utorak, 30. svibnja 2017.

Katoličke smjernice za hodanje


Kada je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To može izgledati kao smiješno pitanje u našem današnjem društvu, ali ono je zapravo još uvijek ozbiljno.

Savjet za mlade

Postoje li okolnosti kada nije dopušteno ,,izlaziti“ ili ,,hodati“ s nekim? Postoje određena pravila u vezi toga jer postoje određene opasnosti kod takvog druženja; opasnosti za čistoću od kojih se, radi slabosti naše ljudske naravi zbog istočnog grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom izlaganju dati neka pravila povezana s izlascima kao i neke savjete kako izbjeći prilike za grijeh.

Definicija pojmova

Pod izlascima mislimo na redovito, često, isključivo druženje između dvije osobe suprotna spola. To je kada mladić izvodi djevojku van jednom ili dva puta tjedno kroz dulje razdoblje, jasno je da se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze bilo da to priznaju ili ne.

Prije nego se počnemo baviti bilo kakvim moralnim načelom, dvije stvari moraju biti jasne:

Prva je da redoviti izlasci imaju za svoju svrhu brak. To ne znači da će se dvije osobe koje izlaze nužno oženiti. Čak i ako to razdoblje hodanja ne završi brakom zbog određene spoznaje da je za njih brak nemoguć, tu je ipak sadržana nakana ispitivanja ili otkrivanja te spoznaje. Tako ideja moguće ženidbe nikada ne može biti isključena kod hodanja, jer se izlazi zajedno da bi se saznalo je li brak moguć.

Druga stvar koju treba upamtiti je ta da zbog ljudske naravi postoje mnoge opasnosti kod redovitih izlazaka. Bog je stavio i u muškarce i u žene sklonost za brak u smislu rađanja. Ta sklonost je tu da im pomogne u primjerenim i povoljnim okolnostima ući u brak gdje će se ona moći kreposno ispuniti, odnosno u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog roda. Ali jasno je da naše sklonosti ne mogu prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, jer ih ta sklonost kod hodanja može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta opasnost ili prilika može se zakonito dopustiti dok god se može umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i dok god se vodi računa o glavnoj svrsi hodanja, odnosno o tome da se otkrije je li brak moguć i dok god je brak razuman i zakonit. Kada je brak nezakonit, nemoguć ili uopće ne dolazi u obzir, tada ne postoji moralno opravdanje za hodanje jer ne postoji razlog koji bi opravdao izlaganje intrinzičnim opasnostima takve veze.

Iz ova dva načela možemo zaključiti:


    1. Hodanje je zakonito: samo kada je valjan brak moguć za obje osobe. Stoga je svim valjano oženjenim ljudima, bilo da žive sa svojim supružnikom ili ne (toliko dugo dok je supružnik živ), zabranjeno prema naravnom zakonu hodati / izlaziti s nekim tko nije njihov supružnik. Postoje mnogi primjeri ozbiljnog kršenja tog naravnog zakona. Oženjeni zaposlenik koji redovito izlazi s određenom ženom, recimo svojom tajnicom, na društvena događanja, ima duge sastanke s njom, daje joj do znanja koliko misli na nju i koliko ju ,,treba“, čini izlaske s njom kršenjem Božjeg zakona. Oženjeni muškarac koji zbog posla često putuje izvan grada i ima „djevojku“ u jednom od tih gradova gdje često odlazi. Oženjeni liječnik ili odvjetnik koji koristi svoje usluge određenoj klijentici da bi je redovito izveo na večeru ili predstavu i još se k tome u radno vrijeme druži s njom zbog prijateljstva, samog sebe zavarava i ozbiljno griješi. Udata žena koja dopušta muškom prijatelju da je redovito zove kada je kod kuće, provodi sate s njim, rado prima njegovu pažnju i pokazuje privrženost, kriva je za nevjeru čak i prije nego se dogodi ikakav preljubnički čin. Jer zabranjeno je za oženjene osobe izlaziti s bilo kime, a također je zabranjeno i težak grijeh za slobodne osobe izlaziti s oženjenom osobom.

    2. Hodanje je nezakonito za razvedene, ali valjano oženjene kršćane. Razlog je isti kao gore navedeni, odnosno činjenica da su valjano oženjene osobe vezane čitav život za svog supružnika čak i ako pribave razvod. Razvod ne poništava valjanu ženidbu, samo smrt može razriješiti valjanu ženidbu.
    3. Razvedene ili rastavljene osobe koje imaju sumnje o valjanosti svog prvog braka ne smiju početi s hodanjem:

      3. 1. Dok ne saznaju od mjerodavnih autoriteta je li njihov prvi brak bio valjan ili nevaljan;

      3. 2. I dok od nekog autoriteta (ne samih sebe) ne dobiju mišljenje da se njihov prvi brak može proglasiti nevaljanim. I dok njihov brak mjerodavne crkvene vlasti ne proglase nevaljanim, oni se moraju smatrati oženjenima budući da je prema crkvenom pravu pretpostavka uvijek u korist valjanosti braka. To je načelo moralnog zakona koje govori da se ne može djelovati u stanju sumnje oko toga je li neki čin zakonit ili nezakonit. Činiti tako značilo bi prihvatiti odgovornost za moguće počinjeno zlo. Ako je pak prvi brak sigurno nevaljan, u slučaju katolika koji se oženio građanski umjesto pred svećenikom, onda je hodanje zakonito. Tu se ipak treba vježbati u strpljivosti prije mogućeg vjenčanja i čekati na proglašenje nevaljanosti.

    4. Hodanje je zakonito samo kada se razmišlja o braku kao prihvatljivoj perspektivi unutar razumnog roka. To načelo utemeljeno je na opasnostima povezanima s redovitim izlascima. Ako brak ne dolazi u obzir još godinama ili se na kraju donese odluka protiv braka s određenom djevojkom ili mladićem, nema dovoljno dobrog razloga da se ostane u opasnosti. Stoga hodanje ili izlasci moraju završiti. Postoje dva posebna slučaja kada se ovo načelo primjenjuje:

      4. 1. Prvo se primjenjuje na svu školsku djecu, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. Djeca i adolescenti koji ne mogu razmišljati o braku još nekoliko godina ili koji još dovoljno ne poznaju svoje strasti i sklonosti, stavljaju se u vrlo ozbiljne i opasne grješne prilike ako s nekim redovito izlaze. Roditelji i odgajatelji imaju dužnost podučavati i nadgledati svoju djecu i pomoći im razumjeti to načelo rano u životu i primijeniti ga. Roditelji koji ohrabruju svoju djecu na hodanje ili gledaju na to kao bezopasnu zaljubljenost, ili koji smatraju to simpatičnim, stavljaju svoju djecu u ozbiljne grješne prilike i morat će pred Bogom odgovarati na sudnji dan. Pogrešno je tvrditi da djeca moraju rano početi izlaziti da bi imali sretan brak. Školski autoriteti imaju istu dužnost upotrijebiti svoj utjecaj da bi spriječili takve aktivnosti. Ozbiljno bi grješili kada bi ih poticali.

      4. 2. Zatim se to načelo primjenjuje na zrele osobe koje izlaze s određenom osobom već dulje vrijeme, ali su donijeli odluku da se njome neće oženiti. Nema veze koji je razlog za takvu odluku, ali hodanje mora prestati kada brak više ne dolazi u obzir. Nije zakonito nastaviti hodati s nekim kada brak ne dolazi u obzir da bi se sačuvao redoviti partner za izlaske i zabave. To je zasigurno prilika za grijeh i stoga sigurno grješno.

Oni koji su spremni, ali postoje određene vanjske okolnosti

A što je s onima koji se žele oženiti; na primjer par koji je zaručen pa opet moraju dugo čekati prije negoli se mogu oženiti? Primjer toga je kada jedan od njih ima obavezu brinuti se o nesamostalnim i bolesnim roditeljima koji nemaju nikoga drugoga da bi se za njih brinuo. Ili mladić koji je bez prihoda jer ima još dvije ili tri godine školovanja na medicini ili prakse u nekom drugom zanimanju. U takvim slučajevima zakonito je hodati uz uvjet da su oboje spremni surađivati u upotrebi nadnaravnih sredstava da ostanu čisti dok čekaju sve te godine. Oni trebaju često primati sakramente i moraju izbjegavati situacije i bliskosti za koje znaju da će ih dovesti u iskušenje da teško sagriješe. Beskorisno je moliti se Bogu da ukloni prepreke za brak dok se živi u grijehu. Sjetite se da se Boga ne može izrugivati. Ponekad će par odgađati brak zbog budalastih razloga. Muškarac želi steći bogatstvo prije braka, ili žena želi karijeru prije djece, ili se dogovore da će čekati da si mogu priuštiti najbolju kuću i sve pogodnosti. To su svjetovni i budalasti razlozi, dvostruko zli u Božjim očima i sigurno nisu dobar razlog za produljivanje opasnosti hodanja.

Zaključak
Iako su ovo smjernice i jasna tradicionalna pravila Katoličke Crkve, mnoge situacije traže raspoznavanje na temelju određenih detalja koji su jedinstveni za dotične stranke. U tim slučajevima, vjernike se ohrabruje da ne uzimaju ove smjernice i na „silu“ ih prilagode svojoj situaciji, već da dogovore sastanak sa svojim svećenikom koji im može dati jasne smjernice za njihov slučaj.

p. Jean Violette


Izvor: sspx.org; The Angelus, svibanj 1989.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.