srijeda, 5. studenoga 2014.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (IV.)


Svjedoci smo velikih zlouporaba kod provođenja primjene novog Misala koje su se dogodile u prevođenju tipskog, latinskog izdanja na narodne jezike. Ni naše hrvatske prilike nisu bile od toga izuzete, ako samo uzmemo u obzir strašnu falsifikaciju u samim riječima posvećenja, gdje su se riječi 'pro multis' – kojima su upućuje na djelotvornost Kristove otkupiteljske žrtve, prevele kao 'za sve'. I iako je naše izdanje Misala na narodnom jeziku bilo uopće jedno od prvih u svijetu, zanimljivo je da se ispravljanje krivog prijevoda tih dviju riječi još nije dogodilo – iako je Kongregacija za bogoštovlje to odredila još 2006. god. Taj mali detalj može nam ilustrirati kakav je revolucionarni proces posrijedi – da su falsifikacije bile pomno planirane i provođene kao programska točka modernističkog lobija za dezintegracijom katoličke liturgije. Za to svjedoči i sam kolovođa tog procesa, mons. Bugnini, koji je za revolucionarne novotarije koje su ti isti željeli nametnuti, znao kazati: popravit ćemo to u prijevodima. Ovdje donosimo svjedočanstvo jednog svećenika koji je u taj proces kao član stručne komisije za prevođenje latinskog Misala na engleski jezik, bio izravno uključen. Strašne zlouporabe u ovoj točci bile su za njega ključna točka za spoznaju kako je nova Misa jedan radikalno izmijenjeni, novi obred, koji više ne odražava teologiju i pojam vjere tradicionalnog, vjekovnog rimskog obreda. Dodajmo ovom prilogu zanimljiv podatak da je p. Somerville kao svećenik bio uključen u snimanje glasovitog filma 'Pasija' – svakodnevno je služio za članove filmske ekipe tradicionalnu Misu na kojoj je, možemo reći, izraslo ovo remek-djelo katoličke filmografije.




Zašto sam se odrekao svoje službe u I.C.E.L.-u - otvoreno pismo



Draga braćo katolici u rimskom obredu,


Ja sam svećenik koji je preko deset godina sudjelovao na djelu koje je postalo značajna povreda katoličkoj vjeri. Sada se želim ispričati pred Bogom i Crkvom te se odlučno odreći svog osobnog udjela u tom štetnom projektu. Govorim o službenom poslu prevođenja nove latinske liturgije nakon II. Vatikanskog koncila na engleski jezik, kada sam bio član savjetodavnog odbora Međunarodne komisije za englesku liturgiju (ICEL).


Ja sam svećenik Nadbiskupije Toronto, Kanada, zaređen 1956. Fasciniran liturgijom iz rane mladosti, bio sam odabran 1964. da predstavljam Kanadu na nedavno ustanovljenom I.C.E.L.-u kao član Savjetodavnog odbora. S 33 godine, kao njegov najmlađi član, neprijatno svjestan svoje nedoraslosti u liturgici i srodnim disciplinama, ubrzo sam osjetio zbunjenost pred bezobzirno iskrivljenim prijevodom kojeg je uvjereno predlagao i forsirao sve snažniji radikalno - progresivni dio naše skupine. Osjećao sam, ali nisam mogao artikulirati pogrješke u nebrojenim uradcima našeg odbora.


Dopustite mi da to ukratko ilustriram sa nekoliko primjera. Na česti pozdrav od strane svećenika, ,,Gospodin s vama", vjernici su tradicionalno odgovarali ,,i s duhom tvojim”, na latinskom jeziku (Et cum spiritu tuo). Ali I.C.E.L. je promijenio odgovor u: ,,I također s tobom”. Osim što to zvuči krajnje banalno, sadrži i suvišne riječi. Što je još gore, izostavljena je riječ 'duh' koji nas podsjeća da mi ljudska bića imamo duhovnu dušu. Nadalje, time je obustavljen odjek četiri (nadahnute) upotrebe toga izraza (,,i s vašim duhom") iz poslanica svetog Pavla.


U pokorničkom činu (Confiteor), I.C.E.L. je eliminirao da se ponavlja tri puta - ,,moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh", i zamijenio jednim slabašnim- ,,moj vlastiti grijeh". To je još jedan kobni udarac za svijest o grijehu.


Prije pričesti, molimo: ,,Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj", što je I.C.E.L. promijenio u: ,,nisam dostojan da Te primim". Gubimo metaforu krova, koja je jasni odjek evanđelja i živa, konkretna slika za naš djetinji stav prema Bogu.


I.C.E.L-ove promjene pridonijele su pravoj devastaciji posebno u glavnim molitvama Mise (oracijama). Zborna molitva za 21. nedjelju (nakon Duhova) daje nam primjer koja šteta je učinjena. Latinska molitva striktno prevedena ide ovako: ,,O Bože koji činiš umove vjernih da budu jedne volje, udijeli svojim narodima (milost) da vole ono što ti zapovijedaš i da žude za onim što Ti obećavaš, tako da između svjetovne različitosti, naša srca budu usmjerena tamo gdje se nalaze prave radosti".


Ovdje je I.C.E.L.-ova verzija iz 1973. godine: ,,Oče, pomogni nam tražiti vrijednosti koje će donijeti trajnu radost u ovom promjenjivom svijetu u našoj žudnji za onim što Ti obećavaš, učini nas jednog uma i srca".


Nekoliko komentara na to: zvati Boga Ocem nije običaj u liturgiji, osim u Gospodnjoj molitvi - Oče naš. ,,Pomogni nam tražiti” implicira da mi to možemo učiniti sami (pelagijanska hereza), ali bi htjeli neku pomoć od Boga. Isus naučava: bez mene ne možete ništa. Latinska molitva kaže: ,,udijeli nam", ne samo ,,pomogni nam". I.C.E.L.-ove vrijednosti sugeriraju sekularnu mantru: ,,vrijednosti” koje su trenutno popularne, ili politički korektne, ili promjenjive od osobe do osobe, od mjesta do mjesta. ,,Trajna radost” u ovom promjenjivom svijetu je nemoguća. ,,U našoj žudnji” implicira da već imamo žudnju, ali u latinskom tekstu se za to ponizno moli. ,,Što Ti obećavaš” izostavlja: ,,što Ti (Bože) zapovijedaš”, oslabljujući tako naš osjećaj dužnosti. ,,Učini nas jednog uma (i srca)" je nova rečenica i pojavljuje se u glavnoj prošnji, ali ne u skladu s onim što je stajalo prije. Latinski tekst unatoč tome naučava da je ujedinjenje naših umova stalno Božje djelo koje se treba ostvariti našim razmatranjem Njegovih zapovijedi i obećanja. I.C.E.L. je očito napisao novu molitvu. Je li ova sva kritika bitna? Itekako! Liturgija je zakon molitve (lex orandi) i formira naš zakon vjerovanja (lex credendi). Ako je I.C.E.L. promijenio našu liturgiju, to će promijeniti našu vjeru. Vidimo znakove ove promjene i gubitak vjere svuda oko nas.


Dosadašnji primjeri slabljenja latinske katoličke liturgije biti će dovoljni. Postoje sigurno TISUĆE KRIVIH PRIJEVODA u sveukupnom radu I.C.E.L.-a. Kako je rad napredovao postajao sam sve više i više žestoki kritičar. Svoju služba u savjetodavnom odboru završio sam svojevoljno otprilike 1973. i bio sam imenovan kao član emeritus i savjetnik. Kako ovo pišem odričem se bilo kakve preostale stvarnosti povezane s tim statusom.


Daleko od toga da su sve aktivnosti u I.C.E.L.-u bile negativne. Sjećam se s poštovanjem oplemenjujuće bratske suradnje, izgradnje u spoznajama Crkve, katoličke prisutnosti u Rimu i Londonu te drugdje, sudjelovanja na dnevnim zasjedanjima Drugog vatikanskog koncila, susreta s uvaženim kršćanskim ličnostima i puno toga drugog. Zahvalno odajem počast dvojici sučlanova I.C.E.L.-a koji su tada vidjeli mnogo jasnije od mene, pravi put koji se treba slijediti kod prevođenja: pokojnom profesoru Herbertu Finbergu i p. Jamesu Quinnu, S.J., iz Edinburgha. Ne odričem se zbog ovih pozitivnih okolnosti i osoba svoje prošlosti u I.C.E.L.-u, nego zbog propadanja katoličke vjere i pobožnosti kojoj je doprinio rad I.C.E.L.-a. I za to propadanje, koliko god moj osobni udio bio malen, ponizno i iskreno se ispričavam Bogu i Svetoj Crkvi.


Spomenuvši usput II. vatikanski koncil (1962.-1965.), dolazim do utvrđivanja drugog razloga za moje odreknuće od prevodilačkog rada u I.C.E.L.-u .To je još ozbiljnija i osjetljivija stvar. U posljednjih godinu dana (od sredine 2001.), upoznao sam s poštovanjem i udivljenjem mnoge tradicionalne katolike. Oni, kao osobe koje su se odlučile vratiti katoličkoj Misi i liturgiji od prije II. Vatikanskog koncila, razlikujući se od “konzervativnih” katolika (oni koji pokušavaju retuširati i poboljšati Novus ordo Misu i sakramente nakon Drugog vatikanskog koncila), ti tradicionalisti, ističem, naučili su me ozbiljnu lekciju. Donijeli su mi velik broj objavljenih knjiga i eseja. Oni su mi sveukupno dokazali, i na znanstven i na popularan način, da su Drugim vatikanskim koncilom otpočetka upravljali, manipulirali i zarazili ga modernističke, liberalne i protestantizirajuće osobe i ideje. Ta djela nadalje pokazuju da je nova liturgija, koju je proizveo vatikanski ,,Concilium”, tijelo pod upravom pokojnog nadbiskupa A. Bugninija, bila slično zaražena. Posebno je problematična nova Misa. Ona razvodnjava nauk da je Euharistija prava žrtva, a ne samo spomen. Oslabljuje istinu o stvarnoj prisutnosti Kristove žrtve Tijela i Krvi degradirajući svetohranište u kut, smanjivanjem znakova štovanja kod konsekracije, podjeljivanjem pričesti na ruku, i to često od strane žena, korištenjem jeftinog posuđa, sudjelovanjem 6 protestantskih stručnjaka (koji ne vjeruju u stvarnu prisutnost) u pripremi novog obreda, poticanjem uporabe popularne glazbe s gitarama umjesto gregorijanskog korala, i drugim daljnjim novitetima.


Svi ti nebrojeni defekti upućuju nas da su mnoge moderne Mise svetogrđe, a neke bi vrlo lako mogle biti i nevaljane. One su svakako manje katoličke, i manje sposobne održavati katoličku vjeru.


Tko su autori tih objavljenih kritika koncilijarne Crkve? Od mnogih imena, valja nekoliko od njih istaknuti jer su dali jasnu, trijeznu prosudbu koncila: Atila Sinka Guimarães (U mutnim vodama II. Vatikanskog koncila), Romano Amerio (Iota Unum: studija o promjenama u Katoličkoj Crkvi u 20. stoljeću), Michael Davies (razne knjige i brošure, TAN Books) i nadbiskup Marcel Lefebvre, jedan od Otaca Koncila , koji su radili na pripremnim shemama za diskusiju i koji je napisao mnoge čitljive eseje o koncilu i Misi (usp. Angelus Press).


Među tradicionalnim katolicima, pokojni nadbiskup Lefebvre se ističe jer je on osnovao Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (FSSPX), snažno društvo svećenika (uključujući šest sjemeništa do danas) za celebraciju tradicionalne katoličke liturgije. Mnogi katolici koji su svjesni toga dijele mišljenje da je on izopćen i da su njegovi sljedbenici u raskolu. Postoje, međutim, pouzdani autoriteti (uključujući kardinala Ratzingera, vodećeg teologa u Vatikanu), koji drže da to nije tako. FSSPX se deklarira u potpunosti kao rimokatolički, priznaje papu Ivana Pavla II., dok s poštovanjem drži određene ozbiljne rezervacije.


Zahvaljujem srdačno čitatelju na pozornosti. Neka bude jasno da se ZBOG VJERE odričem svoje povezanosti sa I.C.E.L.-om i promjenama u liturgiji. Da ZBOG VJERE treba obnoviti katoličku liturgijsku tradiciju. To nije stvar puke nostalgije ili ukusa.


Dragi netradicionalni katolički čitatelju, nemojte olako staviti ovo pismo na stranu. Ono je upućeno Vama, koji morate znati da Vas samo istinska vjera može spasiti, da vječno spasenje ovisi o svetim i milošću ispunjenim sakramentima kako ih je po Kristu čuvala Njegova vjerna Crkva. Istražite ova ozbiljna pitanja kroz molitvu i ozbiljno štivo, pogotovo publikacije Bratstva svetog Pija X.


Mir s vama. Neka nam svima Isus i Marija udijele blaženi povratak i vjernu ustrajnost u našem istinskom katoličkom domu.


p. Stephen Somerville, STL

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.