subota, 30. svibnja 2015.

Blažena Djevica Marija Kraljica

Bože sud Tvoj Kralju daj, a milosrđe svoje Majci Njegovoj

Već samo ime „kraljica“, promatra bl. Albert Veliki, znači milosrđe i skrb za siromahe; po čemu se ovo ime razlikuje od imena vladarice što znači strogost i oštrinu. Time što tješe nevoljnike, kraljevi i kraljice pokazuju svoju velikodušnost. Kod kraljeva je velikodušno, kaže filozof Seneka, što pomažu nevoljnicima. Silnici ili tirani kraljevanjem traže svoje vlastito dobro, kraljevi pak treba da skrbe za dobro svojih podanika. Zato se kraljevima kad se posvećuju, glava pomaže uljem, znamenom milosrđa, za znak, da oni u kraljevanju nadasve trebaju biti milosrdni i dobronamjerni prema svojim podanicima. Trebaju dakle kraljevi poglavito činiti djela milosrđa; ali ne tako da bi zaboravili poslužiti se pravdom protiv krivaca, kad je potrebno.

Nije tako kod Marije; jer iako je Ona Kraljica, nije Kraljica pravde da kazni zločince, nego je Kraljica Milosrđa, puna milosti i oproštenja za grješnike. Zato i želi sv. Crkva da je glasno i jasno zovemo Kraljicom Milosrđa. Kada je veliki kancelar pariški, Ivan Gerson, razmatrao Davidove riječi: Ovo sam dvoje čuo, da je moć u Boga i u Tebe Gospodine milosrđe, reče: pošto Kraljevstvo Božje stoji u pravdi i milosrđu da ga je Gospodin razdijelio pa je Kraljevstvo pravde zadržao za se, a Kraljevstvo Milosrđa predao Mariji, naredivši da sve milosti, koje se dijele ljudima, prođu kroz ruke Marijine i dijeleći kako ona hoće.


To potvrđuje i sv. Toma Akvinski u predgovoru kanonskih poslanica gdje kaže: Kad je Presveta Djevica Sina Božjega u krilu svojem začela i poslije ga rodila, zadobila je polovinu Kraljevstva Božjega, da bude Kraljica Milosrđa, kao što je Krist Kralj pravde. Otac je vječni postavio Isusa Krista Kraljem pravde, zato ga je učinio Sucem svega svijeta; te stoga pjeva prorok: Bože, sud svoj Kralju daj i pravdu Tvoju Sinu Kraljevu. Neki učeni tumač primjećuje i kaže: „Gospodine, ti si dao svoju pravdu Sinu svomu, jer si milosrđe dao Majci Kraljevoj. Lijepo izriče riječi Davidove sv. Bonaventura pišući: Bože sud Tvoj Kralju daj, a milosrđe svoje Majci Njegovoj.


(Odlomak iz knjige sv. Alfonza Marije Liguorija: „Zdravo Kraljice“; I.dio, str. 10-11)

četvrtak, 28. svibnja 2015.

Ne vaditi citate iz njihova konteksta


Citati utemeljitelja Svećeničkog bratstva svetog Pija X. kadšto se navode zbog čisto osjećajnih reakcija: zbog zabrinutosti ili strasti. Poseže se za jednim citatom da bi se obrazložio trenutačni stav, a onda se poseže za nekim drugim da se neku tezu obrazloži a posteriori. Što bi Nadbiskup mislio o onima koji tako prisvajaju njegove izreke? Što bi rekao onima koji gomilaju citat za citatom, a onda izvlače zaključke koji su više slični matematičkim jednadžbama? Budući da ne možemo govoriti umjesto preminulog Utemeljitelja Bratstva sv. Pija X., navest ćemo njegove vlastite riječi. U vrijeme njegova života bio je konfrontiran s ljudima koji su mu spise rabili kako bi s podignutim prstom nanjušili „protuslovlja“ ili su pak htjeli iskoristiti priliku za donošenje ishitrenih i stoga neurednih teoloških zaključaka.


Ne kažem da se između rečenica ne može uzeti jednu i onda je suprotstaviti nekoj drugoj rečenici, istrgati je iz konteksta i na ovaj način staviti mi u usta stvari koje tako nisam želio reći. Moguće je da sam katkad rekao prilično oštre rečenice, primjerice da je Koncil više ili manje raskolnički (šizmatički). U određenom smislu to je i točno jer tu postoji određeni prekid s Tradicijom. U tom smislu, dakle, u kojem Koncil predstavlja lom, prekid s Tradicijom, može se u određenom smislu reći da je raskolnički. Kada sam pak to izrekao, to nije trebalo definitivno značiti da je Koncil zbiljski, iz temelja bio raskolnički. To se mora razumjeti u kontekstu sa svim onim što kažem. Koncil je u toj mjeri raskolnički u kojoj pravi prekid s prošlošću: to je točno. To pak opet ne znači da je u strogom, teološkom smislu riječi raskolnički.

Ako se dakle izraze tako tumači, može se reći: „Tako! Ako je Koncil raskolnički, onda je papa koji ga je potpisao raskolnik i svi biskupi koji su potpisali Koncil jesu raskolnici i ni u kojem se slučaju s njima ne smije imati posla.“ To su krivi nazori. To je ludo, to nema smisla!

Poradi toga sam u „Cor Unum“ [glasniku za članove Svećeničkog bratstva] objavio ovaj članak o vjeri. Ne znam jeste li pročitali komentar o snazi, djelovanju vjere od patera Bernarda, komentar o članku svetog Tome Akvinskoga. On preuzima duh svetog Tome Akvinskoga kada točno pokazuje nevjeru kod vjernika, kada pokazuje da postoji pogibao u vjeri, da postoje mnogi vjernici o kojima bi se reklo: „Oh! On nema više vjeru, poganin je, bezbožac“. Ako tako želimo, u određenoj mjeri jer su to ljudi koji više ne žive vjeru, koji svoju djecu ne odgajaju kršćanski, ljudi koji misle poganski, svjetovno, materijalistički i na sve druge moguće načine. Onda se kaže: „Oni nemaju više vjeru!“ Može li se zbilja reći da su izgubili vjeru? Nešto je drugo ne imati više duha vjere, ne živjeti više svoju vjeru i ne imati više vjeru – to su različne izjave. Opasno je primijeniti odmah ove stvari na nekoga jer po krštenju i dalje imaju djelovanje, snagu vjere. Imaju snagu i djelovanje vjere ali ih ne primjenjuju, ne prakticiraju ih. To je nešto drugo!“


(Nadbiskup Lefebvre na duhovnim vježbama za svećenike 1980.)

ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

Jedinstvo i povezanost s Kristom


Gospodin nam govori o vinogradu koji uređuje sam Bog Otac, vinogradar. Tako Krist sebe uspoređuje sa trsom koji lozama daje život. Znamo kako loze imaju život samo u trsu, jer trs daje sve za loze, koje jesu uistinu plod trsa. Vinogradar je onaj koji brine za trs i njegove loze, no još više, Bog je vinogradar upravo jer strpljivo radi na izgradnji svog vinograda. Isus želi naglasiti koliko je nama sličan, ali nije nama jednak u svemu. Trs i loze idu zajedno, no, loze ne opstoje bez trsa, kao i trs bez vinogradara, koji brine o trsu.


Lijepa je ovo poveznica između Boga i čovjeka. Trs je onaj koji je između vinograda i ploda, to jest, loze. Krist ima i tijelo čovjeka, no to tijelo nije jednako našim tjelesima, jer nije okusilo grijeh. Zato i daje život, plod, a to su loze. Daje život dušama koje ostaju u Njemu.


Sin Čovječji ovdje kao trs, pokazuje svoju naklonost prema čovjeku, jer život daje sam Bog, nema života izvan Gospodina. Sin je onaj koji postaje manji od Oca upravo zbog čovjeka, koji treba upoznati Oca, kao što loze ne mogu upoznati vinogradara, ali mogu trs od kojega žive. Sin upravo upućuje na Riječ, a to je On sam, izvan kojega nema spasenja.

subota, 23. svibnja 2015.

O blagdanu Duhova


Pedeseti dan nakon Uskrsnuća Spasitelj je izvršio svoje obećanje i svojoj Crkvi poslao Duha Svetoga. Tek ovim izlijevanjem Svetoga Duha nad apostole dovršeno je djelo spasenja i Crkva otpočinje sa svojim djelovanjem.


Duh Sveti izlazi u Bogu iz ljubavi Oca i Sina. Sin izlazi samo od Oca, i to iz njegove spoznaje te je stoga Riječ i Istina. Duh Sveti izlazi pak iz ljubavi Oca i Sina. Sveti Augustin pronalazi u našoj duši, koja je stvorena po slici Božjoj, trag Presvetog Trojstva jer naša duša ima razum koji spoznaje i volju koja ljubi. Iz našeg razuma i volje pak ne nastaje nova osoba, kod Boga naprotiv nastaje. Misao ili duhovna Božja Riječ jest sama božanska osoba i također proizvod koji proizlazi iz Božje ljubavi jest jedna osoba.


Kako bi se izrekla iskrenost jedinstva dviju osoba, kažemo da su jednoga duha. Snagom svoje ljubavi žive jedno za drugo i jedno u drugome. Dah ljubavi znači težnju ljubljenih osoba da svoj život preliju drugomu. Tako se osoba koja ljubi na neki način prenosi u ljubljenu osobu prihvaćajući sve što drugi trpi i osjeća kao da ona to sama trpi i osjeća. Ova težnja preliti život jedne osobe u drugu pronalazi svoj izraz u cjelovu. Stoga oci Duha Svetoga nazivaju osculum Patris et Filii – cjelovom Oca i Sina. Sveti ga Bernard naziva osculum suavissimum, sed secretissimum – najslađim, ali najtajanstvenijim cjelovom.


Nigdje dvije osobe nisu tako ujedinjene kao Otac i Sin u Bogu. To nisu dva boga koji ljube jedan drugoga, nego oni posjeduju samo jedan život, zbilja su jedan duh zajedničkim posjedovanjem jedne božanske naravi. Stoga Otac i Sin ne prelijevaju svoj životni sok jedan u drugoga, nego ga iz njihova zajedničkog srca izlijevaju u treću osobu. Kako je dah slika za posredovanje i izlijevanje života, tako je Duh Sveti kao dah ljubavi jedna osoba koja posjeduju cijeli božanski život.

petak, 22. svibnja 2015.

Potrebno je razmatrati o otajstvima spasenja


Ono sveto što će se iz tebe roditi, zvat će se Sin Božji. Izvor mudrosti, Riječ Oca na visini! Ta će Riječ tvojim posredstvom, sveta Djevice, postati tijelo. Tako će onaj koji kaže: Ja u Ocu i Otac u meni također moći kazati: „Jer ja izađoh od Oca i dođoh.“

U početku, veli, bijaše Riječ. Već vrelo izvire, ali zasad samo u samome sebi. Napokon, i Riječ bijaše kod Boga. Obitavala je nedostupno svjetlo. Govoraše Gospodin od početka: Ja mislim misli mira, a ne tuge. Ali razmišljanje je tvoje u tebi i što misliš, ne znamo; tko naime da spozna misao Gospodnju ili tko mu je bio savjetnik?

Siđe stoga misao mira u djelo mira: Riječ postade tijelo i već stanuje u nama. Doista, stanuje po vjeri u našim srcima, stanuje u našem pamćenju, stanuje u misli i silazi sve do same mašte. Što bi naime prije čovjek mislio o Bogu ako ne da možda srcem načini idol? Bio je nedohvatljiv i nedostupan, posvema nevidljiv i nezamisliv. Sad pak htjede da bude dohvatljiv, da se može vidjeti, da se o njemu može misliti.

Reći ćeš, ali na koji način? Naime, prostrt u štali, ležeći u djevičanskom krilu, propovijedajući na brdu, provodeći noć u molitvi, ili viseći na križu, postajući blijed na umoru, slobodan među mrtvima i zapovijedajući u podzemlju: odnosno, uskrsnuvši treći dan i pokazujući apostolima mjesto čavala, znakove pobjede i napokon ulazeći pred njima u tajne predjele neba.

Razmišljanje o bilo kojoj od navedenih stvari istinito je, pobožno i sveto razmišljanje. O čemu god od navedenog mislio, o Bogu razmišljam i po svemu on je moj Bog. To razmišljanje nazvah mudrošću. Razboritošću sam smatrao hvaljenje uspomene na dobrotu koju je u takvim sržima obilno proizvela svećenička mladica, a još obilnije za nas izlila Marija crpeći u visinama.


(sv. Bernard iz Clairvauxa, Govor o vodovodu, Sabrana djela, Cisterc. Izd. 5 [1968], 282-283)


četvrtak, 21. svibnja 2015.

p. Calmel, OP - in memoriam, in spem (1975.-2015.)


Dana 3. svibnja u Brazilu je službeno otvoren biskupijski proces za proglašenje blaženim Dom Heldera Camare, revnog propagandista teologije oslobođenja koji je tijekom svog života nazivan „crvenim biskupom“.


Na ovu tužnu vijest dobro je ponovno čitati oca Rogera Calmela OP, koji je napisao 1970. godine u svojoj Brève Apologie pour l’Eglise de toujours: „Očaj Crkve makar bio i sto puta gorči, sto puta suroviji, Gospodin je onaj koji je u njoj zauvijek učitelj i kralj. On je onaj kojemu je dana sva vlast, pred kojim se prigiba svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā, uključujući i ovu vrstu pakla koji provodi modernistička sljedba. Ona ne može proširiti svoju škodljivost onkraj uskih granica koje joj je Gospodin postavio i Gospodin joj ne daje određenu moć da pomrači, iskrivi i sablazni na tisuću načina, nego radi dobra izabranih i radi uvećanja sjaja i milosti svoje Crkve. Mi se dakle ne trebamo bojati, nego s pouzdanjem ustrajati u Crkvi svih vremena.“ (str. 14).

Više nego ikada djelo oca Calmela, „sina Crkve u vremenu kušnje“, pokazuje svoju zdravu aktualnost. Možemo samo zahvaliti Školskim sestrama dominikankama iz Saint-Préa da su se potrudile ponovno izdati njegove rasprodane knjige prigodom 40. obljetnice kako ga je Bog k sebi pozvao.


p. Alain Lorans, DICI

utorak, 19. svibnja 2015.

Zašto Bratstvo sv. Pija X. ne može služiti Mise u crkvama?

Rimske katakombe - podzemna skrovišta u kojima su kršćani
u vrijeme progona služili svete Mise

Donosimo odgovor na jedan od čestih upita koji se u nepoznavanju stvarne situacije u Crkvi postavljaju – zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne služi svoje Mise u Hrvatskoj u nekoj od brojnih crkvi, nego to čini u dvoranama hotela i društvenih domova?

Poštovana gospođo,

primili smo Vaše povratno pismo u kojem iznosite određena pitanja pa nam dopustite da dademo kratak osvrt na njih. Odgovor na Vaše pitanje zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne može služiti Misu u nekoj od crkvi je vrlo jednostavan: zato što današnji autoriteti to ne žele dopustiti. A to ne žele jer su usmjereni protiv tradicionalnog rimskog obreda – koji se služio u našoj domovini od početaka kršćanstva do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća (kada je uveden novi obred Mise), kao i protiv tradicionalne teologije i nauka Crkve koji je u tom obredu savršeno izražen. To je i razlog zašto se čvrsto držimo tradicionalnog obreda – jer želimo sačuvati svoju katoličku vjeru i ne želimo je kompromitirati novim obredom koji je razvodnjen i protestantiziran. To Vam može biti odmah jasno ako uđete u bilo koju od crkvi u Njemačkoj gdje se služi moderna Misa i vidite na kako se nedostojanstven način služi – s nebrojenim zlouporabama i svetogrđima, gdje se čovjeka stavlja u središte umjesto Boga i čine se stvari kao u protestantskim bogoslužjima. Koje su posljedice te krize u Crkvi mogli ste pročitati u posljednjem članku u našem časopisu gdje su navedene konkretne statistike o strašnom padu svih vjerskih pokazatelja u Crkvi (naročito ovdje u Njemačkoj) – broja svećenika, redovnika, pad pohađanja Mise, broja krštenih, vjenčanja, obraćenika, broj onih koji su napustili Crkvu itd. Situacija nije ni u Hrvatskoj bitno drukčija jer se kod nas vjerno prate svi trendovi koji su na snazi u zapadnim zemljama. Rezultati i ne mogu biti drukčiji ako se provode stvari koje su u suprotnosti s naukom i tradicijom Crkve.

Crkva sv. Ivana ev., Zagreb - Utrine
- bezoblični objekt proizašao iz novog obreda Mise

S druge strane, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. djeluje na identičan način kako je to Crkva činila kroz čitavu svoju povijest – čuvajući isti nauk i liturgiju, što je jedini put za obnovu Crkve. Koji su plodovi tog djelovanja, možete se uvjeriti sami ako pohodite neku od naših crkvi ovdje u Njemačkoj. Zato Vam šaljemo njemački glasnik u kojemu možete pronaći adrese svih naših crkvi. Božja providnost je na pomoći onda kada se njemu stavimo potpuno u službu - tako da se uspiju izgraditi crkve unatoč brojnim neprilikama. Nesumnjivo će se to jednom ostvariti i u Hrvatskoj, a dotad smo prisiljeni snalaziti se, upravo kao što su to činili prvi kršćani koji su slavili sv. Misu u katakombama ili po kućama jer nisu imali druge mogućnosti, ili kao što je i kod nas u Hrvatskoj bio slučaj za vrijeme komunizma kada se jednako nisu smjele graditi crkve. Bog je sama ljubav – kako ste lijepo rekli, pa prihvaća našu žrtvu ako ona dolazi iz iskrena srca – želje da mu dademo najveću čast i hvalu prema našim mogućnostima, pa makar i u skromnim uvjetima. S druge strane, Bog je istina i pravednost i ne mogu mu biti ugodne jalove žrtve – zastranjenja, zlouporabe i svetogrđa (poput pričesti na ruku, laika djelitelja pričesti, služenja Mise na stolu umjesto na velikom oltaru, stavljanja svetohraništa u stranu, itd., i općenito stavljanja čovjeka u središte) koja se događaju na novoj Misi.

p. Marko Tilošanec

Crkva sv. Karla Boromejskog, Oberriet (Švicarska) - priorat FSSPX-a
- kuća Božja podignuta njegovom Providnošću


četvrtak, 14. svibnja 2015.

Propovijed mons. Marcela Lefebvrea 22. kolovoza 1987. u Fatimi


U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen.
Draga subraćo,
dragi prijatelji,
ljubljena braćo!

Zahvalimo Bogu i Presvetoj Djevici Mariji da se danas možemo ovdje okupiti. Nekoliko trenutaka, nekoliko dana smijemo živjeti svoju vjeru. Presveta Djevica Marija došla je u ovu zemlju Portugal, u Fatimu. Htjela se ukazati djeci pastirima da im preda poruku za svijet. To se dogodilo poradi toga jer je htjela da se naše duše uzdignu k nebu. Draga moja braćo, veoma je velika milost što možemo doći na ovo mjesto. Na ovome su mjestu nekoć bila djeca pastiri. Osim toga, ovdje su bili i ljudi koji su svakog trinaestoga u mjesecu godine 1917., do listopada mjeseca, k njima dolazili. 13. listopada 1917. na ovome se mjestu dogodilo izvanredno čudo. Kažu da se ovo čudo moglo vidjeti do udaljenosti od četrdeset kilometara od Fatime. Da smo tog 13. listopada bili ovdje, bili bismo također vidjeli izvanredno čudo Sunca koje se okreće i koje stvara snopove svjetlosti u svim bojama. Cijeli je kraj bio uronjen u ove prekrasne boje, tri puta, sveukupno deset minuta. Na koncu Sunce kao da je palo s neba i približilo se nazočnim vjernicima kako bi potvrdilo istinitost ukazanja Presvete Djevice Marije pred Fatimskom djecom.

Zašto nam je dano ovo ukazanje Presvete Djevice Marije? Ona je htjela da se spase naše duše. Htjela je da naše duše jednoga dana dođu k njoj u nebo. U nekoliko izvanrednih slika objavila je fatimskoj djeci pastirima cijelu stvarnost naše vjere. Djeca su njome bila oduševljena u najdubljem divljenju. Kao u ekstazi bili su zadivljeni i zaneseni. Nisu znali kako trebaju opisati ljepotu Presvete Djevice Marije. Pokušalo se pokazati im usporedbe. Nijedna usporedba ne može izreći ljepotu Presvete Djevice Marije onako kako su je djeca vidjela. Presveta se Djevica njima nije sama objavila. Željela je objaviti još nešto s neba: svetoga Josipa. On je nosio našega Gospodina na ruci i blagoslivljao je svijet. Presveta Djevica Marija prikazala se osim toga kao Gospa od brda Karmela i Gospa od Sedam Žalosti. Uglavnom se pokazivala kao Gospa od Krunice. Željela je djeci prenijeti nužnost molitve krunice i nužnost patnje s našim Gospodinom Isusom Kristom i našom dragom Gospom od Sedam Žalosti.

Htjela je izreći svoje vlastite osjećaje kako bi djeca mogla priopćiti ove osjećaje svima koji dobivaju prigodu čuti poruku djece. Osim toga, pokazala im je svetog Mihovila Arkanđela.

Naša je Gospa govorila i o dušama u čistilištu. Sestra Lucija je pitala o ovim dušama kako bi saznala: „Gdje je moja prijateljica koja je umrla? Je li ona u nebu? Je li u čistilištu?“ Saznala je od Presvete Djevice Marije: „Ova duša još nije u nebu. U čistilištu je.“ Presveta Djevica Marija im je osim toga željela pokazali stvarnost pakla. Pokazala je zgroženoj djeci što je pakao. Time je željela potaknuti djecu da čine pokoru i da se mole za spasenje duša. Time je htjela pokazati da je njezino Bezgrješno Srce posvema posvećeno proslavi njezina božanskog Sina i spasu duša. Spašavati duše! Pomoći da duše dođu u nebo! Po milosti Presvete Djevice Marije djeca su na određen način vidjela naš cijeli katekizam u slikama.

utorak, 12. svibnja 2015.

Sprovod oca Nicholasa Grunera


Preko 650 ljudi prisustvovalo je ukopu oca Nicholasa Grunera u subotu 9. svibnja u Scotiabank Centru u Niagara Falls, Ontario (Kanada).

Biskup Gernard Fellay, generalni poglavar FSSPX-a, prikazao je pontifikalnu Misu zadušnicu, a asistirao mu je pater Daniel Couture, poglavar Distrikta i drugi svećenici Kanadskog distrikta. Pater Emanuel Herkel služio je kao đakon, a pater Dominic May kao subđakon. Pater David Sherry, rektor Akademije Gospe Karmelske bio je ceremonijar, a pomagali su mu neki od njegovih studenata.

U propovijedi biskup Fellay je podsjetio na izvanredno djelo oca Grunera kao i na istinu i misterij Fatimske poruke.

Biskup koji je prekinuo svoj posjet u SAD-u kako bi došao u Kanadu radi sprovoda, nije mogao biti nazočan na obredima na groblju.

Otac Couture dao je posljednji liturgijski blagoslov na groblju St.Michael u Fort Erie (Ontario) gdje je otac Gruner pokopan.

Nastavimo moliti za pokoj njegove duše bližeći se blagdanu Gospe Fatimske (13. svibnja) kojoj je on bio toliko pobožan.

Donosimo nekoliko fotografija sa sprovoda oca Grunera:



nedjelja, 10. svibnja 2015.

Što je sveto Ružarje?


Presveto Ružarje, to je posebna pobožnost ili molitva, kojom se nekim stanovitim redom moli 15 desetica, ukupno 150 Zdravin Marija pretpostaviv svakoj desetici po jedan Očenaš; a dok se pojedina desetica pobožno ustima moli ili izgovara, dotle se pameću razmatra propisano otajstvo iz Isusova ili Gospina života.

Molitvu presvetog Ružarja, sama je Majka Božja, i to u teškoj crkvenoj i ljudskoj potrebi, još godine 1208., svetomu Ocu Dominiku u prujskoj špilji objavila, veleć mu, da je sveto Ružarje štit proti neprijateljskim strijelama, da je bedem Božjoj Crkvi i najbolje nje oružje, da je ono knjiga života, i da će kršćani po njemu u svako doba steći velike milosti, a Nju da će vazda na obranu i pomoć pripravnu naći. […]

Po svjedočanstvu svih pobožnih spisatelja i Božjih svetaca, pobožnost presvetoga Ružarja, jest između svih Bogu najprijatnija, Majci Božjoj najmilija, Svecima najugodnija, a kršćanima najkorisnija i zato im je najopćenitija: stoga je sv. Karlo Boromejski nazivlje najbožanstvenojom ili prebožanstvenom pobožnosti; dok se sa istom sveta Crkva, u najtežim svojim potrebama, vazda ko najvrjednijim sredstvom, na svoju obranu, poslužila, te ju je istu stoga silno odlikovala, a milostima, povlasticama i proštenjima obogatila tako da je nazvaše „rudom proštenja“ – dok se nju i sada vjernicima najveće preporuča i na srce predstavlja.

(o. Anđeo-Marija Miškov, Jesenska ružica ili presveto Gospino Ružarje, Dubrovnik, 1928.)


petak, 8. svibnja 2015.

Kako obnoviti katoličku vjeru u hrvatskom narodu?


Tema današnjeg predavanja može se činiti jako općenitom – nešto o čemu se već toliko puta raspravljalo da izgleda kako se tu ništa posebno više ne može reći. Nije li uostalom briga oko širenja vjere prvi zadatak Crkve, nešto što treba ležati na srcu svakog katolika, pa tu stvari trebaju biti jasne i nema potrebe za nikakvim naročitim pojašnjenjima? No ipak, ako pogledamo na prilike u kojima se Crkva danas nalazi – na izazove s kojima se ona suočava u svojoj nutrini, vidjet ćemo da stvari ipak bitno drukčije izgledaju. Ustanovit ćemo da nije sve tako jasno kako na prvi pogled može izgledati, i da je itekako potrebno razlučivanje duhova da bismo mogli doći do pravih rješenja i odgovora na naš problem. O tome želimo danas govoriti – ispitati stanje prilika u današnjoj Crkvi, analizirati koji su sve faktori tu na djelu, postaviti njihovu dijagnozu, da bismo konačno došli do pravog lijeka, rješenja za današnje zahtjeve po kojima Crkva može djelotvorno izgrađivati Božje kraljevstvo, katoličku vjeru u hrvatskom narodu.


Naš današnji predmet fokusira se na prilike u našem hrvatskom narodu. To je pitanje koje treba razmotriti na adekvatan način – ne iz izolirane perspektive, tako da bismo hrvatske prilike promatrali kao jedinstveni slučaj, nego to treba biti nužno u okviru cjelokupne situacije u današnjoj općoj Crkvi. Crkva je jedna i katolička – što znači sveopća, u kojoj opća strujanja utječu na njezine pojedinačne dijelove - mjesne Crkve, i bilo bi pretenciozno i pogrešno Hrvatsku izuzeti od tog pravila. Naprotiv, uvidjet ćemo da se zbivanja na općoj razini u Crkvi, a naročito u zapadnim zemljama koje se kod nas promatraju kao uzor, itekako tiču našeg stanja, i da ona oblikuju život naše mjesne Crkve. Imajući to na umu, razmotrimo najprije u glavnim crtama stanje stvari u općoj Crkvi.


Kriza u općoj Crkvi


Pogledamo li razvoj zbivanja u Crkvi početkom ovog i u proteklom stoljeću, možemo jasno uvidjeti jednu točku koja predstavlja prekretnicu, koja će radikalno promijeniti daljnji tijek crkvenog života. Bio je to Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) nakon kojeg će uslijediti drastične promjene kako u životu Crkve, tako u nauku. Drugi vatikanski sazvao je papa Ivan XXIII. u jednom vremenu koje je bilo obilježeno općim optimizmom i vjerom u čovjekove neograničene mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata prionulo se materijalnoj obnovi razrušenog društva – obnovi koja je bila uspješna i sve više napredovala te se činilo da čovječanstvo priprema put za svjetlu zemaljsku budućnost. Stvorio se dojam kao da čovjek svojim radom, svojim silama može sve postići te se pritom zaboravilo na ograničenost njegove naravi i onu temeljnu istinu da sve Bog vodi svojom providnošću na jedan način stavilo u stranu. Kao što nam psalam govori: ,,Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude graditelji" (Ps 126,1). Osim toga, društvo koje je prošlo kroz ratne strahote sada je nastojalo ići više putem pomirenja. Tome su posebno željele doprinijeti vjerske zajednice. Cijela ta atmosfera projicirala se na crkvenu situaciju. Papa Ivan XXIII. bio je prvi koji će promicati to usmjerenje. Prema njegovom uvjerenju, Crkva treba staviti u stranu sve ograde koje je dijele od onih različitih, koji su izvan Crkve. Treba im se što više približiti, i još dalje, treba staviti više čovjeka u središte – brinuti se za njegove želje i potrebe. Pritom će, sasvim razumljivo, ona eminentno nadnaravna preokupacija izgubiti svoj prvi plan. U tim prilikama bit će sazvan Drugi vatikanski sabor. Odmah u njegovom početku papa je izrazio načela koja trebaju voditi sabor: da ne treba više koristiti lijek kazne, nego samo lijek milosrđa. Također, osudio je tzv. proroke propasti i naznačio da cilj Koncila treba biti promicanje jedinstva kršćana i čitave ljudske obitelji. Tu možemo vidjeti u kojoj mjeri su one općedruštvene prilike oblikovale razmišljanje pape Ivana XXIII., i da im se on štoviše sasvim prilagodio. Ta će atmosfera uroditi drastičnim posljedicama. Uklonit će se sve dotadašnje barijere, ponajprije u samoj Crkvi. Papa će dati slobodan prostor onim teolozima koji su prije bili osuđeni zbog krivih, modernističkih nauka i ti teolozi izvršit će – u sjeni progresivno orijentiranih biskupa, golemi utjecaj na tijek koncila.

srijeda, 6. svibnja 2015.

Suprotstavljena mišljenja o sadašnjem pontifikatu


Kardinal Walter Kasper upravo je objavio knjigu o papi Franji naslova „Revolucija nježnosti i ljubavi“. Po njegovu mišljenju papa je „pokrenuo mnoge stvari i ja mislim da trebamo ovo pokretanje. Jer kada stagniramo, padamo u san“.

„Papa će se držati svoga programa“ misli njemački prelat, ali što je u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium iznio u javnost, program je za cijelo jedno stoljeće što jedan papa u tijeku svoje službe ne može ostvariti. Franjino načelo nije toliko zauzeti stav, nego štoviše pokrenuti procese koji više neće biti reverzibilni. To je njegova nakana“.

U najnovijem izdanju časopisa Herder Korrespondenz Spezial njemački filozof i etičar Robert Spaemann izjavljuje da nitko ne zna „što Sveti Otac sada ima na umu“. I oduševljene Franjine pristalice zbilja ne znaju prema kojemu cilju „vlak Bergoglio“ putuje. „Osjećaja kaosa se ne možemo posve riješiti“, kaže njemački filozof.

U ovim okolnostima nije iznenađujuće da je kardinal Gerhard Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, u izdanju od 29. ožujka u La Croix rekao: „Franjo je više pastir (nego teolog), a Kongregacija za nauk vjere ima poslanje teološki strukturirati jedan pontifikat“. Progresivni povjesničar Alberto Melloni okomio se na ovu primjedbu. Po njegovu shvaćanju „teološko strukturiranje pontifikata“ pape Franje nije ništa drugo nego „smiješni izljev subverzivnog paternalizma“ (sic). Također i vatikanist Andrea Tornielli koji ponajvećma laska papinskom okruženju izjavljuje da je izjava kardinala Müllera ponizila sadašnji pontifikat kao da nema primjerenu teološku strukturu i domašaj.

U suprotnosti s ovim uzbuđenjem Sandro Magister mirno i jasno izjavljuje: „Svatko je kadar vidjeti da neke od najpoznatijih izjava pape Franje zbilja boluju od nedostatka jasnoće.“




utorak, 5. svibnja 2015.

1800 ubijenih katoličkih svećenika


Prije 70 godina koncentracijski logor Dachau oslobodile su američke postrojbe od terora SS-a.
Logor je uspostavljen 22. ožujka 1933. za političke zatvorenike.

U dvanaest godina ovdje je (s vanjskim logorima) zatvoreno 200.000 ljudi, 41.500 ih je ubijeno dok 29. travnja 1945. američke postrojbe nisu dospjele do logora. Najveća su skupina bili zatočeni Poljaci.

Godine 1940. SS je Dachau učinio glavnim konclogorom za svećenike iz cijele Europe. 2.800 ih je sveukupno internirano, 95% su to bili katolički svećenici.
Sveukupno su bila zatvorena 2.652 katolička svećenika. Od toga ih je umrlo 1.800 – zbog nasilja, gladi ili bolesti.

Samo je 1.780 poljskih svećenika strpano u Dachau. Njih 567 umrlo je u ime Kristovo.
Od 327 interniranih njemačkih svećenika 65 ih je umrlo mučeničkom smrću.
Od onih koji su slijedili Krista u Dachauu u njegovoj muci, dosada ih je 55 proglašeno blaženima.


Blaženi svećenici mučenici, molite za nas!

ponedjeljak, 4. svibnja 2015.

Posveta svetog ulja



Na Veliki četvrtak 2015. je u Ecônu, La Reji i Winoni posvećeno sveto ulje za uporabu u Bratstvu i za klerike prijatelje. Misa posvete ulja uvijek je osobito svečana jer je biskup okružen velikim brojem svećenika, đakona i subđakona u odgovarajućoj liturgijskoj odjeći (kazula, dalmatika, tunika). Tijekom biskupske liturgije koja je zapravo pridržana katedralama odnosno mjesnim biskupima nakon euharistijske se konsekracije posvećuju sveta ulja (ulje za krizmu, katekumene i bolesničko pomazanje). Ovo sveto ulje svećenici odnose u razne kapelice gdje služi službi posvećenja vjernika. Ulje za bolesničko pomazanje čisto je maslinovo ulje i porabi se za sakrament posljednje pomasti te (izmiješano s krizmom) kod posvete zvona. Ulje za krizmu miješa se od maslinova ulja i balzama. Porabi se poglavito kod sakramenta Potvrde, ali i kod svetog Krštenja, kod blagoslova krsne vode u Uskrsnoj noći, kod svećeničkog ređenja i posvećenja biskupa, patenā, kaležā, oltarā, zvonā i crkava.

Ulje za katekumene također je čisto maslinovo ulje i porabi se kod svetog krštenja, kod blagoslova krsne vode i kod posvećenja crkava i oltarā.




Blagoslov svetih ulja, osobito ulja za krizmu, odvija se s velikim slavljem i raskoši. Biskupa okružuje dvanaest svećenika u bijeloj misnici, sedam đakona i sedam subđakona u bijelim paramentima njihova reda. Dvanaest svećenika predstavlja dvanaest apostola koji su okruživali Isusa Krista, vječnog Velikog svećenika. Sedam đakona odgovaraju broju koji su postavili apostoli, a broj subđakona je prema tome uzet. I osobita rimska gradska simbolika se reflektira u ovim brojevima. Dok su đakoni i subđakoni kod posvete ulja samo sluge i svjedoci, dvanaest svećenika su sluge i suradnici.




„Sveta ulja imaju veliki značaj u sakramentalnom životu Crkve. Ona posvećuju i jačaju vjernike kao Kristove udove. Nadasve sveta krizma kao pravo ulje posvete, ali i druga sveta ulja slikom su božanskoga pomazanja koje je vlastito „glavi“, naime samom Kristu. Njegova ljudska narav je, tako reći, „pomazana“ od božanstva i stoga se on zove „Krist“, a to znači „pomazan od Boga“. Ovo sveto pomazanje prelazi na udove „Tijela“ u sakramentima, to znači da i njih također prožima Duh Sveti koji ih čini Kristovim slikama i time Božjom djecom.



Da je posveta ulja baš na Veliki četvrtak, ima svoj razlog u tome da su sveta ulja kod podjele svetog Krštenja i Potvrde bila potrebna u Uskrsnoj noći. A budući da su se po prastarom crkvenom običaju važni blagoslovi poduzimali samo unutar svete Misne žrtve, jasno je da je Veliki četvrtak kao posljednji dan prije Uskrsa na koji se slavila sveta Misa, sam po sebi odabran.


Pater Urbanus Bomm

nedjelja, 3. svibnja 2015.

Šesnaest novih subđakona


Rimska Crkva poznaje osim episkopata sedam stupnjeva svetog reda: četiri niža – akoliti, egzorcisti, lektori i vratari – i tri viša: subđakoni, đakoni i svećenici. Najstarije svjedočanstvo za subđakonat i niže redove potječe od pape Kornelija († 253). Ove starodrevne stupnjeve svetog reda zaštitio je i Tridentski sabor jednim posebnim kanonom.


U nedjelju prije nedjelje Muke u trima su bogoslovijama Svećeničkog bratstva svetog Pija X. zaređeni subđakoni. Biskup Bernard Fellay je u bogosloviji Srca Isusovoga u bavarskom Zaitzkofenu zaredio tri klerika. Četiri je biskup Bernard Tissier de Malleras u bogosloviji svetog tome Akvinskoga u Winoni u SAD-u uzdigao u subđakone. Biskup Alfonso de Galarreta je zaredio u bogosloviji u Ecôneu (Švicarska) devet novih levita.

subota, 2. svibnja 2015.

Oblačenje i prvi zavjeti u Niedaltdorfu


Kongregacija sestara Duha Svetoga (Kongregation der Sühneschwestern vom Heiligen Geist) 3. svibnja proslavlja oblačenje nove postulantice.

Jedna novakinja će dan ranije, 2. svibnja, položiti svoje prve zavjete.

Crkveni obredi počinju u 9.00 sati u kapelici kuće svetog Antuna u Niedaltdorfu (Saarland).

Kongregacija sestara Duha Svetoga utemeljena je nakon II. svjetskog rata u ondašnjoj Čehoslovačkoj. Godine 1966. sestre su mogle, kako su nakon oduzimanja svog samostana 6 godina bile na prisilnom radu, uz pomoć nadbiskupije Mainz emigrirati u Saveznu Republiku Njemačku. U biskupskom su gradu preuzele starački dom.

1992. su konačno primljene u Saarlandu gdje u Niedaltdorfu vode Starački dom svetog Antuna. Zbog svoje vjernosti tradicionalnoj liturgiji usko su povezane sa Svećeničkim bratstvom svetog Pija X.

Dom svetog Antuna ugošćuje 50 udomljenih i 17 časnih sestara.




Dužnosti sestara Duha Svetoga su:

  • Život po pravilu III. reda svetog Franje u zavjetima siromaštva, čistoće, poslušnosti i ljubavi u vršenju pokore i zadovoljštine
  • Njegovanje starih ljudi i bolesnika svake vrste
  • Dostojno slavljenje svete Mise – po pretkoncilskom klasičnom rimskom Obredu
  • Vršenje pokore radi ponovne uspostave Božje časti u svetoj Crkvi

Ovaj duh žrtve i pokore i danas još obilježava ovu zajednicu sestara.


Mlade djevojke koje se zanimaju za redovničko zvanje u nasljedovanju svetog Franje mogu se obratiti na:


Ehwrüdige Schwester Oberin

Haus St. Antoniushaus

Neunkircher Straße 71

66780 Niedaltdorf




petak, 1. svibnja 2015.

Velika devetnica spasa


Dvanaest obećanja Srca Isusova
onima koji će odgovoriti njegovim željama da učine te ono bude upoznato, ljubljeno i čašćeno:

1. Dat će svima potrebne pomoći u njihovu staležu.
2. Kroz pobožnost njegovom Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji.
3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama.
4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti.
5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u njegovom Srcu izvor i ocean milosrđa.
7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.
8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do veliko savršenosti.
9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena.
10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca.
11. Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu.
12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je, uputio ove riječi: ,,U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času.“ Ovo 12. obećanje još se zove i Veliko obećanje.

Je si li već obavio veliku devetnicu spasa? Ako nisi, možeš odmah početi.