nedjelja, 28. rujna 2014.

XVI. nedjelja nakon Duhova


Današnje evanđelje govori nam o dvije teme koje vrlo često nalazimo u evanđeljima. Vidimo kako Isus čudesno ozdravljuje bolesnika, i tumači nam pravi odnos između slova zakona, i njegove svrhe. Često zapravo te dvije teme dolaze u evanđeljima zajedno, i to nije slučajno. Ozdravljenja koja Isus čini nisu ograničena samo na ono tjelesno, nego odatle vode prema onome što je njihova konačna svrha – duhovnom oslobođenju i ozdravljenju. Ona pobuđuju vjeru u Isusovo božansko poslanje, vjeru koja je uvjet vječnog spasenja čovjekove duše. I odatle Gospodin izvlači pouku o svrsi zakona – on nije svrhom sam sebi, nije ustanovljen da bi sprečavao ili ometao čovjekovo spasenje, nego da bi ga pospješivao. I ako se dogodi, da je riječ o ovome prvom, tada on mora ustupiti mjesto čovjekovom djelovanju koje spasenje ostvaruje. To je načelo koje ima svoju trajnu vrijednost i mora voditi djelovanje Crkve kroz čitavu povijest.


Današnje vrijeme u tome nije izuzetak. Naprotiv, upravo danas možemo doživjeti aktualnost ovog velikog pravila, u stanju mučne krize koju Crkva prolazi. Danas se od katolika koji žele ostati vjerni pozivu svog Gospodina, traži da obdržavaju subotu na način koji ugrožava njezinu svrhu. Dobro smo svjesni koje su to prakse i nauci koje katoličku vjeru stavljaju u pitanje. To su prakse i nauci proizašli iz Drugog vatikanskog koncila, utemeljene na modernizmu – sintezi svih zabluda, koje su dovele, i još uvijek vode, do strašnih otpada od vjere. Ekumenizam, vjerska sloboda, kolegijalnost, i Nova misa kao očitovanje svih tih revolucionarnih ideja, daju ozbiljne poticaje koji u dušama mogu lako iskriviti katoličku vjeru. I najveća je tragedija, da upravo autoriteti Crkve nakon koncila nastoje te ideje i prakse nametnuti vjernicima i svećenicima pod prizivom na poslušnost. No, kako nas Gospodin uči – čovjek nije stvoren radi subote, radi zakona i autoriteta, nego obrnuto – autoritet je Krist dao Crkvi da bi vodio duše prema vječnom spasenju, da bi izgrađivao njihovu vjeru, i ako se u kojem iznimnom trenutku dogodi, da autoritet zloupotrebljava svoje ovlasti za ciljeve koji su protivni ili opasni za vjeru, tada postoji pravo i obaveza na otpor. Jer, spasenje duša je najviši zakon u Crkvi, kako stoji u zaključku trenutno važećeg Zakonika kanonskog prava.



Zato s pravom nadbiskup Lefebvre nije pristao na ucjene, kada su ga postkoncilski autoriteti željeli prisiliti da prihvati novotarije. On se vodio jasnim katoličkim načelom, koje je izrazio u svom proglasu iz 1974.: ,,Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo naše vjere ili da okrnjimo našu vjeru koju je crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo". Posljedice su bile te, da je Bratstvu sv. Pija X. službeno zabranjeno djelovanje u Crkvi. I to je još jedna tragedija danas, da se katoliku koji istinski, predano želi živjeti svoju vjeru, to onemogućava. Je li to zaista moguće, pitao se nadb. Lefebvre u svojoj glasovitoj propovijedi iz 1976. u Lilleu? Je li moguće da je zabranjeno ono što je on radio čitav svoj život kao svećenik i biskup, što je Crkva radila sve do koncila? Po božanskom pravu, ne može to nikako biti. Jer, da je netko tada radio ono što se danas čini u modernoj Crkvi, tada bi taj bio suspendiran i osumnjičen za krivovjerje. Zato se svatko mora odlučiti – slijediti onaj put koji je Crkva kroz čitavu svoju povijest vodila, put tradicije, koji je jamstvo očuvanja katoličke vjere, ili pak put novotarija, revolucije, čiji su nam plodovi vidljivi, u vjerskom opustošenju kojemu danas svjedočimo. Pritom ćemo naići na optužbe – ovaj čovjek nije od Boga jer krši subotu. No naš odgovor treba biti, da čovjek nije stvoren radi subote, nego obrnuto. Nitko nam ne može oduzeti katoličku vjeru, niti nas na to kompromitirati svojim krivim shvaćanjima ili osobnim interesima.


Vjerojatno vam je poznato, dragi vjernici, da se protekli tjedan dogodio jedan važan susret u Rimu, između biskupa Fellaya i kard. Müllera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Nisu ondje doneseni nikakvi važni zaključci, a po svemu sudeći, bilo kakvo rješenje ovog izvanrednog stanja čini se bezizglednim. Ne zato, što sa strane nas, tradicionalnih katolika koji želimo čuvati i živjeti svoju vjeru, ne bi postojala spremnost na to, već zato, jer autoriteti službene Crkve žele daljnje provođenje postkoncilske revolucije, i ne žele povratak na vjerski život Crkve svih vjekova. Ne samo što je kard. Müller jedan od neumoljivih provoditelja slijepe poslušnosti i naših najvećih protivnika, već još više, što dosadašnja iskustva pokazuju, da autoriteti ne mogu prihvatiti da bi netko od postkoncilske revolucije bio izuzet. Nadbiskup Lefebvre nekad, kao i biskup Fellay danas, sve su pokušali ne bi li se okončala ova tragična kriza, međutim uvijek nanovo pokazalo se da zahtjevi ostaju isti. Kao što se nekad od prvih kršćana nije tražilo da odbace Krista, nego samo da ga stave u panteon zajedno s drugim bogovima, tako se i danas, od katolika traži da vjeru svih vjekova stave u isti rang s revolucionarnim, postkoncilskim zabludama. A na to ne možemo pristati. I zato ostaje moliti, i čekati onaj trenutak, kada će se po milosti Božjoj autoriteti obratiti vjekovnom katoličkom duhu, i željeti povratak na put Crkve svih vjekova.


Protekli tjedan bio je obilježen još jednim dramatičnim zbivanjem na koje bih želio svrnuti pozornost. S velikom strepnjom i mučninom pratimo što se događalo, i što se sprema uoči iduće biskupske sinode. Poznati su vam, dragi vjernici, šokantni događaji, kada je sam papa Franja uzeo u zaštitu, i hvalio jednog od najvećih modernista – kard. Kaspera, u njegovoj ideji da se pripuste svetoj pričesti ljudi koji žive nevjenčano, u stanju teškog grijeha. Neslužbeno je procurila vijest da su petorica kardinala ustala u zaštitu katoličkog nauka o braku, i napisali knjigu u kojoj opovrgavaju Kasperove zablude, zbog čega ih je papa pokudio. Nakon razorenja tradicionalne rimske liturgije, odricanja od katoličkih država, skandaloznih ekumenskih inicijativa, čini se da dolazimo do još jedne točke ponora u ovoj strašnoj krizi. Kako je moguće da Petrov nasljednik podupire inicijative koje idu prema uništenju temelja katoličkog morala, ostaje nam nevjerojatnim, neshvatljivim. I susrećemo se možda s napašću, da pribjegnemo ekstremnim rješenjima na to pitanje. Ili da pribjegnemo slijepoj poslušnosti i ignoriramo ono što se događa, praveći se kao da je u Crkvi sve savršeno, ili pak da odbacimo sam papin autoritet, kao što to čine sedisvakantisti i neki vjernici pod utjecajem lažnih poruka i ukazanja. No ti odgovori nisu u skladu s katoličkom vjerom. Gospodin je obećao da će biti uvijek sa svojom Crkvom, i onda kad njegovi službenici budu slabi i umjesto Božjega, slušali više glas ovoga svijeta. Molimo zato Gospodina da nam ojača vjeru, u trajnost Petrove službe, u Crkvi koju vrata paklena neće nadvladati.


U liturgiji kvatri proteklog tjedna, u srijedu, upućena nam je riječ proroka Amosa, o Božjem obećanju da će obnoviti ruševine Izraela – izvesti narod iz ropstva, podići gradove, da će zemlja roditi svojim plodom. Nije li nam to, dragi vjernici, velika pouka za današnje vrijeme? Crkva, novi Izrael, je danas u velikim ruševinama, prolazi kroz jednu od najvećih kriza, no Gospodin je nije napustio. On će je podići, obnoviti, i svijetu će biti podaren onaj pravi mir u Kristu. To nam je obećala Gospa u svojim ukazanjima u Fatimi – da će njezino Bezgrešno Srce na kraju trijumfirati. Predajmo zato sve svoje tjeskobe, sumnje, slabosti, u njezino majčinsko okrilje, da bi nas tako, kako govori današnja poslanica, Duh Božji ojačao, da bi Krist boravio u našim srcima, i tako svojom moći učinio ono što on sam želi. Amen.



vlč. Marko Tilošanec


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.