamu zbilja rado daju privid miroljubive religije. Oni onda tvrde da samo huškanje „nevjernika“ islam čini nasilničkom religijom. U biti je islam navodno miroljubiv i religija milosrđa. Kako to izgleda u stvarnosti, opisuje iz vlastitog iskustva!

„Prije petnaest godina bio sam imam u džamiji u egipatskom gradu Gizi gdje se nalaze poznate piramide. Tu sam petkom između dvanaest i jedan sat držao tjednu propovijed (hutbu) i vršio još neke dužnosti.

Jednog je petka tema moje propovijedi bio džihad. Rekao sam pred dvjesto pedeset okupljenih muškaraca koji su preda mnom sjedili na podu:
Džihad u islamu predstavlja zaštitu islamske nacije i islama od napada neprijatelja. Islam je religija mira i bori se samo protiv onih koji se protiv njega bore. Ovi nevjernici, pogani, pervertiti, kršćani i židovi koji Alahu zadaju jade – oni iz ljubomore o mirnom islamu i  njegovu proroku proširuju mit da se islam širi mačem i nasiljem. Ovi nevjernici, tužitelji islama, ne priznaju Alahovu riječ.

Na ovome sam mjestu citirao iz Kurana:
„I ne ubijte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva (sura 17,33).

Kada sam izgovorio ove riječi, upravo sam bio završio svoj studij na sveučilištu Al-Azhar u Kairu – najstarijem i najuglednijem islamskom sveučilištu na svijetu. Ono predstavlja duhovni autoritet za islam po cijelome svijetu. Predavao sam na sveučilištu, a vikendom sam bio imam u ovoj džamiji.

Moja je propovijed o džihadu onog dana odgovarala filozofiji egipatske vlade. Na sveučilištu Azhar usmjeravali su nas na politički korektan islam, a učenja koja su se kosila s egipatskim vlastima, revno su se previđala.

Propovijedao sam ono što me se učilo, ali u nutrini sam bio zbunjen i nesiguran s obzirom na istinu islama. Ako pak nisam želio izgubiti svoj posao i svoj status na sveučilištu Azhar, morao sam za sebe zadržati vlastita razmišljanja. Na koncu, znao sam što se događa s ljudima koji se udalje od linije sveučilišta Azhar. Dobili su otkaz i ne bi dobili mjesto docenta na bilo kojem drugom sveučilištu u zemlji.

Znao sa da ovo što sam poučavao u džamiji i na sveučilištu ne odgovara onomu što sam poznavao iz Kurana koji sam već s dvanaest godina bio naučio napamet. Što me je najviše zbunjivalo, bilo je da mi se govorilo da trebam propovijedati o islamu ljubavi, ljubaznosti i opraštanja. Istodobno su muslimanski fundamentalisti – dakle, oni koji za sebe tvrde da prakticiraju pravi islam – bombardirali crkve i ubijali kršćane.

U to je vrijeme džihadistički pokret u Egiptu bio vrlo aktivan. Izvješća o bombaškim napadima i napadima na kršćane bila su česta. Bila su tako svakidašnja da sam i ja sam jednoga dana dok sam putovao autobusom čuo eksploziju bombe u jednoj crkvi. Kada sam pogledao, vidio sam na nekoliko stotina metara udaljenosti stup dima koji se uzdizao. Odrastao sam u obitelji koja je bila čvrsto ukorijenjena u islamu, a ja sam k tome studirao još i islamsku povijest. S radikalnim skupinama nisam imao nikakve veze, ali jedan od mojih muslimanskih prijatelja bio je član jedne islamske skupine koja je masakrirala kršćane. Ironija je bila da je on bio student kemije i da je tek nedavno počeo ozbiljno shvaćati svoju vjeru. No ipak, bio je aktivan u džihadu. Jednog dana sam ga upitao: „Zašto ubijaš naše susjede i zemljake s kojima smo odrasli?“.

Bio je bijesan i zapanjen zbog mog prijekora. „Pa to bi ti od svih muslimana trebao najbolje znati. Kršćani nisu prihvatili poziv islama i nisu spremni platiti porez džiziju (glavarinu) za pravo da smiju prakticirati svoju vjeru. Stoga za njih ostaje samo mač islamskog zakona“.

Potraga za istinom

Moji su me razgovori s njim doveli do ozbiljnog promišljanja o Kuranu i islamskim knjigama zakona u nadi da ću pronaći nešto što je protuslovilo onomu što je on govorio. Ali u ono što sam tu čitao nije se moglo dirati.

Bilo mi je jasno da sam kao musliman imao samo dvije mogućnosti:

● Mogao sam i dalje internalizirati „pokršćanjeni“ islam – islam mira, ljubavi, opraštanja i milosrđa, islam koji je za državu, politiku i kulturu Egipta bio kao skrojen po mjeri – i na taj način zadržati svoj posao i status.

● Ili sam se mogao priključiti islamističkom pokretu i prihvatiti islam koji je odgovarao Kuranu i Muhamedovim učenjima. Muhamed je rekao: „Ostavio sam vam nešto, što, ako se toga budete pridržavali, nikada, nakon mene, nećete zalutati“. Puno sam puta pokušao pred samim sobom opravdati vrstu islama koju sam prakticirao govoreći: pa, i nisi toliko promašio. Na koncu, u Kuranu postoje zbilja ajeti (redci) o ljubavi, miru, opraštanju i milosrđu. Trebaš samo zanemariti dijelove koji govore o džihadu i usmrćivanju nemuslimana.

U nastojanju izbjegavanja džihada i usmrćivanja nemuslimana posezao sam za svim tumačenjima Kurana, ali svagdje se zagovarala ta praksa. Učenjaci su bili jedinstveni da muslimani moraju voditi džihad protiv nevjernika (svih koji odbijaju islam) te protiv otpadnika (svi koji islamu okreću leđa). Ipak, džihad se nije mogao spojiti s drugim ajetima koji su govorili o tome da se s drugima treba živjeti u miru.

Sva ova protuslovlja u Kuranu prouzročila su zbiljski problem za moju vjeru. Proveo sam četiri godine učeći da steknem svoju diplomu i položio sam završni ispit kao drugi najbolji student u cijeloj generaciji od šest tisuća studenata. Onda su uslijedile daljnje četiri godine do magisterija te još tri za promociju – a cijelo sam vrijeme proučavao islam. Jako sam dobro poznavao njegova učenja. Na jednom je mjestu zabranjen alkohol; na jednom drugom bio je dopušten. (Usp. suru 5,90-91 sa surom 47,15). Na jednom mjestu Kuran kaže da su kršćani jako dobri ljudi koji su vjerovali u jednoga Boga i klanjali mu se da se s njima može sklopiti prijateljstvo (sura 2,62; 3,113-114). Onda nailazimo na druge ajete koji kažu da se kršćani trebaju ili obratiti, davati glavarinu poslušno i smjerno ili umrijeti od mača.

Naravno da su učenjaci imali teološka rješenja za ove probleme, ali ja sam se pitao kako je Alah, Svemogući mogao tako često sam sebi proturječiti ili tako često mijenjati svoje mišljenje. I sam Muhamed, prorok islama, prakticirao je svoju vjeru na način koji je proturječio islamu. U Kuranu je pisalo da je Muhamed poslan da pokaže svijetu Božje milosrđe, a on je postao vojni diktator koji je druge napadao, ubijao i pljačkao kako bi financirao svoje carstvo. U kojoj mjeri to pokazuje milosrđe?

Alah, Bog koji se objavljuje u Kuranu, nije otac koji ljubi. Ondje piše da on hoće da ljude ostavi u zabludi (sura 6,39; 126). On ne pomaže onima koje je u zabludi ostavio i želi da njima napuni pakao (sura 32,13).

Islam je pun diskriminacije – žena, nemuslimana, kršćana i osobito židova. Mržnja je usađena u tu religiju.

Islamska povijest, koja je bila moje posebno stručno područje, mogla se okarakterizirati kao jedna velika krvava rijeka.

Opasna pitanja

Na koncu sam došao do točke kada sam pred svojim studentima na  sveučilištu postavio u pitanje vjeru i Kuran. Neki su njih, koji su pripadali terorističkim pokretima, bili su bijesni: „Pa ne možete optužiti islam! Što se s Vama zbiva? Morate nas poučavati. Morate se slagati s islamom“.

Sveučilište je čulo o tome i u prosincu 1991. godine pozvali su me na razgovor. Da sažmem tijek razgovora: rekao sam ljudima što mi je bilo na srcu. „Ne mogu više reći da Kuran dolazi izravno s neba ili od Alaha. Ovo ne može biti objava pravog Boga.“

To je u očima tih ljudi bilo čisto bogohuljenje. Pljuvali su mi u lice. Jedan me od tih ljudi proklinjao: „Klevetniče!  Bludničin sine!“. Sveučilište me izbacilo i izvijestilo je egipatsku tajnu policiju.“

(Iz knjige: „Islam und Terrorismus. Was der Koran wirklich über Christentum, Gewalt und die Ziele des Djihad lehrt. Gräfelfing, 2005., str. 17-22)

Nema komentara: